IN CASE YOU

NEEDED IT.
written with love
 Svi imamo loše dane, ali nas su malo više zakačili…nisam ovdje da pričam
koliko se toga loše dogodilo, već upravo suprotno. Da nas oboje podsjetim na
ono što smo progutali, zanemarili i ignorirali. Ono dobro koje smo gušeći se u
lošem, totalno zaboravili. Želim te ovim putem podsjetiti koliko mi zapravo
nedostaješ. I ti i veliki dio mene koji si činio.
Možeš tvrditi do sutra da više nismo djeca, ali nikada nećeš biti u pravu. Ako nešto sa
sigurnošću mogu reći to je onda upravo ovo – bili smo sretniji kao djeca. Zvuči odvratno,
surovo i hladno, baš kako i jest, no činjenica je da svakog puta, baš kao i u ovom sa slike, kad
god bismo zaboravili na godine i očekivanja koja drugi imaju od nas i fokusirali se jedno na
drugo najbolje smo se proveli. Bi li ronio kao odrasla osoba? Bismo li se ljubili? Bismo li
potapali jedno drugo? Vjerojatno ne, jer bi nam misli bile zaokupljene ručnicima na ležaljci,
sakrivenom mobitelu, ključem na ruci i satom iznad vrata. Mnogi trenutci, baš kao ovaj prošli
bi neopaženo, negdje zalutali u našem mozgu smješteni pod prašinom briga. A što nam je
falilo? Vremena. Samo vremena. Iskreno ću ti priznati, baš onda kad smo se ljubili, iako sam
bila sramežljiva, napokon sam osjetila nešto ispod sve ove hladnoće.
Stvarno sam ponosna na tebe. Iako sam već i sama počela misliti da sam izgubila
osjećaje jer što god bi se dogodilo ja ne bih osjećala ništa. Apsolutno ništa nije
moglo probudit me iz ovog kaosa hladnoće i distantnosti. Ali kad te pogledam,
ovako kad nisi tu, kad sam sama u svoja 4 zida iskrenosti i otvorenosti, znam da se
nije ništa promijenilo od kad sam te upoznala. Moja zavidnost prema ljudima koji
te viđaju svakodnevno, medi kojeg grliš kad mene nema, mobitelu na kojem su
tvoje ruke umjesto mog struka i ramena. Ponos kad vidim ili čujem da si uspio.
Ljubav koju osjećam kad me zagrliš ili poljubiš. Toplina koju mi preneseš svojom
blizinom. Sve je to ispod prašine uzrokovane strahom od lošeg trenutka u kojem ću
nešto priznati, ignoriranju.. Sve se promijenilo, a sve je ostalo isto. Moju ljubav
možda trenutno ne osjetiš, ali se zato trudim da ju barem sada vidiš. Moj si ponos,
bio i ostao.
Ako me ikada budeš pitao jesam li ja za išta u našoj vezi
sigurna, moj će odgovor biti upravo jedna od slika sličnih
ovoj. Jedino u šta ću vječno biti sigurna – samo tvoje ruke moj
su dom. Samo tvoj zagrljaj prihvaćam, samo u tvojim rukama
sam aman-taman. Nisam izbirljiva, neću ti govoriti ili davati
smjernice gdje i kako me trebaš grliti. Samo ću ti reći kada –
uvijek. Zašto uvijek? Zato. Zato jer si od mene napravio malu
mazu. Zato jer sam ovisna o tebi. Zato jer mi trebaš. Zato jer
ćeš mi uvijek trebati. Možda čak i više u onim trenutcima kada
te budem odgurivala.
 Znam da sam ti ponekad dosadna, da te mrcvarim, grizem, grebem i štipam. No, unatoč tvom
njorganju, to su jedni od najčešćih načina na koje ti želim pokazati koliko te volim. Da se
ispravim, obožavam. Ne mogu ležati kao mrtvac u sanduku pored tebe, moram te gnjaviti.
Stvarno mi značiš. I znam da su ovo ekstremno grubi načini da ti to pokažem, ali moram dati sve
od sebe da kad odem da ti ostane bar nekakav podsjetnik, trag i sjećanje na mene – makar to
bio ugriz, masnica, ogrebotina ili pak rana. hihi
Umjesto zajedničkih slika imam punu galeriju tvojih slika, baš kao ova.
Znam da se ne voliš slikati, ali prisiljena sam forsirati jer jednog će nam
dana, možda baš ovih dana, takve slike biti vrijedne uspomene. Želim da
znaš, da su uspomene s tobom upravo one najvrijednije koje imam. Želim da
znaš, da dajem sve od sebe da ih vratim, i njih i sebe. Isto tako želim da znaš
da, da bih to uspjela trebam tvoju pomoć. Trebaš mi. Ti i tvoja blizina jedine
su koje me mogu vratiti. I zato stvarno, možda ovaj put kao zadnji put, molim
te da mi pomogneš. Da mi pomogneš da se podignem iz ovog hladnog i
praznog podruma samoće. Jer sam te željna kao pustinja vode. Ne mogu
čekati jer vremena nemamo. Za dva mjeseca od danas, moj će dom, ako Bog
da, biti negdje drugdje. A dok se budem selila želim da popravimo ovo, da
odlazim znajući da smo u dobrim odnosima i da sam k tebi uvijek
dobrodošla. Znam da ne vjeruješ u mene, ali stvarno te molim da mi
pomogneš jer samu sebe rastužim znajući koliko toga ti ne pokažem jer sam
izgubila rutinu. Rutinu u kojoj sam se gušila od tvoje ljubavi.
Volim te anđele. Uvijek sam te voljela. Rekla bih da mi puno značiš, ali to je
nemjerljivo sa stvarnošću. Nadam se da će ti ova prezentacija barem malo
popraviti raspoloženje i pomoći da shvatiš neke stvari. I naravno, ono
najbitnije, da će ti značiti jednako kao i meni dok sam ju pisala. Obožavam te
ljubavi. Sve si mi na svijetu.