SUSTAVNI PRIKAZ DOGMATSKOG NAUKA

O PRESVETOM TROJSTVU

• Božansko Trojstvo: središnje otajstvo vjere

• Jedinstvo i odnos imanentnog i ekonomijskog Trojstva
• Osnovni klasični pojmovi teološkog nauka o Presvetom
Trojstvu
• Temeljne izjave i pojmovi klasične trinitarne spekulacije
• Problematika pojama osobe u trinitarnoj teologiji
• Sustavno razumijevanje jedinstva u Trojstvu i Trojstva u
jedinstvu (smisao nauka o Trojstvu, sadržaj nauka o
Trojstvu)
• Otajstvo Trojstva ili „problem” teologije Trojstva) 1
 SUSTAVNI PRIKAZ DOGMATSKOG NAUKA
O PRESVETOM TROJSTVU

Riječ „Trojstvo”
jest jezični znak ili izraz za jednoga Boga biblijsko-kršćanske objave, koji je
sama sebe otkrio i darovao čovjeku u povijesti
po utjelovljenju Logosa/Sina u Isusu iz Nazareta i po šiljanju Duha Svetoga te
pozvao ljude kao svoju djecu u zajedništvo svog božanskog života.
To je izraženo pojmom Božje sebedarje ili sebepriopćenje. Taj pojam istovjetan
je s pojmom Božje objave…

„Teološki nauk o Trojedinom Bogu” razrađuje pojmove pomoću kojih

možemo formulirati novozavjetnu objavu Trojedinog Boga kao vjeroispovijest
(Credo).
Taj nauk zatim prikazuje Božju autokomunikaciju u povezanosti s onim
momentima Božje objave koji se tiču svekolike ostale, u prvom redu ljudske,
zbiljnost (povijest, svijet, priroda) te ističe trinitarni smisao Božje objave kao
samog središta kršćanske vjere. 2
 BOŽANSKO TROJSTVO
SREDIŠNJE OTAJSTVO VJERE

3
Zadaća nauka o Trojedinom Bogu:

1. Staviti u prvi plan spasenjsko značenje vjere u

Trojedinog Boga (soteriološki motivi)

2. Objasniti međusobnu povezanost ekonomijskog

(Trojedini Bog u njegovoj autokomunikaciji ili
spasenjskom sebedarju čovjeku) i imanentnog
Trojstva (Trojedino bog u njegovom božanskom
životu)

4
Analogije iz života ljudske duše (razvijene kod svetog
Augustina) mogu biti uzete samo kao daleke ilustracije, a ne
kao demonstracije istine vjere o Trojstvu.
Iz trijadičke strukture čovjekova duhovnog života (biti-
spoznati-htjeti) Augustin formulira svoje usporoedbe s
duhovnim životom čovjeka. Tu se nalaze ternari:
pamćenje-razumijevanje-volja i
razum-znanje-ljubav
Nužni razlozi s obzirom na razumijevanje vjere
(Anselmo Casnterburysk i Rikard od Sv. Viktora), onda su
to zapravo argumenti konvenvijencije, a ne nužni argumenti
u smislu kasnijeg racionalizma

5
»Budući da o Bogu ne možemo znati što on jest, nego što on nije,
nemožemo promatrati kako Bog jest nego više kako on nije. (...) A može
se pokazati o Bogu kako on nije odmičući od njega ono što mu ne
pristaje, kao npr. složenost, kretanje i tomu slično...«.

»Budući da se naš um ne može porediti s božanskim bićem, ono što

božansko biće jest, nadilazi naš um te nam tako ostaje nepoznato. Stoga
je ono posljednje u ljudskoj spoznaji Boga to da zna da Boga ‘ne zna’,
ukoliko naime uviđa da ono što Bog jest nadilazi sve ono što o njemu
spoznaje«. (T. Aquinski)

Trojedini Bog objavio se kroz svoju rasporedbu spasenja u

mediju povijesti,
u mediju ljudskih riječi i djela, dakle u »konačnim likovima«.

6
Trojedinog Boga spoznajemo samo iz njegovih riječi i djela, u
stvorenju i povijesti, u provom redu u Isusu Kristu; to su „realni
simboli“ njegove ljubavi koja nam se u slobodi otkriva i dariva ali ne
ukida Božje otajstvo tako da ga razjašnjava, nego uvodi čovjeka
dublje u to otajstvo.

Posebno vidimo tragove te otajstvenosti za naš razum u tri točke koje

nam ostaju nepronicljive, a da nisu protuslovne:

1. Apsolutna jednost Božja uz zbiljsku razliku osobâ;

2. Apsolutnu jednakost osoba uz ovisnost druge o prvoj, a
treće o prvoj i drugoj osobi;
3. Vječna Božja bit kao bit Oca i Sina i Duha Svetoga unatoč
konsatituiranju osoba po činima rođenja i nadisanja (Sin i
Duh).

7
No isto nam je tako nedokučiva
- apsolutna jednostavnost Božje naravi
uz mnoštvo i različitost njezinih vlastitosti,

- apsolutna nepromjenljivost i vječnost Božja

uz raznovrsnost njegovog djelovanja i
njegovog ulaženja u povijest.

Bog Trojedini je dakle nespoznatljiv i neshvatljiv

u cijelom svojem biću,
a ne samo u unutarbožanskim odnošajima;
niti to da on jest niti njegovo što niti njegovo kako
nisu za našu naravnu spoznaju otvorena knjiga.
8
 Samonadilazeći dinamizam ljudskoga duha:

• čovjek iskoračuje preko sebe; on je pritom upućen na ono

sasvim Drugo, na bezimenu, neobuhvatljivu i nedokučivu
Tajnu. Ona je apriorni uvjet svake kategorijalne spoznaje.
• Tajna je ono u čovjekovom biću i opstojanju, što je obuhvatno
jedno i cijelo i što omogućuje, obuhvaća i prožima sve drugo.
• Ispunjenje čovjeka nije u racionalnom pronicanju tako
shvaćenog otajstva vlastite biti nego u susretu s neizmislivim
Otajstvom Božjim.
• Misterij čovjeka dade se različito tumačiti, ali on ipak ostaje
otvoren za ono Otajstvo koje mu samo od sebe može doći u
susret.
• Mnogoznačno otajstvo čovjeka po objavi Božjeg otajstva biva
jednoznačno određeno kao slika i poredba Božjeg Otajstva i
njegove slobode – čovjek je slika i prilika Božja. 9
 Koliko je TAJNI, odnosno OTAJSTAVA VJERE?

Samo je jedno jedino otajstvo vjere:

Bog i njegova spasenjska volja
otkrita čovjeku po Isusu Kristu u Duhu Svetomu.

10
Do dubljeg vjerskog razumijevanja otajstva Trojstva možemo
doprijeti na tri načina:

1. Tako da otkrivamo analogije iz područja prirode i ljudskog života

2. Pokazujući međusobnu povezanost „otajstava vjere“ (nexus

mysteriorum) i „hijerarhiju istina“, sve naime istine vjere tvore jednu
strukturiranu i skladnu cjelinu tako da u tom skladu cjeline pojedine
vjerske istine očituje svoju suvislost, vjerodostojnost i razumljivost.
Za teološki nauk o Bogu to znači da valja pokazati kako ekonomijsko i
imanentno trojstvo idu zajedno i ne smiju se dijeliti, koliko god inače
bilo legitimno i potrebno da ih razlikujemo.
Uz to valja pokazati da vjera u Trojedinog Boga čini osnovnu
strukturu svih ostalih istina vjere te ih sve objedinjuje i drži u skladu.

3. I na kraju, valja pokazati povezanost trojstvene vjere sa svrhom i

smislom čovjekova života: vječno zajedništvo s Bogom koji nam se
daruje po Kristu.
11
 Kod svega toga vrijedi i ostaje smjerodavan iskaz Prvog
vatikanskog koncila (DS 3016):

»Ako razum vjerom rasvjetljen uporno, pobožno i trijezno traži

neku spoznaju od Boga danih otajstava, on postiže tu iznad
svega plodnu spoznaju, kako iz onoga što naravno spoznaje po
sličnosti (analogia), tako i iz povezanosti samih otajstava
međusobno i sa zadnjim ciljem čovjeka.
Razum ipak nikada neće postati sposobnim da ih pronikne jednako
kao one istine koje su njegov vlastiti objekt.
Božja naime otajstva po svojoj naravi tako nadilaze stvoreni um,
da i nakon što su objavom predana i vjerom prihvaćena ostaju
zastrta velom same vjere i kao tamom obavijena sve dok u
ovom smrtnom životu ‘putujemo odijeljeni od Gospodina: u
vjeri naime hodimo, ne u gledanju’ (2Kor 5,6sl)«
(DS 3016)
12
 ANALOGIJE

Analogije u prirodi:
korjen-stablo-plod;
izvor-rijeka-natapanje;
sunce-zrake-svjetlo/toplina

Analogije u ljudskoj duši:

Razum-znanje-ljubav,
Pamćenje-razumijevanje-volja;
Ljubitelj-ljubljeni-ljubav.

Polazeći od vjere u Božansko Trojstvo

ove analogije postuliraju određeni model
ljudske spoznaje i ljubavi s obzirom na stvarnost.

(Imaju svoj razlog u analogiji između Boga i svijeta, između reda stvaranja i
reda otkupljenja, gdje, uza svu sličnost, vlada još veća nesličnost -DS 806)
13
 JEDINI PRAVI POKUŠAJ RAZUMIJEVANJA
PRESVETOG TROJSTVA

je onaj koji polazi “iznutra”,

od rasporedbe spasenja
u čijem je središtu vazmeno otajstvo Isusa Krista.

14
 ODNOS
IMANENTNOG I EKONOMIJSKOG
TROJSTVA

15
 Izraz „ekonomija” (rasporedba spasenja)

• Izraz „ekonomija”
u teološkom rječniku poprima posebno značenje
koje se vraća grčkom pojmu oikonomia,
upotrebljavanom u Novom zavjetu i u patristici.

• U NZ oikonomia može značiti:

– upravljanje
– služba
– Božji naum spasenja, rasporedba spasenja

16
 Izraz „ekonomija” (rasporedba spasenja)

• U NZ oikonomia može značiti:

– upravljanje (Lk 16, 2-3: „Ovaj je bio optužen pred njim kao da
mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi?
Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’”);

– služba (1 Kor 9, 17: „Jer ako to činim iz vlastite pobude, ide mu

plaća; ako li ne iz vlastite pobude – služba je to koja mi je
povjerena.”);

– Božji naum spasenja, rasporedba spasenja

(Ef, 1, 9:”obznanivši nam otajstvo svoje volje po dobrohotnom
naumu svojem što ga prije u njemu zasnova da se provede punina
vremena uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji.”;

Ef 3, 9: „…i osvijetliti rasporedbu otajstva, pred vjekovima

skrivenu u Bogu, koji sve stvori, …‘’). 17
 Izraz „ekonomija” (rasporedba spasenja)

• U tome potonjem povijesno-religioznom značenju izraz

prelazi u crkvenu predaju (npr. Ignacije Antiohijski, Justin,
Irenej).

• Suvremena teologija, kao i učiteljstvo, dajući prednost

povijesno-spasenjskom pristupu u teološkom razmišljanju,
iznova osnažuju pojam oikonomia kao povijesnia očitovanja
i ostvarenja spasotvorna Božjeg nauma.

• Tako se govori o
– rasporedbi spasenja (DV 14),
– rasporedbi objave (DV 2),
– kršćanskoj rasporedbi spasenja (DV 4),
„ekonomijskom Trojstvu itd. 18
„Ekonomijsko Trojstvo jest imanentno i obrnuto”

Korijeni ovog trinitarnog aksioma u razmišljanju starocrkvenih apologeta:

 

razlikovanje i suodnos
„teologije“ = “Bog u sebi“ i
„ekonomije“ = „Bog za nas“
•K. Barth: Božja zbiljnost kakva nam se daje u objavi jest njegova zbiljnost
u svim dubinama vječnosti
•J. Meyendorff: Božji „bitak za nas“ pripada njegovom „bitku u sebi“
•DS 75 (Pseudo-Atanazijev sažetak vjerovanja „Quicumque”):
„Objavljeni Bog jest skriveni Bog,
nedokučivo i neukidivo otajstvo Božje jest otajstvo našeg spasenja.“
•Postoji jedan „slučaj“ u kršćanskoj vjeri i njezinoj teologiji u kojem se vidi
da je istovjetnost ekonomijskog i imanentnog Trojstva definirani vjerski
nauk (dogma – Utjelovljenje Logosa odnosno hipostatska unija)
•Drugi slučaj u kome makar nije definirana dogma, imamo jedinstvo
ekonomijskog i imanentnog Trojstva (po osobnom boravljenju Duha u
nama mi smo sjedinjeni s Kristom i po njemu s Ocem)
19
• Granice i mogućnosti krivog tumačenja ovog aksioma trinitarne
teologije (E. Schoonenberg, H. Kung)
• Pitanje o smislu kopule „jest“
• W. Kasper modificira K. Rahnerov aksiom ovako:

„U povijesno-spasenjskom sebedarju Božjem (Oca po Sinu u Duhu)

prisutno je unutartrojstveno ili imanentno sebedarje Presvete Trojice na
nov i ni iz čega izvediv način – i to pod uvjetima povijesti, u riječima,
znakovima i djelima, odnosno u liku čovjeka Isusa iz Nazareta.
U njemu se čovjek susreće s trojedinim Bogom: on, Sin, jest u Duhu
Svetom vječna i nama priopćena Očeva Riječ.

Ističući dakle ekonomijsko Trojstvo mi čuvamo njegov milosno-

slobodni i kenotički karakter te tako nastojimo u teološkom razmišljanju
prikladno voditi računa o imanentnom otajstvu Božjeg života „u“
njegovoj samoobjavi (a ne „iza“ nje).
20
SINTEZA NAUČAVANJA
CRKVENOG UČITELJSTVA

21
 SINTEZA NAUČAVANJA CRKVENOG UČITELJSTVA – načelno:

 1. Presveto Trojstvo jest strogo otajstvo vjere (mysterium stricte dictum, DS 3015)
 
2. Kao takvo ono ne može biti spoznato ni znano neovisno o Božjoj autokomunikaciji (objavi)
 
–Božja objava kao sebedarje ili autokomunikacija treba se shvatiti u punini svoga značenja
kao otajstvo i osnovica za sva tumačenja koja slijede a pojam Božje autokomunikacije
kazuje sljedeće:
– Božja autokomunikacija je nama darovana apsolutna bliskost Boga kao nedokučivog
otajstva također u samoj objavi
–Božja autokomunikacija ja nama darovani izraz apsolutne slobode te se pokazuje kao
faktičnost ili činjeničnost koja se ne da ni iz čega deducirati niti na bilo što reducirati, ona
ostaje otajstvom
–Unutarnja mogućnost autokomunikacije nikada ne može biti proniknuta polazeći od
stvorenja jer se radi o autokomunikaciji onoga koji je za stvorenje apsolutno nedokučiv u
svom božanskom životu; stoga je ona predmetom iskustva samo ukoliko se događa kao
nešto faktično dano, pa i s tog razloga ostaje otajstvom.
 
 3. Nijedan stvoreni duh, ni anđeoski ni ljudski, ne može „iznutra“ proniknuti i shvatiti otajstvo
trojstva ni nakon njegove samoobjave
 
22
 SINTEZA NAUČAVANJA CRKVENOG UČITELJSTVA

Presveto Trojstvo kao strogo otajstvo vjere

 

 Smisao i granice primijenjenih pojmova

Pretpostavljeno razumijevanje tih pojmova kao hermeneutički problem
Funkcija pojmova osobe i biti kao logičko tumačenja
 Iskazi o Bogu Ocu
Priznavanje Oca
Spoznaja Boga Oca
Otac Sinovljev
 Iskazi o Bogu Sinu
Osnovne odrednice nauka crkvenog učiteljstva
Diferencijacije u Isusovom tumačenju samoga sebe kao Sina
Sin kao „apsolutni Spasitelj“ i kao autokomunikacija Očeva
Ekonomijska i imanentna autokomunikacija Oca Sinu
 Iskazi o Bogu Duhu Svetom
Osnovni iskazi crkvenog učiteljstva
„Izlaženje“ (processio, ekporeusis) Duha Svetoga
 Načelno određenje odnošaja u Trojstvu
Pojam odnosa (relatio)
Istovjetnost biti i različitost Presvete Trojice
 Smisao pojmova „hipostasis“ i „persona“
Hipostasis = subsistentia
Persona = osoba
23
 SINTEZA NAUČAVANJA CRKVENOG UČITELJSTVA

sadržajno, s obzirom na jednu te istu bit:

1. Jedan Bog jest u trima osobama ili subzistencijama.
2. Te tri subzistencije ili osobe jesu jedna božanska narav (bit,
supstancija, DS 73.12.800).
3. One su stoga jednako vječne i jednako svemoguće (DS
44.188.526 sl. 1330 sl).

24
 SINTEZA NAUČAVANJA CRKVENOG UČITELJSTVA

Ali uz jedinstvo biti valja istodobno afirmirati i međusobnu razliku

Trojice. Ove tri osobe međusobno se (realno) razlikuju, tj. Otac
nije Sin i nije Duh Sveti; Sin nije Otac i nije Duh Sveti; Duh
Sveti nije Otac i nije Sin (DS 75.531 sl.1330 sl.2828).
1. Otac “ima” ili “posjeduje” nužnu božansku bit kao “iskon bez
iskona” ili kao “nerođeni” (DS 75.188.800.1330.).
2. Sin subzistira samo od Oca po vječnom saopćenju božanske
biti (“rođenje”, izričaj Logosa – DS 44.188 sl. 804sl. 1330sl.).
3. Duh Sveti nije rođen, već istodobno izlazi od Oca i Sina kao
jednog počela po jednom jedinom “nadisanju” (spiratio, DS 75.
112.850.1300sl. 1331).

25
 Odatle se razvija osnovna terminologija trinitarnog nauka:

1. Po tim izrazima božanskog života koji kazuje porijeklo ili iskon – “dva
izlaženja” (processiones: generatio, spiratio) – u Bogu jesu odnosi
(relationes) koji se jedan od drugog razlikuju i vlastitosti (proprietates) koje
se također međusobno razlikuju (DS 528.573.1330.531 sl. 573. 800).
2. Ovi odnošaji i ove vlastitosti nisu realno razičiti od Božje biti (DS 803 sl.
1330).
3. Svaka osoba (persona) jest jedan Bog; bez ikakvog razlikovanja njima je
sve-jedno (“zajedničko”) osim oprečnosti odnosa (tj. sve im je saopćivo osim
oprečnosti odnošaja, DS 1330).
4. Svaka božanska osoba sasvim je u drugoj osobi (“jedna u drugoj” –
pronicanje, prožimanje; perichoresis) i svaka od njih jest pravi Bog (DS
1331sl. 529. 680. 790. 851.).
5. Prema vani, tj. prema stvorenjima, one su jedno jedino djelatno počelo (DS
800. 1330).

26
PROBLEMATIKA POJMA OSOBE
U TRINITARNOJ TEOLOGIJI

27
 Pojam „osoba”

Teološki pojam „osoba”

razvija se u okviru prvog kršćanskog razmišljanja
koje nastoji teološki protumačiti
bilo misterij Trojstva
bilo misterij Utjelovljenja,
a da pritom ne upadne ni u mnogoboštvo
ni u nijekanje boštva Isusa Krista.

Osoba znači „osobotvorni” (hipostazirajući) odnos

u kojem se ozbiljuje jedno jedincato božanstvo:
dakle tri osobe (tri „osobotvorna” odnosa)
jednoga jedinog Boga.
28
 Pojam „osoba”

• Upravo je Boetije (oko 480.-524.) dao prvu filozofsku definiciju

osobe: „osoba je pojedinačni nositelj razumske naravi”.
Misli se na pojedinačno samostalno biće čija je narav razumna,
obdarena nutarnjim neotuđivim životom, „drugome
neprenosivom”, ali koje je bitno u odnosu.
• Kršćanski personalizam nastoji držati u strogoj sjedinjenosti
individualnost i racionalnost.
• U modernom poimanju osoba označuje subjektivitet ljudskog bića
koje je obilježeno nutarnjošću, neotuđivošću (sebeposjedovanje),
duhovnošću, sviješću – osobine koje utemeljuju tvrdnju o
dostojanstvu osobe i njezinim nepovredivim pravima.

29
Osoba je analogan pojam. – Što to znači analogan pojam?

U teologiji Trojstva
ovim pojmom izričemo tri zbiljnosti
(Otac – Sin – Duh Sveti)
ukoliko one žive jednim božanskim životom,
ali su u svojem međusobnom odnosu različite,
već prema tome da li one strogo jedan božanski život
PROBLEMATIKA POJMA OSOBE

dalje predaju ili ga primaju.

U TRINITARNOJ TEOLOGIJI

Tko predaje božanski života a tko ga prima i kako? 30

Sama stvarnost koju izričemo pojmom osobe
dana je novozavjetnom objavom,
ali sam pojam kao takav nije biblijskog podrijetla.

Pojam osobe uveo je u teologiju Tertulijan.

U teološkom nauku o Trojstvu

pojam osobe označuje,
protiv hereze monarhijanizma,
ono što je nepriopćivo vlastito ili Ocu ili Sinu ili Duhu
PROBLEMATIKA POJMA OSOBE
U TRINITARNOJ TEOLOGIJI

i to kako u povijesti spasenja

tako i u imanentnom božanskom životu.
31
 Pojam
u grčkom jeziku
koji bi odgovarao latinskom pojmu „persona”
jest „prosopon”,
ali se u grčkoj teologiji radije upotrebljava pojam
„hypostasis” kao nosiv pojam.

PROBLEMATIKA POJMA OSOBE

U TRINITARNOJ TEOLOGIJI

32
Mo dali zam i subo rdina cioni zam
kor isti li su određ ene p ojmo ve
i d aval i im svoja znač enja.
Ok ojim se to poj movi ma r adilo :

Prosopon,
hypost asis i
persona

33
Prosopon
U grčkom jeziku prosopon znači “ono što je ispod očiju”, “ono što se može v idjeti”, dakle: lice, obraz, vidljivi lik.
Tek iz toga značenja d olazi riječ maska.
Tek u helenističkom razdoblju i u stoičkoj filozofiji prosopo n počinje označavati individuum.
LXX k oristi oko 850 puta taj pojam za one tekstove u kojima dolazi do izražaja dijalog – različitost u Bogu (za hebrejsku riječ “panim”-lice).
Prosopon nije bio toliko ontološki pojam. Mogao se izvrsn o modalistički tumačiti.
Kasnije se on koristi za diferencijaciju na Istoku, ali nikada nije dobio o no značenje koje će dobiti hipo stasis.
Prosopon je bio ekvivalentan pojam za latinsku riječ persona.

34
Hipostasis
Po pularan p ojam u grčkoj filozo fiji i imao je ontološko značenje.
Označavao je “ob jektivnu stvarnost”, odn osno bitak koji se o čituje u ko nkretn im pojed in ostima.
Aristotel ga pro matra v iše u k ontekstu pojma ousia (essen tia, bit). Tako shv aćen h ip ostasis u trinitarnoj teologiji stvarao je dojam triteizma (triju bo gova).
U novo platonističkoj filo zofiji hipostasis dobiva zn ačenje različito ga načina i ostvarenja ono ga p rajedinog a. Tu je postojala opasnost da se, kada se g ovori o trima h ip ostazama u Bogu Sina i Dihu Svetoga tumači su bordinacionistički.
Po svo me značenju hipostasis je bio vrlo sličan latinsko m pojmu “su bsisten tia”.

35
Persona
Još uvijek nije jasno točno etimološko značenje riječi persona.
U stoičkoj filozofiji persona označava individualnu osobu, koja je za razliku od životinja obdarena razumom.
Uz to, u carskom razdoblju persona ima značenje također maske i uloge. U tome kontekstu pojam persona je vrlo blizak grčkom pojmu prosopon. Tako je već latinski pojam sadržavao dinamičko i relacijsko značenje.
Tako se tu vidi kako je pojam osobe u sebi uključivao napetost između značenja stabilne i u sebi samostojna individualnosti te značenja relacijske i društvene individualnosti .
Ta se napetost u grčkom jeziku odražava dvjema pojmovima: prosopon (individuum kao relacija, pojave nečeg većeg bio vrlo sličan latinskom pojmu “subsistentia”.

36
 Za korektno teološko razumijevanje pojma „persona” posebno je značajno 4. stoljeće

• Pojam „ousia” (essentia, bit) na Nicejskom je koncilu i

kasnije bio određen da označuje jedan te isti, svim
božanskim osobama zajednički božanski život.

• Sada je trebalo naći jedan pojam koji bi korektno izrazio

njihovu međusobnu različitost.

• Kapadočani su za to upotrebljavali pojam „hypostasis”. Oni

shvaćaju razlike između osoba kao način kako je jedna te ista
bezrazlična bit različito življena u unutarbožanskom davanju
i primanju.
37
Za korektno teološko razumijevanje pojma „persona” posebno je značajno 4. stoljeće

Dakle
u smislu teologije Trojstva smijemo reći da
osoba izriče razlikovanje
između Oca i Sina i Duha
unutar jedne te iste božanske naravi.

U kristologiji
pojmom osoba
izriče se
jedinstvo u Kristu nasuprot
razlici božanske i ljudske naravi u njemu. 38
Krš ćansko poim anje Boga kao osob e
don ijelo je no vost spram fi lozof skog p oima nja Boga i čov jeka.
Grč ki fil ozofi ne n aziva ju Boga o sobom , već duho m, u mom , bi tkom, neog ranič enim , it d.

Krš ćanski teol ozi, napos e na Zapa du (Te rtuli jan) koris te p ojam osobe (per sona) za Oca, Sina i Duha Svet oga, jer j e ta j poj am u knjiž evnos ti (d ram i) oz načava
odr eđen
o e stv arnos ti ( likove odr eđen e prič e)u dijal ogu s dru gim stvarn ostim .a

39
Tak o je p ojam osob e
bio prikl adan da iz razi bit kršća nske v jere uTro jedin og Bo ga:
da su Ota c, Si n i Duh Sv eti u uza jamno m di jalog u.
Uz taj po jam dijal ogičn osti ,
važ an asp ekt p ojma osob e,
koj i nije toli ko do lazio do izraž aja u rims kom shvać anju ,
jes t njez ina “ nepri općiv ost”
(ka snije će Ri kard od sv etog Vikto ra tak o i d efini rati osob u): d akle, samo je Otac Otac, Sin Sin, a Duh Duh.

Iz svega toga slije di da je kod k ršćans kih p isaca

bit božan ske osobe :ist ovre meno biti nepri općiv i u odno su
.

40
 Čovjek kao osoba u vjeri u trojedinog Boga

Ako je čovjek slika trojedinog Boga, tada je nužno i

osoba.
Prije kršćanstva se uopće ni ne govori o čovjeku kao
osobi.
U pravom smislu riječi čovjek postaje osoba tek s vjerom
u Trojedinog Boga.

U skladu s vjerom u trojedinog Boga,

čovjek sebe kao osobu ostvaruje kao “biti nepriopćiv”
(nesvediv na opće) i biti u odnosu.
41
 POKUŠAJ
SUSTAVNOG RAZUMIJEVANJA
NAUKA O TROJSTVU

42
1. Jedinstvo u Trojstvu

2. Trojstvu u jedinstvu
• Smisao nauka o Trojstvu
• Sadržaj nauka o Trojstvu
• Otajstvo Trojstva ili “problem” teologije Trojstva

43
 JEDINSTVO U TROJSTVU

Srž starozavjetne objave koju Novi zavjet potvrđuje:

Bog je jedan i jedincat.

Jedan Bog jest temelj jedinstva povijesti spasenja u redu

stvaranja i u redu otkupljenja.

Cilj povijesti spasenja: iscijeljeni čovjek u jednom

čovječanstvu u jednom svijetu gdje je Bog „sve u svemu” (1
Kor 15,28).

Vjera u jednoga Boga koji po jednom Gospodinu Isusu Kristu

spašava čovjeka i u jednom Duhu dijeli mnoštvo darova
Duha – to je spasenje čovjeka. 44
Ovdje
čovjek nalazi svoj identitet i svoju cjelovitost
jer je uzet i „uklopljen” u jedinstvo Oca i Sina i Duha
Svetoga.

Iv 17,21 –
jedinstvo između Oca i Sina
temelj je jedinstva Kristovih učenika;
njihov je pak jedinstvo usmjereno prema jedinstvu svijeta,
ono mu je „sakrament”.

Kršćanski nauk o Trojedinom Bogu

kršćanski je oblik monoteizma.
Taj oblik jednoboštva treba se i hoće potvrditi i obistiniti
kao kršćanski odgovor na ljudsko pitanje o spasenju.
45
Problem oko kršćanskog monoteizma raspravljao se na dvije
fronte:
monarhijanizam i
subordinacionizam.
Presudnu ulogu odigrali su Kapadočani.
U vezi s Bogom kao jednim i jedincatim posebno je značajan
Bazilijev stav.
On razlikuje
jedan prema broju (pretpostavlja količinu koja se
dijeli) i jednoga prema naravi odnosno biti
(jednostavnost, nesloženost, duhovno).
Bog nije broj, nego je po svojoj naravi jedan (usp. DS 530)
Polazeći tako od biti Božje
kao strogo jedinstvene i jedincate istodobno je
isključeno trojstvo na različitim razinama (subordinacionizam) kao i
trojstvo na jednoj te istoj razini (triteizam).
46
Kako da se unutar bitstvenog jedinstva misli trojstvo?
Tom pitanju okrenuo se Grgur Nazijanski.
Božja transcendencija i sloboda samo su onda pravo
očuvane u zbilji i u našoj misli ako Boga ne mislimo kao
onoga koji nužno treba svijet za svoje vlastito
samoposredovanja, (tj. Da Bog bude ono-sam trebao bi mu
netko drugi).
Posredovanje jedinstva i mnoštva u samom Bogu, a ne
izvan njega u kombinaciji Bog-svijet.
Ako treba misliti Božje jedinstvo, onda ga je moguće misliti s
jedne strane samo s obzirom na mnoštvo i s druge strane
samo u kvalitativnom razlikovanju od mnoštva.
To znači: Boga valja misliti kao apsolutno transcendentnog.

47
Teološku misao o jedinstvu u Trojstvu dokraja je domisilio
Ivan Damašćanski.
Ako gledamo od dolje prema gore susrećemo se s jednom
bit.
Ako kušamo reći u čemu se ta bit sastoji, što je ona u sebi,
onda moramo govoriti o trojstvu osoba.
Bog u samome sebi posreduje jedisntvo i mnoštvo, on
je sam u sebi preobilje ljubavi.
Samo tako njegovo obilje ljubavi prema svijetu shvaćeno je
kao slobodno i milosno, a ne nužno događanje.

Ljubav je ono što posreduje između jedinstva i mnoštva;

ona je sjedinjujuće jedinstvo u Trojstvu.

48
 Teološki nauk o Trojedinom Bogu
mora poći od Oca
te u njemu razumjeti iskon, izvor i temelj
jedinstva božanskog Trojstva
(što je zastupljeno u istočnokršćanskoj teologiji).

Polazimo od Oca kao bestemeljnog temelja ljubavi koja samu sebe

predaje i dariva, koja „rađa” Sina i „nadiše” Duha te ih istodobno sa
sobom sjedinjuje.

Time se dakle ne polazi od Biti Božje

(kako je to bilo uobičajeno u zapadnokršćanskoj teološkoj tradiciji) nego od
Oca koji iskonski „posjeduje” božansku bit kao ljubav.

Ljubav pak je moguće misliti samo kao personalnu i

interpersonalnu.

Osoba naime ne opstoji nikako drugačije nego kao samopriopćenje

drugome/drugima i u priznanju po drugoj osobi ili osobama.
49
Ako je Bog mišljen personalno,
onda se njegovo jedinstvo i jedincatost
nikako ne mogu razumjeti kao osamljenost.

Biblijska poruka o Bogu

kao apsolutnoj osobnosti i savršenoj slobodi u ljubavi
– onda je trinitarna vjeroispovijest Biblije
prihvatljiva i vjerodostojna za vjerničko mišljenje.

Razlika između ljubavi među ljudima i Božje ljubavi:

– Čovjek ljubav ima
– Bog jest ljubav

50
Razlika između ljubavi među ljudima i Božje ljubavi:
– Čovjek ljubav ima
Čovjek je s drugima ljubavlju povezan, a da nije s
njima jedne biti. Ljubav naime utemeljuje kod
ljudi intimno i duboko zajedništvo soba, ali ne i
istovjetnost biti.

– Bog jest ljubav

Božja bit jest apsolutno jednostavna i jedincata.

Stoga tri osobe Trojstva posjeduju jednu
jedincatu bit, a njihovo jedinstvo jest jedinstvo
biti, a ne zajedništvo soba na sliku i priliku
zajedništva ljudskih osoba.
51
 Trojstvo u jedinstvu jedne biti
jest nedokučivo otajstvo Trojstva
koje ne možemo racionalno shvatiti,
već ga samo donekle i
tek u nekim polazištima
približiti vjerničkom razumijevanju.

52
1. Jedinstvo u Trojstvu

2. Trojstvu u jedinstvu

– Smisao nauka o Trojstvu

– Sadržaj nauka o Trojstvu
– Otajstvo Trojstva ili
“problem” teologije Trojstva

53
 TROJSTVO U JEDINSTVU
Budući da
trojstvo Božanskih osoba u jedinstvu Božanske biti predstavlja za
ljudski razum
nedokučivo i nepronicljivo otajstvo,
polazište za sustavno razumijevanje trojstva Božanskih soba može
biti samo objava Oca po Sinu u Duhu Svetom.

Sustavno polazište za ovaj pokušaj nalazimo u Isusovoj

oproštajnoj molitvi (Iv 17).

Ova molitva ima značajke Isusove oporuke –

u njoj je sažet sav smisao Kristovog spasenjskog djelovanja, i
to u trinitarnom obliku.

U jezgri nam je ovdje dana cjelokupna teologija Presvetog Trojstva.

54
 Smisao nauka o Trojstvu
„Oče, došao je čas; proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe”
Eshatološki čas - obuhvatno i nenadmašivo ispunjenje
spasenja čovjeka i svijeta događa se u Isusovu križu i uzvišenju.
To je i eshatološka (zadnja, nepovratna, nenadmašiva i
definitivna) objava Božja vječne Božje biti, Božjeg boštva (Otac
proslavlja Sina i Sin Oca).
U tu vječnu doksologiju uključeni su sada vjernici (po „drugom
Branitelju”, po Duhu istine).
Eshatološka je proslava Božja istodobno spasenje i život svijeta
(jedinstvo doksologije i soteriologije).
Riječ je o udioništvu, zajedništvu života: „A ovo je život vječni: da
upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa
Krista” (Iv 17,3).
55
Tako je Trinitarna ispovijest vjere
posljednje konkretno određenje
kako one neodređene čovjekove otvorenosti tako i
općenite ideje Boga
koja u njoj neodređeno svjetluca
te tako prethodi svemu mišljenju i djelovanju.

Smisao čovjeka i svijeta,

njihov život i njihova istina
jesu u proslavljivanju Trojedinog Boga.

56
 Sadržaj nauka o Trojstvu
Proslava Božja i život svijeta
događaju se u spoznanju i priznanju Boga, Oca Gospodina
našega Isusa Krista kao „jedinoga istinskog Boga”.
Ova spoznaja Božje bitstvene jedincatosti razlikuje se od
filozofijskog i starozavjetnog monoteizma po tome što ona
uključuje spoznaju onoga kojeg je Otac poslao i koji je jedno s
Ocem.
Svijet je spoznao jedincatost Božju, po tome što je ona
obznanjena i objavljena po onomu koji je od vječnosti jedno s
Ocem.
Spoznaja jedinstva i jedincatosti Božje moguća je po spoznaji
jedinstva Oca i Sina. U ovo jedinstvo trebaju biti uključeni
vjernici. „Da budu jedno kao što smo mi jedno” (Iv 17,22). Ovo
jedinstvo je djelo Duha Svetoga. 57
Kvantitativno jedinstvo – u materijalnom području s brojivim
jedinicama prema vrsti i rodu.
Takve jedinice vrste i roda djelo su čovjekove sposobnosti
apstrahiranja. One, dakle, pretpostavljaju jedinstvo osobe.
Ljudska je osoba „plurale tantum” koji može opstojati samo u
međusobnom priznavanju osoba i koji nalazi svoju ispunjenost
samo u zajedništvu ljubavi.
Osobe, dakle, opstoje samo u međusobnom darivanju i
primanju.

Jedinstvo u ljubavi postoji u Bogu i tvori Božju bit.

Zajedništvo u ljubavi (ljudske osobe – izraz njihove konačnosti
i potrebitosti) – upućene jedna na drugu. Nijedna ljudska osoba
ne iscrpljuje bit čovještva ni puninu njegovih mogućnosti. Stoga
zajedništvo ljubavi teži za ispunjenjem.
Sve to kod Boga je po biti isključeno. 58
Budući da Bog u svojoj savršnosti sve jest, a ništa nema, može
on davati kao dar jedino samoga sebe (sebedarje).
Tako su u Bogu istovjetni
• samobivovanje i subivovanje,
• samobitak i subitak,
• sebstvo i međusobnost.
Među ljudima zajedništvo različitih bića, a u Bogu zajedništvo u
jednoj biti (communio).
Nauk o Trojstvu nadahnjuje jedan red u kojemu jedinstvo nastaje
po tome što svaki daje udjela na svome i čini to svoje
zajedničkim.
To je silno udaljeno kako od kolektivističkog komunizma tako i
od individualističkog liberalizma. Communio je zajedništvo
osoba koje čuva primat svake jedinstvene osobe.
Osoba ne nalazi svoju ispunjenost u individualističkom imanju
nego u davanju, tj. u davanju udjela u onom što je njoj vlastito.
59
Takvo trinitarno razumijevanje jedinstva kao jedinstva komunije
ima također svoje posljedice za kršćansku duhovnost.
Takva duhovnost je kontemplativna (pozorna na tragove ljubavi
s kojima se susreće u svemu, posebno u Kristovom križu).
Božje sebedarje u Isusu Kristu nije samo razlog nego i trajna
mjera na koju takva duhovnost upire svoj pogled da bi je
usvojila.
Takva duhovnost u svojoj kontemplaciji istodobno je i aktivna i
sekularna.
Ona je služenje u svijetu i za svijet.
Ta je duhovnost u svojoj kontemplaciji i akciji comunitarna i
eklezijalna. Ona živi od međusobnosti i za međusobnost. Ona
poznaje obvezatnost u punom smislu te riječi kako je pokazuje
sam njezin Temelj i Mjerilo.

60
 Otajstvo Trojstva
ili »problem« teologije Trojstva

• Trinitarno jedinstvo komunije (jedinstvo u jednoj te istoj biti) iz temelja

se razlikuje od jedinstva zajedništva među ljudima (zajedništvo
različitih bića)
• Ovdje vlada analogija svaki put veće različitosti u svoj sličnosti (DS
806)
• Nedokidiva tajna/otajstvo
• Polazište i putokaz (Velikosvećenička molitva): od kretanja ljubavi koja
je sam Bog i unutar tog kretanja otkiviaju nam se tri različite relacije:
1.Otac je onaj koji daje i šalje;
2.Sin prima od Oca život, slavu, punomoć; da bi to dalje predao.
Sin je posrednik i čisto posredovanje, čisto davanje dalje;
3.Duh je čisto primanje, listi dar i čisto darivanje, i u tom smislu
također posredovanje kao povezivanje različitih.
61
Savršeno zajedništvo (communio) u jednoj biti Božjoj ne isključuje
dakle razlike u načinu posjedovanje ove biti.
U Ocu je ljubav kao čisti iskon koji se razdaje, u Sinu kao čisto
predanje dalje i čisto posredovanje, u Duhu kao radost čistog primanja.
Ovo su tri načina u kojima subzistira jedna bit Božja (ljubav).
Svaki od tri načina dade se misliti samo u odnosu na druga dva.
Otac kao čisto sebedarje ne može biti bez Sina koji prima.
Budući pak da Sin ne prima nešto nego sve, on jest (postoji) tek u i po
darivanju i primanju. No on ne bi primio Očevo sebedarje kad bi ga on
za sebe zadržao i ne bi ga dalje darovao.
No ova obostrana ljubav uključuje jednog trećeg, u kojem je ljubav kao
čisto primanje samog sebe iz zajedničke ljubavi između Oca i Sina.
Tri trojstvene osobe jesu dakle čisti odnosi, u kojima subzistira jedna
bit Božja svaki put na nezamjenjivo različiti način.
Osobe su subzistentne relacije.

62
Trinitarno jedinstvo
zajedništva kao „communio”
iskazuje se na putu analogije
kao model kršćanskog razumijevanja zbiljnosti.

Shvaćanje stvarnosti
pod primatom osobe i relacije.

Zadnja stvarnost
nije supstancija koja stoji sama za sebe,
već osoba
koja se može misliti
samo u relacijalnosti davanja i primanja.

Smisao bitka jest u nesebičnosti ljubavi. 63