Još jedna utopija –

Filozofija odgoja u Gradu

sunca Tommasa Campanella

Filozofija odgoja i obrazovanja

doc. dr.sc. Ivica Kelam, Fakultet za
odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta u
Osijeku
ak. god. 2020/21.
 Tommaso
Campanella
(1568-1639)
• Svoju viziju idealne
države izložio je
dominikanac, filozof,
astrolog i pjesnik - T.
Campanella - 1602. u
djelu Grad sunca (Civitas
Solis). U podnaslovu piše
da je riječ o “ideji
• filozofske republike”.
Cjelokupna se njegova
zamisao utopije čini
filozofski promišljenijom i
dosljednijom od Moreove
Utopije, pa to vrijedi i za
njegove stavove o odgoju,
smatra Polić.
 • Ne manje nego More, i Campanella se samo
deklarativno zalaže za toleranciju, ali i pored
toga njegovi se Solarci ne uzdržavaju od toga da
vrijeđaju neprijatelje države i vjere, kao nedostojne
da se smatraju ljudima.

• Poput Platona, Campanella predaje ne samo

odgoj, već i cjelokupnu društvenu reprodukciju
(uključujući i biološku reprodukciju čovjeka) u
ruke države.

Na taj način manipulacija čovjekom počinje i prije

rođenja.
»A kada se svi, i muškarci i žene, na vježbama u palestri,
po običaju starih Spartanaca, poskidaju goli, činovnici
uočavaju i određuju koji su sposobni a koji nemoćni
za spolni snošaj i koji tjelesni sastav u muškaraca
odgovara tjelesnom sastavu u žena. A zatim, tek kad bi
se dobro okupali, odobravaju im spolni snošaj svake treće
noći i sparuju samo stasite i lijepe žene s prijatnim i
snažnim muškarcima, a debele - s mršavima, i mršave - s
debelima, da bi se lijepo i korisno uravnotežili. (...) Ako
koja od ovih žena ne zatrudni s nekim muškarcem,
sparuju je s drugima; ako se i tu pokaže neplodna, postaje
zajednička,...«

Campanella, Grad sunca

• Polić primjećuje da se i u Campanellinom slučaju
ponovno pokazuje da su projektanti “idealnih
država” skloni represiji i zatiranju ljudske
osobnosti kako bi zaštitili “više interese” države,
iza kojih se zapravo uvijek kriju “moralni”
interesi onih koji su te države projektirali.

“Stoga bi bila kažnjena smrtnom kaznom svaka žena

koja bi bojila lice u želji da bude ljepša, ili bi nosila
obuću s visokim potpeticama da izgleda visoka, ili
dugačke haljine da bi sakrila nezgrapne noge.”

(Campanella, Grad sunca)

 • Campanella je poput Platona traženje znanja
(istine) zamijenio njegovim izlaganjem, odnosno
realizacijom.

On vjeruje da zna što je odgoj i kako se može planski

projektirati idealnog čovjeka.

• Osnovno načelo moralnog i odgojnog djelovanja

po njemu je “zlatno pravilo”:

“Što ne želiš da se tebi dogodi, ne čini, i što želite da

vama ljudi čine, činite i vi njima”.
Campanella je izrekao tajnu “moralnog odgoja” i
“idealne” države. Riječ je o slijepom samoljublju i
prerušenom egocentrizmu, zaključuje Polić. Iza
usrećujućih projekata kriju se želje da se svijet uredi po
vlastitoj slici i prilici.

Drugim riječima, ono što mi želimo sebi postaje

dobro, a ono što ne želimo sebi postaje zlo. Samim
time i Campanellin Grad Sunca postaje dobro, a sve što
se prepriječi na putu njegova ostvarenja postaje zlo.
Pitanje je sada: može li jedno načelo, koje počiva na
pretpostavci da su potrebe drugoga iste kao i moje,
biti osnovom istinskog odgoja? Što naime odgajatelj
može u odgojnom pogledu pružiti djetetu, ukoliko
očekuje da ono želi isto što i on sam?
“Zlatno pravilo je da nema zlatnih pravila”.
(G.B. Shaw)

“Nemoj činiti drugima ono što očekuješ da bi oni tebi

trebali činiti. Njihovi bi se ukusi mogli razlikovati.”
(G.B. Shaw)

Problem sa zlatnim pravilom je: kako znati što drugi

žele da im se čini?
Ako ih ne treba za to ni pitati, znači da smatramo kako
nisu dovoljno racionalni ni samostalni.
“Čovjek koji drugima čini samo ono što bi sam htio da
mu se čini, i koji drugima ne čini ništa što sam ne želi da
se čini njemu, čovjek je bez sluha za druge ljude kao
drukčije od njega samog…

… Nije li zamisao da se sretnu harmonijsku ličnost

izgradi planski promišljenim metodičkim putovima
upravo izraz vjere da se unaprijed zna što je svakom
čovjeku u svakom trenutku potrebno?”

(M. Polić, K filozofiji odgoja)

“A kako se većinom rađaju pod istim sazviježđem,
vršnjaci su slični među sobom i po sposobnostima i
po karakteru, i po liku, otuda proizlazi velika i
čvrsta sloga u državi, jer se održavaju međusobnom
ljubavlju i pomaganjem.”
(Grad sunca)

Što međutim s onima koji ni sposobnostima, ni po

karakteru, ni po liku nisu slični ostalima? Jesu li oni u
Gradu Sunca uopće mogući:
“Rasplod, dakle, ima u vidu državu, a ne osobe, osim
ukoliko su one dijelovi države.” (Grad sunca)