AKUTNA UPALA.

POREMEĆAJI FUNKCIJE
LEUKOCITA. ISHOD AKUTNE
UPALE.

•Anja Akmadžić

•Sara Anić

•Sonja Antolović

•Matea Arambašić
ŠTO JE UPALA?

 Upala- složena reakcija živih tkiva na čitav niz oštećenja ili

podražaja.
 Uzroci: -vanjski čimbenici (patogeni mikroorganizmi, kemikalije ...)

-unutarnji čimbenici (poremećaj metabolizma ili krvotoka)

-nepoznat uzrok = idiopatske upale
 PODJELA
UPALA

VREMENSKA MORFOLOŠKA
ETIOLOŠKA ANATOMSKA

UZROK TRAJANJE IZGLED POLOŽAJ

egzogeni endogeni akutna kronična

uzročnici uzročnici upala upala
 AKUTNA UPALA
 pojavljuje se nekoliko sekundi nakon podražaja
 promjene koje nastaju prilikom akutne upale možemo podijeliti na
vaskularne promjene i stanične reakcije

 vaskularnim promjenama prethodi prepoznavanje “uzroka”

(mikroorganizmi, nekrotične stanice, strana tijela) pomoću receptora
koji se nalaze na fagocitima, dendritičkim stanicama i drugima (tlr i
inflamasomi)
 VASKULARNE PROMJENE

 hemodinamičke promjene u protoku krvi i propusnosti žila prve su

reakcije tkiva na podražaj u akutnoj upali
 odvijaju se kroz 3 faze lewisove trostruke reakcije:
1. konstrikcija arteriola zbog mehaničkog podražaja
2. vazodilatacija i crvenilo
3. lokalni edem
 uzročnik je histamin, a najviše djeluje na području postkapilarnih
venula
 promjene su prolazne!
UPALNI EDEM
 uzroci su poremećeni odnosi Starlingovih sila i
povećana propusnost krvožilnih stijenki:

 1) bradikinin i histamin (PAF, TXA2) uzrokuju

kontrakciju endotelnih stanica, što povećava
međustanične pukotine. Ova promjena je
reverzibilna.
 2) Kemijski i fizički čimbenici, imunoreakcije
mogu oštetiti endotel žila. Leukociti ponekad
tijekom fagocitoze nekrotičnih stanica razaraju i
funkcionalne stanice endotela. Oštećenje
privlači trombocite, zatvara se trombom.
 3) pojedini citokini i čimbenici rasta (ponajviše VEGF) stimuliraju
transcitozu ubrzavajući vezikularni transport

 4) razvoj novih krvnih žila (angiogeneza) često uzrokuje edem u

granulacijskom tkivu i tumorima. Tijekom nastanka novih krvnih žila,
međustanični prostori između endoletnih stanica još nisu čvrsto zatvoreni, a
bazalna membrana još nije formirana što uzrokuje povećanu propusnost
krvne žile
 Povećanu propusnost krvnih žila prema vrsti oštećenja i duljini
trajanja obilježja možemo podijeliti na:
 Neposredni prolazni odgovor - nastaje nekoliko trenutaka nakon
podražaja, posredovan histaminom, reverzibilna i traje nekoliko
minuta.
 Neposredni suzdržani odgovor – opsežnije oštećenje, edem je
posljedica oštećenja endotela, nakon određenog vremena trombociti
stvaraju tromb i zatvaraju defekte .
 Odgođena produljena propusnost – razvija se nakon latentnog
razdoblja, edem se zadržava nekoliko sati ili dana, patogeneza nije u
potpunosti razjašnjena, ali su promjene uglavnom reverzibilne
(sunčanje).
 Plazma – sadržava proteinske čimbenike koagulacije

 Serum – defibrinirana plazma

 upalni edem u Lewisovoj trostrukoj reakciji je filtrat

seruma – transudat. Nastaje u upalama pri kojima nije
narušen integritet krvnih žila, ne sadrži koagulacijske
čimbenike zbog čega može ostati trajno u tekućem stanju
 transudat je bistar, specifična težina ne prelazi 1.015 i ne
sadržava više od 3 g/dL proteina
 Opsežnijim oštećenjem krvnih žila ili progrediranjem upale nastaje eksudat.
Specifična težina mu je veća od 1.015, ima više od 3 g/dL proteina, ali u blagim
upalnim reakcijama još uvijek sliči serumu pa govorimo o seroznom izljevu, a
upalu nazivamo seroznom upalom.

 Nakupljanjem proteina, posebice fibrina nastaje mutniji, fibrinozni izljev

 Izljev u kojem se događa razgradnja oštećenih leukocita je mutan i žučkast, pa

kažemo da je purulentan (gnoj).
 Kada su krvne žile teže oštećene i neselektivno propuštaju plazmatske sastojke,
dolazi do zgrušavanja plazme pa nastaje čvrsti fibrinopurulentan eksudat.
  1) intravaskularne promjene zbivaju
se u nekoliko faza:
 Vazodilatacija koja se zbiva na početku
upalne reakcije usporava protok krvi –
krvne stanice (koje se u normalnim
STANIČN uvjetima nalaze u sredini protoka,
okruženi plazmom na periferiji kako bi
E se smanjio kontakt s endotelom) primiču
se endotelu u procesu koji se zove
REAKCIJ marginalizacija. On završava
uspostavljanjem izravnog dodira
E leukocita sa stijenkom žile.
 Leukocit se aktivira, njegova stanična
membrana postaje “ljepljiva” što vodi do
njegove adhezije za stijenku žile
 Leukocit prelazi iz svog normalnog, okruglog oblika u ameboidan
oblik koji mu omogućuje transmigraciju kroz stijenku žile
 Aktivacijom leukocita također se poništava negativni naboj njihove
stanične membrane koji ih je odbijao od negativno nabijenog
endotela
 Još jedna važna komponenta adhezije su kompleksni glikoproteini na
njihovim površinama koji se nazivaju selektini, a ugljikohidrati koji
ih vežu su adresini
  L-selektini – konstitucionalno izraženi
na površini leukocita, pojavljuju se u
slobodnom obliku u plazmi, vežu se na
adresine na endotelu
 E-selektini – izraženi na staničnim
membranama endotela. Pojavljuju se
samo tijekom upale te im je potrebno
nekoliko sati za sintezu pa kažemo da
ADHEZIJSKI sudjeluju u kasnijim fazama upalnog
odgovora. Regrutiraju leukocite na
RECEPTORI: mjesto upale i tako održavaju i
pojačavaju upalnu reakciju
SELEKTINI  P-selektini – nalaze se u
citoplazmatskim granulama trombocita
i endotelnih stanica, otpuštaju se na
poticaj histamina i trombina. Važne su
za ostvarivanje prvog kontakta između
leukocita i endotela, u fazi “kotrljanja”

-
 Integrini – transmembranski proteini konstitucionalno izražen na
površini leukocita, omogućava čvršće veze između endotela i
leukocita koje su odgovorne za proces adhezije. Vežu se na proteine
na endotelnim stanicama koji pripadju obitelji imunoglobulina,
najpoznatiji su VCAM (vascular cell adhesion molecule) i ICAM
(intecellular adhesion molecule) čiju ekspresiju pojačavaju IL-1 i
TNF-α,a maksimum učinkovitosti postiže nakon 24 sata.

 Glikoproteini nalik na mucin – heparan sulfat koji se veže na

adhezijsku molekulu CD44 na leukocitima.
 2) emigracija leukocita – leukociti dijapedezom (transmigracijom)
prolaze kroz međustanične pukotine pomoću citoplazmatskih
izdanaka zvanih pseudopodije. Tijekom transmigracije citoplazma
leukocita poprima više tekući oblik koji olakšava kretanje, a dijelom
kojim je pričvšćen na endotel luči kolagenaze, elastaze i proteaze
kako bi se “omekšao” prostor kroz koji stanica mora proći.
 3) kemotaksija – nakon što napusti krvotok, izvanstanični matriks
usmjerava leukocit prema mjestu upale pomoću kemotaksina –
najvažniji kemotaksini su bakterijski produkti, mitohondrijski
polipeptidi, fragmenti komplementa, lipidni derivati i citokini (isto
zvani kemokini)
 vezanjem ovih tvari za receptore leukocita potiče citoplazmatske
procese koji osiguravaju energiju potrebnu za daljnje kretanje stanice
 4) fagocitoza – neutrofili koji dospiju na mjesto upale su aktivirane
stanice spremne za baktericidnu aktivnost

 Prepoznavanje i adhezija – nespecifično vezanje za bilo koju stranu

tvar (neučinkovito) i specifično vezanje bakterija opsoniziranih
fragmentima komplementa ili imunoglobulinima (učinkovito)
 Internalizacija – uvlačenje stanične membrane i formacija
fagociototične vakuole koja se stapa s lizosomima. Ova faza se još
naziva i granulacijskom
BAKTERICIDNA AKTIVNOST

 Procesi ovisni o kisiku – oksidacija NADPH u NADP, što oslobađa

kisik u obliku slobodnog radikala ( superoksidni ion). Krajnji rezultat
je nastanak hipoklorne kiseline, najjače poznate baktericidne tvari
 Neovisno o kisiku – manje učinkovito. Temelji se na djelovanju
baktericidnih i lizosomskih enzima u granulama leukocita
POREMEĆAJI FUNKCIJE
LEUKOCITA
 Agranulocitoza - poremećaj u kojem dolazi do zatajenja
granulocitopoeze u koštanoj srži, najčešće zbog oštećenja nastalog
uporabom citotoksičnih lijekova. Očituje se neutropenijom periferne
krvi i redovito završava smrću.
 Poremećaji adhezivnosti leukocita – mutacija gena koji kodiraju
integrinske molekule, onemogućava adheziju neutrofila i njihov
ulazak u tkiva. Izostaje ograničavanje upale jer leukociti ne
dospijevaju do žarišta infekcije.
 Poremećaji kemotaksije – genski poremećaji koji uzrokuji gubitak
funkcije nekog dijela sustava komplementa . Završava povećanom
osjetljivošću organizma na bakterijske infekcije.

 Poremećaji mikrobicidne aktivnosti – genski uvjetovan manjak

NADPH – oksidaze uzrokuje kroničnu granulomatoznu bolest. Ne
stvaraju se kisikovi radikali pa organizam mobilizira makrofage što
rezultira formiranjem granuloma u bolesnika. Najosjetljiviji su na
bakterije koje izlučuju katalazu.
ISHOD AKUTNE UPALE

 Rezolucija –nakon blage upale tkivo u potpunosti zacijeli

 Regeneracija – u tkivima čije se stanice mogu dijeliti(jetreno i bubrežno)

uništene stanice nadoknađuju se novima

 Reparacija – nakon OPSEŽNOG oštećenja, stanice nemaju mogućnost diobe, a

defekt tkiva se ispunjava vezivom
 PERZISTENCIJA- akutna upala može potrajati određeno vrijeme-postpuno
prelazi u kroničnu
 RECIDIV-ISHOD NASTAJE SAMO AKO SE NAKON CIJELJENJA PONOVO
POJAVI AKUTNA UPALA-Također završavaju kroničnom upalom
REZOLUCIJA I
REGENERACIJA
REZOLUCIJA-upala koja završava potpunim vraćanjem
anatomskog i funkcionalnog integriteta uz iščezavanje upalnog
infitrata
 -takav ishod-nakon upala blagog intenziteta:

1. učinkovitog uništavanja uzročnika upale

2. brzog uklanjanja staničnog detritusa iz dobro prokrvljenih
tkiva
3. sposobnosti regeneracije zahvaćenog tkiva
REGENERACIJA- ovisi o histološkoj građi i o vrsti stanica
-stanice dijelomo na 3 skupine: labilne, stabilne i permanentne
LABILNE STANICE - mitotične stanice-obnavljaju se
-nalaze se u tkivima koja se stalno obnavljaju

npr. epidermis, sluznica probavnog,dišnog i

urogenitalnog sustava
-grade limfatičke i hematopoetske organe i epitel testisa
STABILNE STANICE - fakultativno matične stanice
- nalaze se u jetri, bubrezima i endokrinim žlijezdama
- grade tkiva unutarnjih parenhimnih organa
- te stanice se nalaze u fazi g0 iz koje mogu ući u g1 i ponoviti diobu
- gubitak se može nadoknaditi regeneracijom
PERMANENTNE STANICE - postmitotične stanice
-ne mogu se dijeliti, ne mogu ući u stanični ciklus
-srčani miociti, neuroni i skeletni mišić
-nakon nekroze ne nadomještaju se istovjetnim stanicama
 REPARACIJA –ishod opsežnog oštećenja tkiva KOJA SE NE
MOGU REGENERIRATI
Tkiva koja nemaju sposobnost regeneracije- reparacija
Parenhimne stanice-nadomještaju se vezivnim tkivom
Rezultat: fibroza - vidljiva kao ožiljak
Nekrozom živčanih stanica u mozgu- proliferacija glijalnih stanica
nadomješta staničnu populaciju
Moždani udar- proliferacija ne može nadomjestiti izgubljene stanice-
pseudocista ispunjena tekućinom