“POLITIČKA EKONOMIJA”

PREDAVANJA
- plan i program

akademska godina 2014./2015.

nastavnici:
prof. dr. sc. Rajko ODOBAŠA
doc. dr. sc. Jelena LEGČEVIĆ
e-mail: rodobasa@pravos.hr / legcevic@pravos.hr
I. - II. OPĆENITO O STUDIJU PRAVA,
PREDMETU POLITIČKA EKONOMIJA I
ULOZI EKONOMSKIH DISCIPLINA U
OBRAZOVANJU PRAVNIKA
 LITERATURA
OSNOVNA

 S. Vranjican, Politička ekonomija, Pravni

fakultet u Zagrebu, 2005., 2006. ili 2007.

ZAMJENSKA

 A. Dragičević i S. Vranjican, Politička

ekonomija, Pravni fakultet u Zagrebu, 1998.

DOPUNSKA

 P. Samuelson i W. Nordhaus, Ekonomija,

MATE, Zagreb, 2000.
  LITERATURA I ISPITNO GRADIVO
 (prema S. Vranjican: Politička ekonomija, Pravni fakultet u
Zagrebu, 2007.)
 Naziv poglavlja i stranice u udžbeniku
 I. O tradiciji izučavanja ekonomskih disciplina... (str. 1-4, dopunski
tekst 1)
 II. Uloga ekonomskih disciplina u obrazovanju pravnika (str. 5-8)
 III. O porijeklu naziva Politička ekonomija (str. 9-10)
 IV. Predmet Političke ekonomije (str. 11-13)
 (V.) Definiranje i uloga potreba u materijalnom životu...(kompendij)
 VI. Ekonomski proces (str. 39-58, 62-72)
 VII. Proizvodnja (str. 73-83)
 VIII. Ljudski faktor (str. 87-105)
 IX. Tehnički napredak (str. 111-118, 137-144, 151-152, 158-170)
 X. Poduzetništvo (str. 187-200, 210-212, 227-234)
 XI. Organizacija i djelovanje poduzeća (str. 257-274, 275-300)
 XII. Elementi teorije troškova (str. 307- 310, 316-318, 320-324)
 XIII. Mjerenje rezultata privređivanja (325-340, 342-355)
 XV. Raspodjela (str. 373-388, 394-422, 427-435)
 XVI. Razmjena (str. 437-443, 467-471, 483-489, 494-495, 500-506)
 XVII. Potrošnja (str. 511-526)
 XVIII. Ekonomski razvitak (str. 527-554)
  ISPITNI KOLOKVIJI

 1. KOLOKVIJ
 I. O tradiciji izučavanja ekonomskih disciplina... (str. 1-4, dopunski tekst 1)
 II. Uloga ekonomskih disciplina u obrazovanju pravnika (str. 5-8, dopunski
tekst 1)
 III. O porijeklu naziva Politička ekonomija (str. 9-10)
 IV. Predmet Političke ekonomije (str. 11-13)
 V. Definiranje i uloga potreba u materijalnom životu...(kompendij)
 VI. Ekonomski proces (str. 39-58, 62-72)
 VII. Proizvodnja (str. 73-83)
 2. KOLOKVIJ
 VIII. Ljudski faktor (str. 87-105)
 IX. Tehnički napredak (str. 111-118, 137-144, 151-152, 158-170)
 X. Poduzetništvo (str. 187-200, 210-212, 227-234)
 XI. Organizacija i djelovanje poduzeća (str. 257-274, 275-300)
 XII. Elementi teorije troškova (str. 307- 310, 316-318, 320-324)
 XIII. Mjerenje rezultata privređivanja (325-340, 342-355)
 XV. Raspodjela (str. 373-388, 394-422, 427-435)
 XVI. Razmjena (str. 437-443, 467-471, 483-489, 494-495, 500-506)
 XVII. Potrošnja (str. 511-526)
 XVIII. Ekonomski razvitak (str. 527-554)
 ULOGA POLITIČKE EKONOMIJE I DRUGIH EKONOMSKIH
DISCIPLINA U OBRAZOVANJU UPRAVNOG PRAVNIKA

 Pravni studij je multidisciplinaran! Što to znači?

 Nastavni plan i program studija je prožimanje nastavnih predmeta iz četiri znanstvena područja:
prava, povijesti, sociologije i ekonomije;

Zašto ne samo pravnih? Zašto tako široki studij?

 Da bi bili pametniji (šire obrazovaniji) i pravili se važni u svom društvu!

 Da bi bili uspješniji u karijeri – pravnici tradicionalno dominiraju u ekonomskom, političkom i kulturnom životu!
 Pravo je neodvojivo povezano s drugim znanostima, a takav je i život!

Zašto i ekonomski predmeti?

 Ekonomski život je realni (osnovni) temelj na kojem se izgrađuje pravna i politička nadgradnja

 Bilo koje pravno pravilo (norma) ima ekonomski temelj, ali i ekonomski značaj (dimenziju)!

 PRIMJER: Privatno vlasništvo nekog pojedinca nad npr. kućom ili vozilom može se objasniti njegovom
dobrom ekonomskom pozicijom u društvu, a pravo štiti njegovu imovinu od drugih
Zašto predmet Politička ekonomija?

 Temeljni ekonomski predmet na pravnom studiju jer najšire obuhvaća ekonomsku

problematiku (stoga je fundamentalnog, temeljnog karaktera)

Ukoliko je učim, što mi daje Politička ekonomija (ali i drugi ekonomski

predmeti)?

 Usvajanje najvažnijih ekonomskih pojmova (riječi), najvažnijih načela (osnovna pravila

organiziranja ekonomskog života društva), doktrina (sustavi načela po kojima se tumači
ekonomska stvarnost) i teorija (sustavi znanja o suštini i zakonitostima ekonomskog
života i procesa i daljem ekonomskom razvoju);

 Shvaćanje važnosti ekonomske dimenzije u životu pojedinca i društva;

 Razumijevanje povezanosti ekonomske i drugih životnih dimenzija;

 Razumijevanje uvjeta i načina funkcioniranja nacionalne i svjetske privrede (ekonomije,

gospodarstva)
 Ima li tu kakve konkretnije koristi za mene?

 Ima!
 Kao prvo, položit ćeš ispit!
 Nećeš biti ekonomski nepismen (ili polupismen, što je još gore!)
 Kad shvatiš važnost ekonomske dimenzije života nećeš živjeti samo od
džeparca! Lakše ćeš naći posao i bolje zarađivati!
 Kad budeš radio i zarađivao, više ćeš razumjeti nezaposlene,ali im i
zavidjeti!
 Biti ćeš pametniji i ugledniji, te postati šef!
 Uživat ćeš u tome što drugi manje znanju!

Opusti se!

 Pravnici nisu i ne moraju biti ekonomisti!

 Nema matematike niti statistike!
 Ipak! Bez političke ekonomije i drugih ekonomskih disciplina znanje
pravnika klimavo i hendikepirano!
 Adam Smith: “Politička ekonomija nastoji obogatiti i narod i vladara!”
 Dakle, ipak da učim?

 DA! Obrazovanje i usavršavanje imaju danas najvažniju ulogu u napretku bilo

kojeg suvremenog društva, kao i u izgradnji prosperitetnog života pojedinca!

EKONOMSKI RAZLOZI

 Suvremena gospodarstva trebaju obrazovanu radnu snagu

 Upravo zbog porasta razine obrazovanosti društva, obrazovanje postaje

gospodarska nužnost

 Što je viša razina obrazovanosti u društvu, svi u njemu materijalno bolje žive!

 To znači da obrazovaniji imaju veće plaće i druge prihode, kao i viši životni
standard!
 DRUŠTVENO-POLITIČKI RAZLOZI

 Društvo s velikim brojem visoko obrazovanih ne potresaju društveni nemiri i

nespokojstvo građana – jer imaju nadu i realnu mogućnost popravljanja materijalne i
društvene pozicije i u teškim vremenima

 Obrazovanje ne samo da omogućuje demokraciju, već je čini prijeko potrebnom!

 Obrazovani su prepreka diktaturama – lako je vladati nad siromašnima i

nepismenima

 Obrazovanje utječe i na izgradnju svima prihvatljivog morala i etike!

VRIJEDNOSTI OBRAZOVANJA SAMOG PO SEBI

 Obrazovani imaju visoke prihode, stabilne poslove, društveni ugled, ali i – zanimljiv
život!

 Nije im dosadno – radoznali su, a protiv dosade se ne bore glupim, prostim i opasnim
rješenjima!
 III. O PODRIJETLU NAZIVA
“POLITIČKA EKONOMIJA”
I SVRSI NJEZINOG POSTOJANJA
 Što znače riječi (pojmovi) “politička” i “ekonomija” u nazivu
našeg predmeta?

- Najprije nam je važan pojam “ekonomija”, pa objašnjenje kreće od njega!

- Pojam (riječ) “ekonomija” potječe od starogrčkih riječi “oikos” i “nomos”, a njihovim

spajanjem nastaje starogrčki pojam “oikonomia” (jezičkim promjenama nastaje naša
današnja riječ “ekonomija”)

- “Oikos” u prijevodu znači: kuća, domaćinstvo, imanje, gospodarstvo

- “Nomos” u prijevodu znači: zakon, pravilo, red

- Spajanjem značenja tih dviju riječi dolazimo do slobodnog prijevoda značenja riječi
“ekonomija”:

SKUP PRAVILA ILI ZAKONA O DOBROM UPRAVLJANJU DOMAĆINSTVOM

(GOSPODARSTVOM, IMANJEM)
- pojam “polis” u prijevodu znači: grad-država

- Od riječi “polis” nastala je naša riječ “politika”, odnosno pridjev

“politička”

- Grci su uz pojam “ekonomija” dodavali i pojam “polis” kada su

spomenuta znanja i vještine odnosile na grad, odnosno državu!

- “ekonomija” + “polis” nastanak termina (izraz, sintagma) –

POLITIČKA EKONOMIJA

- u punom i slobodnom prijevodu znači: PRAVILA O DOBROM

UPRAVLJAJU PRIVREDOM (GOSPODARSTVOM,
EKONOMIJOM) JEDNE DRŽAVE
 Osim nacionalne političke ekonomije, postoje još i:
- međunarodna politička ekonomija, te
- suvremena (globalna) politička ekonomija koja istražuje svjetsku
privredu.

 Politička se ekonomija bavi:

1. Ekonomskim procesom u svim njegovim fazama
(proizvodnji, razmjeni, raspodjeli i potrošnji),
2. Društvenom stranom ekonomskog procesa,
3. Odnosima između ljudi unutar ekonomskog procesa,
4. Odnosom čovjeka prema radu.

 Politička ekonomija pokriva sve vrste društvenih tema→društvena

znanost koja ponekad naziva i “znanost o anatomiji društva”
 Dakle, politička ekonomija skup pravila o dobrom upravljanju privredom
(proizvodnjom i raspodjelom) kako to da se sva pravila efikasnosti i
pravednosti već nisu otkrila, objavila i primjenila?
- Zato što se kroz povijest mijenjaju političke, ekonomske, kulturalne i tehničke okolnosti i
uvjeti pod kojima se nacionalne privrede organiziraju, mijenjaju se i pravila njihove
dobre organizacije i upravljanja!

Sve te promjene politička ekonomija cijelo vrijeme prati i neprestano

predlaže promjene u pravilima dobrog upravljanja privredom?
- DA!
U svojoj je suštini ona najopćenitije posvećena razumijevanju odnosa ljudi prema radu
pri proizvodnji i njihovim međusobnim odnosima koji proizlaze iz proizvodnje.

“Politička ekonomija je proučavanje kako društva proizvode,

raspodjeljuju, razmjenjuju i troše proizvode”.
Alfrede Marshall
 Nije li to prevelik zadatak za političku ekonomiju kao jedne jedine ekonomske
discipline?

- Prevelik je! Stoga su se s vremenom razvijale i druge ekonomske discipline –

npr. ekonomika, ekonomska politika, financije, ekonomska povijest, ekonomska
geografija, ekonometrija itd. – sve u svemu, zajedno s političkom ekonomijom
danas postoji 50-tak ekonomskih disciplina.

Što navedene ekonomske discipline istražuju?

- One svaka za sebe istražuju različite ekonomske probleme (dijelove

problematike dobrog upravljanja privredom) ili međusobno dijele probleme ali ih
proučavaju s različitih aspekata (kutova promatranja: politekonomskog,
sociološkog, filozofskog, financijskog itd.) i uz pomoć različitih metoda.

- Političku ekonomiju i ostale ekonomske discipline povezuje njihova svrha:

pridonijeti efikasnijem i pravednijem ekonomskom razvoju (zadovoljenju
potreba).
 Svima njima je ipak, u konačnici, zajednička potraga za načinima
povećanja efikasnosti proizvodnje i pravednosti raspodjele. Zar ne?

 Točno! To ih međusobno povezuje u veliko područje društvenih znanosti koje se

zove – EKONOMIJA. Iako se međusobno razlikuju, ekonomske su discipline
upravo zbog navedenoga međusobno i bliske. Ekonomija je, dakle, područje
društvenih znanosti u kojem ekonomske discipline, najšire kazano, proučavaju i
objašnjavaju proizvodnju, raspodjelu, ali i razmjenu, te potražnju i potrošnju dobara
i usluga. Ekonomija je zajednički naziv za sve njih!

Mogu li se ova dva zajednička cilja (problema) svim ekonomskim

disciplinama nešto više konkretizirati?

 Mogu! Ekonomske discipline traže odgovore na pitanja (rješenja problema): Što će se u

privredi proizvoditi i koliko? Na koji će se način proizvoditi? Tko će u društvu proizvode
dobiti, koliko i zašto? Kako oblikovati razmjenu u društvu? Gdje locirati proizvodnju?
Kada započeti, a kada završiti proizvodnju? Kakav je pravni, politički i gospodarski
sustav u okviru kojeg treba organizirati proizvodnju? Kako uspostaviti ravnotežu između
proizvodnih mogućnosti privrede i stalno rastućih ljudskih potreba? Koje proizvodnje
imaju prevelike troškove, a premale profite? Kako povećati zaposlenost Itd. Itd.
 Čini se kako su neka pitanja (problemi) više teorijskog, a neka
više praktičnog karaktera. Točno?

 Točno! Stoga treba razlikovati ekonomiju kao znanost i ekonomiju

kao vještinu!

U čemu je razlika?

 Ekonomija kao znanost ili “teorijska ekonomija” stvara osnovne

pojmove i temeljna objašnjenja ekonomskih procesa i odnosa
(ekonomskog života), a ti se rezultati koriste u npr. obrazovanju,
znanosti, politici te u poslovnom životu.
 Ekonomija kao vještina ili “primijenjena ili poslovna ekonomija”
obuhvaća vještine upotrebe znanstvenih i stručnih znanja u
svakodnevnom ekonomskom (poslovnom) životu.
 U redu! Možemo li sada utvrditi da je politička ekonomija:
1. jedna od ekonomskih disciplina
2. da su sve ekonomske discipline dio znanstvenog područja koje se zove
“ekonomija”
3. da u najširem smislu sve ek. discipline kao dio šire cjeline (“ekonomije”)
imaju iste ciljeve:
povećati efikasnost u proizvodnji i pravednost u raspodjeli
4. da je politička ekonomija najstarija i najobuhvatnija (fundamentalna)
ekonomska disciplina?

 Možemo!

Rečeno je da politička ekonomija istražuje pravila dobrog upravljanja

privredom. Može li se precizirati sadržaj pojma “privreda”?
Može!
Privreda (sinonimi su “ekonomija” i “gospodarstvo”) je ukupnost:
a) sredstava za proizvodnju (prirodni resursi, proizvodna i uslužna poduzeća,
proizvodni i uslužni obrt, tehnika, tehnologija, znanost, stanovništvo i radna
snaga, poduzetništvo i organizacija rada i proizvodnje).
 b) brojnih odnosa proizvodnje u jednom društvu ili proizvodnih odnosa

- osnovni proizvodni odnos u društvu je odnos između većinskog

privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju (plus rezultatima
proizvodnje) i rada koji omogućuje proizvodnju

- iz tog odnosa proizlaze pravne i političke institucije zemlje, te svi drugi

procesi socijalnog i duhovnog života uopće.

- Privreda jedne zemlje je temelj njezinog ekonomskog života, ali i

cjelokupnog društvenog života i djelovanja

- ZEMLJOPIS: Razlikuju se nacionalna, svjetska i regionalna privreda

- Nacionalna privreda obuhvaća privredu jedne zemlje, a ukupnost

nacionalnih privreda i njihovih međusobnih odnosa tvori svjetsku privredu
(koja sve više prestaje biti zbroj n. privreda, a postaje jedinstvena po sebi)

- Regionalna privreda ima dva značenja: 1. u smislu privrede pojedinih

užih područja države i 2. u smislu povezivanja niza nacionalnih privreda u
zasebne ekonomske integracije (npr. privreda EU-e)
 SVRHA DOBROG UPRAVLJANJA: Dobro upravljati privredom znači
poduzimati mjere za njezin razvoj

 Privreda je razvijenija kada je proizvodnja efikasnija i raspodjela pravednija

 Porast (ili pad) efikasnosti mjeri se i izražava veličinu i strukturu društvenog

proizvoda, a porast (ili pad) pravednost u raspodjeli mjeri se i izražava kroz
materijalne nejednakosti i broj siromašnih u jednom društvu

 Neprestani privredni razvoj jest bitan preduvjet svakog drugog društvenog

napretka

 Dostignuti stupanj privrednog razvoja određuje sve odnose među ljudima

 Politička ekonomija je ekonomska disciplina koja danas
 1) proučava način proizvodnje i raspodjele u privredi jedne zemlje,
regije ili svijeta i 2) predlaže pravila dobrog upravljanja nacionalnom,
regionalnom ili svjetskom privredom

DOBRO UPRAVLJATI DOBRO UPRAVLJATI

PROIZVODNJOM: RASPODJELOM:
- povećati efikasnost - povećati pravednost

POVEĆATI EFIKASNOST: POVEĆATI PRAVEDNOST:

- proizvoditi više dobara i usluga - raspodjeljivati podjednako šanse
i/ili dobra i usluge

SVRHA POVEĆANJA SVRHA POVEĆANJA

PROIZVODNJE:
- rast materijalnog blagostanja
pojedinca i društva (“standarda”)
- lakša podjednaka raspodjela
PRAVEDNOSTI:
-mogućnost podjednakog
zadovoljavanja potreba pojedinca i
društava (standarda)
- društveni mir i stabilnost
IV. PREDMET POLITIČKE EKONOMIJE
IV. PREDMET, DEFINICIJA I KARAKTERISTIKE “POLITIČKE EKONOMIJE”
(koja se još naziva “znanost o anatomiji društva”)

Do sada smo ono što istražuje politička ekonomija određivali uz pomoć slobodnog
prijevoda pojmova “politička” i “ekonomija”.

Stoga smo utvrdili da je politička ekonomija “skup pravila ili zakona o dobrom
upravljanju (efikasnost i pravednost) privredom (gospodarstvom, ekonomijom) jedne
ili više zemalja”.

No, nadalje moramo biti ponešto precizniji, tj. znanstveniji, te još na druge načine odrediti
predmet istraživanja “političke ekonomije” kao ekonomske discipline.

Odrediti predmet istraživanja neke znanosti, inače, znači istovremeno je i definirati (dati
njezinu definiciju).
- Općenito, odrediti predmet istraživanja znači utvrditi dio društvene ili prirodne
stvarnosti koji znanstvenici, stručnjaci, studenti i drugi zainteresirani istražuju.

- Odrediti dio društvene stvarnosti koji istražuje “politička ekonomija” nije

jednostavno zbog njezine a) širine interesa i b) razmimoilaženja među
politekonomistima.

- Jedni smatraju da “politička ekonomija” kao društvena znanost treba istraživati

“samo” načine na koji ljudi proizvode korisna dobra i usluge, kako ih
međusobno raspodjeljuju i razmjenjuju, te konačno kako ih troše – SVE OVO
NIJE MALO PODRUČJE ISTRAŽIVANJA

- Drugi pak smatraju kako tek na temelju rezultata istraživanja onih prvih
započinje prava zadaća “političke ekonomije” – istražiti društvenu stranu
ekonomskog procesa (proizvodnje, raspodjele, razmjene, potrošnje) i utvrditi
karakter međusobnih odnosa ljudi i karakter čovjekovog odnosa prema radu
- Drugim riječima kazano, ovi drugi žele da “politička ekonomija” istražuje i
odnose među ljudima (proizvodne odnose) koji proizlaze iz privatnog
vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.

- Za njih “politička ekonomija” nije samo skup pravila za dobro

vođenje privrede, već i način otklanjanja društvenih
suprotnosti i društvenih nepravdi
(promjene proizvodnih odnosa – npr. između kapitalista i

radnika, bogatih i siromašnih, zaposlenih i nezaposlenih, itd.)

- Krhki dogovor između dvije struje politekonomista završio je

usklađivanjem pomirbene definicije “političke ekonomije”:
 POLITIČKA EKONOMIJA ISTRAŽUJE:
a) NAČIN PROIZVODNJE MATERIJALNOG ŽIVOTA DRUŠTVA
(kako se proizvođači povezuju sa sredstvima za proizvodnju i proizvode
dobra i usluge za vlastite potrebe, za svoje poslodavce, za
neproizvodne članove društva i za održavanje i razvijanje zajednice u
kojoj djeluju i žive), te
b) KAKO SE S PROIZVODNJOM I RASPODJELOM PROIZVODA
ISTODOBNO PROIZVODE (MIJENJAJU) PROIZVODNI (npr. između
poslodavaca i radnika) I DRUGI DRUŠTVENI ODNOSI
(pravni, politički, obiteljski, itd.) IZMEĐU POJEDINACA,
SOCIJALNIH GRUPA ILI ZEMALJA U ODREĐENOM POVIJESNOM
TRENUTKU

- “Politička ekonomija” mora istovremeno biti “ekonomska” – utvrditi optimalni

način upravljanja privredom (efikasnost proizvodnje), ali i “politička” – utvrditi
najpravedniji način raspodjele proizvedenih dobara i usluga u društvu
- Vidljivo je da je predmet istraživanja “političke ekonomije” izuzetno širok, ali
upravo stoga što traži odgovore na 1001. pitanje “politička ekonomija” ima
izuzetan ugled među društvenim znanstvenicima. Oni je iz navedenih
razloga i zovu “znanost o anatomiji društva”.

- Nakon što smo definirali “političku ekonomiju” (odredili predmet njezinog

istraživanja), možemo taksativno navesti njezine osnovne karakteristike
kao ekonomske discipline:
1. društvena znanost (jer promatra i analizira cjelovito društvo);

2. historijska znanost (jer istražuje povijesne promjene društveno-

ekonomskog uređenja, te promjene u odnosima između ljudi i u odnosu
prema radu);

3. pozitivistička i normativna (kritička) – (pozitivistička jer proučava i

objašnjava postojeće društveno-ekonomsko uređenje i stupanj ek.-
tehnološkog razvoja, odnose između ljudi i prema radu, a normativna jer
nakon kritike prošlog i postojećeg predlaže naprednije dr.-ek. uređenje,
efikasnije privređivanje i humanije odnose između ljudi);
-
4. kompleksna znanost - INTERDISCIPLINARNA i TRANSDISCIPLINARNA - jer
se služi spoznajama drugih znanosti:
a) drugih društvenih znanosti (npr. prava, filozofije, politologije, sociologije,
povijesti, psihologije, demografije, statistike itd.);
b) prirodnih (npr. kemije, biologije itd.), tehničkih i informacijskih znanosti;
c) posebnih ekonomskih disciplina (ekonomike, ekonomske politike, ekonometrije,
financija, međunarodnih ekonomskih odnosa, računovodstva, trgovačkog i
privrednog prava itd.)

5. usmjerena ka budućnosti - jer predlaže progresivna rješenja i potiče

ekonomske i društvene snage na društveno-ekonomske promjene;
- stoga je i teorijska i praktična disciplina;

6. znanstvena i nastavna disciplina - spoznaje o novim znanstvenim

dostignućima naučava i podučava.
- nastavne metode: definicija, klasifikacija, deskripcija, eksplikacija.
 Nije egzaktna znanost – jer se bavi promjenljivim snagama ljudske prirode;
 Ekonomski zakoni vrijede samo u prosjeku, ali ne i kao egzaktni odnosi (strogo
definirani);
 Društveno-ekonomske pojave determinirane su i objektivnim datostima, ali i
djelovanjem subjektivnih snaga;
 Društveno-ekonomske pojave i procesi međusobno su povezani i međuzavisni, što
ih čini veoma složenim
 Društveno-ekonomske pojave su dinamičke, a ne statične pojave.

Uz “političku ekonomiju” posebno su važne još dvije ekonomske discipline:

Ekonomika (Economics) istražuje konkretno i poželjno odvijanje ekonomskog

procesa (proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje)
Ona je ekonomska disciplina s užim područjem istraživanja od političke ekonomije,
jer ne istražuje proizvodne odnose (društvenu stranu proiz.,raspodjele i razm.)

Ekonomska politika istražuje i predlaže konkretne mjere i poželjne načine na koje

organi vlasti i uprave uređuju, štite i razvijaju cjelokupnu privredu i društvo.
 (V.) DEFINIRANJE I ULOGA POTREBA U
MATERIJALNOM ŽIVOTU POJEDINCA I DRUŠTVA

.
 (V.) EKONOMSKA POVIJEST -
NAČINI RJEŠAVANJA EKONOMSKIH PROBLEMA
KROZ POVIJEST

 5.1. Uloga potreba u životu pojedinca i društva

 5.2. Načini rješavanja ekonomskih problema kroz

povijest
 5.2.1. Neolitska revolucija i njezine posljedice
5.2.2. Industrijska revolucija i njezine posljedice
ULOGA POTREBA U ŽIVOTU
POJEDINCA I DRUŠTVA

 Svaka od ekonomskih disciplina, pa tako i politička ekonomija, ima posebne

zadaće i ciljeve u svom području istraživanja konkretne društvene i ekonomske
zbilje

 Ispunjavanje zadataka i ostvarivanje ciljeva ima za svrhu predlaganje rješenja

za snažniji ekonomski (efikasnost) i širi društveni (pravednost) razvoj.

 Ekonomski i širi razvoj društva žele i potiču kako bi se bolje

zadovoljavalo prirodno i povijesno nastale ljudske potrebe
(individualne i kolektivne)

 Dakle, zadovoljavanje ljudskih potreba - prirodnih i povijesno nastalih - glavni je

društveno-ekonomski problem nekad, danas i sutra
• Ek.problem star je koliko i naša vrsta

• Prema Bibliji, čim je istjeran iz Raja

zemaljskog, Adam je “u znoju lica svoga
počeo jesti kruh svoj”

• To je prvo spominjanje ek. problema –

Adam se mora potruditi kako s najmanje
znoja dobiti dovoljno kruha

• Isti ovaj problem ekonomisti danas

ovako oblikuju: kako s najmanjim
utrošcima oskudnih proizvodnih resursa
(ZAKON OSKUDNOSTI) – čovjekovog
rada, prirodnih dobara i fizičkog kapitala
– pokrenuti određenu proizvodnju i
proizvesti dovoljnu količinu proizvoda da
bi se zadovoljile potrebe

• S jedne strane su, dakle, ljudske

potrebe, a s druge strane proizvodne
mogućnosti + napori ljudi da ih zadovolje
 Što je “potreba“? Potreba je fizički i
psihološki osjećaj nedostatka (manjka),
odnosno poticaj (težnja) njegovog
otklanjanja.”

PROBLEM: jednokratno zadovoljenje

potrebe ne znači da je potreba zauvijek
nestala

Potrebe dijelimo na prirodne (s kojima čovjek

dolazi na svijet, osnovne, egzistencijalne) i
povijesno nastale.

Prirodne su: fiziološke (npr. hrana) i

psihološke (npr. sigurnost, udobnost,
društvenost, samoispunjenje itd.)
Povijesne su: duhovne i kulturne potrebe
(potrebe višeg stupnja razvoja npr.
umjetničke).
- Potrebe dijelimo i na: individualne i
društvene (grupne) – npr. proizvodne,
emocionalne, sigurnosne itd.)

Potrebe (ind. i druš.) zavise od:

1. prirodnog okruženja,
2. biološko-psiholoških osobina pojedinaca,
3. navika i pretenzija grupa i društava,
4. dostignutog stupnja dr.-ek. razvoja,
5. moda i ukusa,
6. komunikacije i ljudskih kontakata.

- Individualne i kolektivne potrebe se

mijenjaju (nisu statične) u strukturi i
opsegu (zbog npr. rata,ek. krize, potresa)

- Ipak, na određenom stupnju razvoja i pod

određenim uvjetima potrebe su postojana
veličina

- Iako promjenjive, potrebe se mogu

materijalno i statistički pratiti i mjeriti.
 S porastom proizvodnih mogućnosti pojedinca/društva raste veličina proizvodnje i
količina proizvoda

 S porastom proizvodnje raste i ukupna dostupna potrošnja

 S porastom potrošnje poboljšava se i kvaliteta zadovoljavanja prirodnih i
povijesno nastalih potreba

 S porastom proizvodnih i potrošačkih mogućnosti načelno jačaju i rastu moralni i
demokratski potencijali pojedinca i društva

 Ekonomski razvoj je kroz povijest omogućio postupno smanjivanje rada i

proizvodnje namijenjenih zadovoljavanju prirodnih potreba (npr. sve manje ljudi se
bavi poljoprivredom, a proizvodi se sve veća količina hrane: poljoprivrednici su
obrazovaniji, bolja prehrana i zaštita polj.proizvoda, kvalitetnija oruđa i strojevi,
bolje čuvanje proizvoda itd.)

 Sa smanjivanjem rada i proizvodnje za prirodne potrebe, povećava se količina

rada i proizvodnje koje su usmjerene na zadovoljavanje povijesno nastalih
potreba (zato npr. u SAD-u može biti više pravnika nego poljoprivrednika, a raste
npr. i broj umjetnika)
 Drugim riječima: Kao živa vrsta sve smo uspješniji u zadovoljavanju onih
potreba koje je u nas usadila priroda (biološka evolucija) te stoga sve više
proizvodnih snaga i rada možemo upotrijebiti za bolje zadovoljavanje
potreba koje smo stekli kroz kulturni razvoj (društvena evolucija)

 Danas najrazvijenije privrede i društva mogu zadovoljiti gotovo sve prirodne

i brojne povijesno nastale potrebe svojih članova

 (To ne znači da u tim društvima ne postoje siromašni!)

 Najrazvijeniji i nabogatiji čak potiču nastanak i razvoj novih potreba!

 Zašto? Nove potrebe kod ljudi stvaraju potražnju za proizvodima za njihovo

zadovoljenje (potrošnju) Potražnja za proizvodima pozitivno utječe na
pokretanje njihove proizvodnje i otvaranje novih poduzeća U privredi
raste ukupna proizvodnja, zaposlenost i plaće

 Ipak, oprez!!! Mnoge nove povijesno stvorene potrebe imaju slabe ili
nikakve veze s istinskim čovjekovim potrebama! Čak izazivaju psihičke i
druge zdravstvene štete, te ugrožavaju slobodu pojedinca i društva (da ne
govorimo o ekološkim štetama zbog prekomjerne i/ili zagađujuće
proizvodnje)!
 Društvo u kojem najveći dio stanovnika pribavlja i troši proizvode da bi
zadovoljilo ne stvarne nego “proizvedene” (nametnute, umjetno pobuđene)
potrebe, nazivamo potrošačkim društvom

 Stil života kojim ljudi žive u potrošačkom društvu zovemo konzumerizam

 Povećanje broja i opsega potreba i napora ka njihovom zadovoljavanju

danas često vodi ka nezadovoljstvu ljudi (stres, depresija, ispraznost
materijalnog bogatstva...) – neočekivana posljedica razvoja

 Dakle! Ono što je možda manje očigledno, i donekle zbunjujuće, jest način
na koji je taj izuzetni materijalni napredak išao ruku pod ruku s pojavom
povećanog stupnja statusne tjeskobe među građanima

 Do statusne tjeskobe dovodi povećanje zabrinutosti oko osobne važnosti,

postignuća i dohotka.

 Oštro smanjivanje istinske oskudice – paradoksalno – mogao je pratiti

stalan, čak i povećan osjećaj oskudice i straha od nje.
 Spomenuli smo već ranije zakon oskudnosti

 On nam govori kako problem zadovoljavanja potreba ne bi, barem u

ekonomskom smislu, postojao kada bi prirodni resursi koji ljudima
stoje na raspolaganju za zadovoljavanje njihovih potreba bila
dovoljna

 No, tako nije u stvarnom životu – jer je priroda prema ljudima i

njihovim potrebama općenito gedajući oduvijek bila škrta

 Sve ono što ljudima treba priroda daje u oskudnim (rijetkim,

nedovoljnim) količinama

 To vrijedi i za dobra i usluge koja ljudi proizvode

 Stoga zaključujemo da nad svakim društvom trajno djeluje i vlada zakon
oskudnosti

 Svi ekonomski problemi (neuspjesi) i ekonomska rješenja (uspjesi) proizlaze

iz ove osnovne životne činjenice

 Zbog oskudnosti moramo naučiti kako rijetka prirodna i nedovoljna

proizvedena dobra i usluge racionalno i štedljivo koristiti, čuvati i
eventualno povećavati!!!

 Tome nas kao pojedince i kao društvo podučavaju politička ekonomija i

druge ekonomske discipline

 Na svijetu je danas još preostalo malo slobodnih dobara – prirodnih

resursa čija je ponuda još dovoljna (npr. zrak, led,pijesak, sunce i skoro
ništa drugo)

 Slobodna su dobra zbog svojih velikih zaliha - besplatna

 Za razliku od slobodnih, sva se ostala oskudna dobra (prirodna i proizvedena)
nazivaju ekonomska dobra

 Stoga ih treba racionalno i štedljivo koristiti

 Racionalizacija korištenja ekonomskih dobara sprovodi se na dva načina:

1. cijenom

 Što je neki prirodni resurs oskudniji (rjeđi) ili što je teže neki proizvod proizvesti
njihova cijena raste i stoga potražnja potrošača za njima automatski opada!

 2. pravnim propisima (npr. zabrana prekomjerne sječe drveća)

 U našem svijetu oskudice ekonomske probleme povećava:

a) vječito obnavljanje potreba (što ih je više, vječno zadovoljavanje je teže)
b) povećanje vrsta i broja potreba
c) stalni porast (barem zasada) broja pripadnika naše vrste (kao i potrebe)

 Ironično je da broj stanovnika najviše raste u onim područjima gdje se najteže

živi, a potrebe su najlošije zadovoljene!
ULOGA POTREBA U ŽIVOTU POJEDINCA I DRUŠTVA (dodatak)

Adam Smith (1723.-1790.),

škotski ekonomist i filozof iz 18. stoljeća
“U čemu je svrha svega tog napora
i jurnjave na ovom svijetu? U čemu
je smisao pohlepe i častohleplja,
utrke za bogatstvom, moći i
superiornosti? Zar da se priskrbi za
prirodne potrebe? Čak i nadnica
najbjednijeg radnika za njih može
priskrbiti. U čemu su onda prednosti
tog velikog cilja ljudskog života koji
nazivamo poboljšanje našeg stanja?”
Adam Smith dalje kazuje:

 “Kada vam udovoljavaju, vode brigu o vama, ukazuju pažnju s

razumijevanjem, zadovoljstvom i odobravanjem, to su prednosti koje iz
njega proizlaze. Bogataš slavi svoje bogatstvo, jer osjeća da ono
prirodno na njega svraća pozornost svijeta. Siromah se, naprotiv, srami
svog siromaštva. On osjeća da ga ono stavlja izvan vidokruga
čovječanstva. Osjećaj da na nas ne obraćaju pozornost nužno utišava i
najgorljivije želje ljudske prirode. Siromah izlazi i ulazi neprimijećen, a
kad je usred gomile u istoj je tami kao da je zatvoren u vlastitu
potleušicu. Čovjeka na istaknutom položaju, naprotiv, promatra čitav
svijet. Svatko je željan pogledati ga. Njegova djela predmet su javne
skrbi. Rijetko će koja riječ ili gesta koja dolazi od njega proći
nezamijećena.”
 Što je A. Smith želio istaći?

 Ljudi ne žele zadovoljiti samo svoje fiziološke, već i psihološke

potrebe!

 Ljudi, dakle, tragaju za dostojanstvom i poštovanjem!

 Ovo se odnosi i na bogate i na siromašne!

 No, tek kada ljudi osiguraju hranu i sklonište počinju snažnije

osjećati nagon za priznanjem i ljubavlju od strane svijeta!

 Već bogati čovjek ne skuplja novac dalje iz razloga što ga nema

dovoljno, već stoga što zbog toga očekuje poštovanje (kojeg ne
dobiva često)!
VI. EKONOMSKI PROCES
 VI. O EKONOMSKOM PROCESU
 Cijela epoha civilizacije (2.000 g.pr.n.e. do danas) predstavlja prijelaz od
prilagodbe ljudske vrste vanjskim uvjetima (prirodnim) do prilagođavanja tih uvjeta
vlastitim ciljevima i potrebama

 Ovaj je prijelaz tekao postupno! (uspješno, ali uz zastoje i padove!)

 Uvjet za uspjeh ovog prijelaza je pokretanje, održavanje i neprestano povećanje

materijalne proizvodnje

 Naime, materijalna proizvodnja stvara uvjete za zadovoljavanje materijalnih

potreba opstanka

 Uvjet je čovjekova opstanka kontinuirano zadovoljavanje potreba - a to znači

trošiti, koristiti se proizvodima i uslugama proizvedenim od strane čovjeka.

 Zato je pored biološke reprodukcije - održanja vrste - prijeko potrebno i stalno

proizvodnja (stvaranje) predmeta potrošnje – dobara i usluga.

 Dio fizioloških potreba čovjek ostvaruje trošenjem slobodnih dobara - prirodno

nastalih resursa (voda, zrak, svjetlo itd.).
 Na takav se način danas zadovoljava mali dio ukupnih potreba ljudi.

 Pretežan dio potrošnje danas se temelji na rezultatima ljudskog stvaralaštva u

procesima proizvodnje.

 Dakle, materijalna proizvodnja ili privređivanje je najvažniji oblik ljudskog

djelovanja

 Privređivanje (proizvodnja) je svjesna i svrsishodna djelatnost ljudi s ciljem

da s raspoloživim (oskudnim) inputima proizvodnje stvore proizvode koji će,
nakon njihove raspodjele i razmjene, kroz potrošnju poslužiti zadovoljavanju
prirodno uvjetovanih i povijesno stečenih potreba

 No, (kao što se vidi iz prethodne definicije) materijalna proizvodnja je samo jedan
(istina, najvažniji) dio aktivnosti koje se poduzimaju radi stvaranja uvjeta opstanka
(sve boljeg zadovoljavanja prirodnih i stečenih potreba)
 Dakle, opstanak i razvoj čovjeka ne zavise samo (iako ponajviše) od procesa
proizvodnje i njihovih rezultata (količine i vrste outputa), već i od:
- pažljive raspodjele proizvodnih rezultata,
- razmjenjivanja novca za konkretna dobra i usluge, te od
- oblika njihove potrošnje

 Stoga kažemo da se materijalna reprodukcija društva odvija prvenstveno kroz

privređivanje, odnosno na temelju cjelokupnog ekonomskog procesa

 ZAKLJUČAK: Ekonomski proces se sastoji od četiri međusobno organski

povezane faze (etape):


i) proizvodnje, ii) raspodjele, iii) razmjene i iv) potrošnje.

 Ekonomski proces sa svojim fazama odvija se etapno i simultano.

 Iako se nabrojane faze ekonomskog procesa međusobno razdvajaju radi boljeg

upoznavanja i logičkog razloga što iza faze proizvodnje etapno slijedi raspodjela
pa razmjena i potrošnja, sve se faze u društvu odvijaju istovremeno - simultano.
Ukratko opišimo što se događa u svakoj pojedinoj fazi:

 i) PROIZVODNJA (više u predavanjima koja slijede)

 ii) RASPODJELA je dio ekonomskog procesa u kojoj se zajednički rezultat

društvene proizvodnje raspodjeljuje na sve sudionike.

 Iako njihovi doprinosi društvenoj proizvodnji nisu jednaki, u raspodjeli sudjeluje

cjelokupno stanovništvo premda neki nisu sudjelovali u proizvodnji
(umirovljenici, djeca, bolesni, nezaposleni...).

 Individualne (pojedinačne) udjele u raspodjeli određuju: za one koji sudjeluju u

proizvodnji - tržište (vlasništvo i rad - tekući i minuli), a za one koji ne sudjeluju u
proizvodnji - državna regulativa (socijalni kriteriji).

 Svačiji se dio utvrđuje u novčanom obliku (dohodak), a novac se u fazi razmjene

pretvara u konkretna dobra i usluge.

 Pojedinci novac mogu potrošiti ili uštedjeti (akumulirati) za buduću potrošnju ili
investiranje (razvoj)
 iii) RAZMJENA je proces pretvaranja raspodjelom utvrđenih kvantitativnih
dijelova (u obliku novca) u kvalitativan oblik, tj. u konkretne proizvode
namijenjene osobnoj ili proizvodnoj potrošnji

 Dakle, ljudi svoj novac razmjenjuju za konkretna dobra i usluge na

tržištima proizvoda

 To se događa kao posljedica specijalizacije (podjele rada) zbog koje ljudi

sudjeluju samo u jednom (ili svega nekoliko) proizvodnih procesa–s čijim
rezultatima mogu zadovoljiti jednu potrebu

 Zbog toga uz pomoć novca (u raspodjeli zarađenog ili dobijenog) na

tržištima kupuju (pribavljaju, razmjenjuju) sva dobra i usluge bez kojih ne
mogu zadovoljiti sve ili većinu svojih potreba

 Bez razmjene ljudima bi u rukama ostajao beskorisni novac do kojeg su

došli u fazi raspodjele
 iv) POTROŠNJA znači individualno ili društveno (opće) korištenje (trošenje)
u proizvodnji stvorenih vrijednosti kako bi se zadovoljile individualne i
društvene (opće) potrebe

 Društvene potrebe: obrazovanje, zdravstvo, socijalna skrb, kultura, znanost,

unutarnja i vanjska sigurnost itd.

 U granicama raspoloživog dohotka (stečenog u raspodjeli) svatko kroz

razmjenu pribavlja (kupuje) dobra prema vlastitom izboru (ovisno o ukusu,
navikama, tradiciji, svjetonazoru i okolnostima)

 Ta se dobra i usluge zatim u potrošnji troše

 U ekonomskom procesu raspodjela i razmjena nužno posreduju između

proizvodnje i potrošnje

 Ekonomski proces se mora odvijati kontinuirano, a faze istodobno etapno

i simultano
.
VII. PROIZVODNJA

VII. PROIZVODNJA
 VII. PROIZVODNJA
- POVIJESNI TEMELJI, UVJETI I OKVIRI PROIZVODNJE

- Kao što smo vidjeli, čovjek se nalazi pritisnut između vlastitih potreba i
problema oskudnosti (nedovoljnost prirodnih darova i proizvoda).

- Čovjek rješenje pronalazi u vlastitoj proizvodnji potrebnih dobara i usluga.

- Materijalna proizvodnja je prvi uvjet koji se mora ostvariti kako bi se zadovoljile

potrebe, ali i trajni i nezaobilazni uvjet civiliziranog opstanka ljudi.

- Proizvodnja je, promotrena politekonomski, stvaralačka, organizirana,

svjesna, svrhovita i unaprijed planirana aktivnost.

- Cilj proizvodnje je stvaranje i povećanje materijalnog bogatstva = ukupne

količine proizvoda (podizanje efikasnosti).

- Proizvodnja je, tehnički promotrena, proces pretvaranja inputa u otpute, pri

čemu se čovjek služi znanjima, tehnikom i tehnologijom.
 PROIZVODNJA je, dakle, djelatnost stvaranja dobara i usluga (proizvoda,
outputa) u cilju zadovoljavanja ljudskih potreba.

 Dobra i/ili usluge se stvaraju korištenjem proizvodnih čimbenika (inputa,

faktora, resursa, činitelja proizvodnje)

 Prema jednoj podjeli čimbenike (inpute) dijelimo na: “zemlju” (prirodu), rad i
kapital

 Prema drugoj podjeli čimbenike (inpute) dijelimo na: rad, sredstva rada i
predmete rada

1. Pod “zemljom” (priroda, prirodni resurs) podrazumijevamo sve živo i neživo

što koristimo u procesima proizvodnje: životinje i biljke, prirodne sile, tlo, rude,
plin, naftu, ugljen itd. (sve iznad, na i ispod površine tla)

Napretkom znanja o prirodi i njenim silama, kao i razvojem tehnologije

iskorištavanja prirodnih resursa čovjek širi i intenzivira iskorištavanje prirode
1. 2. Pod radom podrazumijevamo umne i fizičke napore čovjeka pri čemu on
upotrebljava svoja specifična znanja i vještine

• 3. Pod kapitalom (FIZIČKIM) podrazumijevamo proizvedena dobra koja se

koriste u daljim procesima proizvodnje a ne za neposredno zadovoljavanje
potreba: alate, strojeve, kompjutore, robote, prometnu infrastrukturu,
građevinske objekte i druga sredstva za proizvodnju

• Kapital je rezultat (output) prethodnih procesa proizvodnje i input budućih

proizvodnji

• Smisao je ovog inputa u opremanju ljudskog rada efikasnim sredstvima u

cilju efikasnog proizvođenja dobara i usluga

 Novac ne pripada (pripada) u osnovne čimbenike proizvodnje, već čini

posebno važan FINANCIJSKI KAPITAL koji “podmazuje” ekonomske procese.
 Politička ekonomija se pojmom kapital koristi i za označavanje prirode
društvenih odnosa među ljudima, slojevima i klasama u ekonomskoj sferi.

 U tom se smislu koriste izrazi: kapital-odnos, kapitalizam, kapitalistički

društveni odnosi

 Kapitalizam je društveno-ekonomsko uređenje koje se temelji na:

a) privatnom vlasništvu (kapitalista) nad sredstvima za proizvodnju
b) proizvedenim dobrima i uslugama za potrebe drugih, te na
c) iznajmljivanju rada zaposlenih za plaću

 Pored tri spomenute vrste inputa, novija gledišta u faktore proizvodnje

ubrajaju i: poduzetništvo, organizaciju, znanje, obrazovanje, “vrijeme” itd.
(sve se ovo uglavnom može podvesti pod “rad”)
 S obzirom na konačnu namjenu rezultata proizvodnje (proizvoda,
outputa) moguće je cjelokupnu proizvodnju razvrstati na:

1. proizvodnju materijalnih dobara i usluga kojima se nakon raspodjele i

potrošnje izravno zadovoljavaju potrebe članova društva (outputi za
osobnu i društvenu potrošnju) i

2. proizvodnju sredstava (fiz. kapitala) i materijala (sirovina,

poluprerađevina, komponenti) sa svrhom stvaranja potrebnih pretpostavki
za kontinuirano odvijanje proizvodnje (jednostavna i proširena proizvodnja -
kroz procese obnavljanja i investiranja u proširenje proizvodnje) – outputi
za proizvodnu potrošnju

 Podjela proizvodnje na a) proizvodnju dobara i usluga za neposredno

zadovoljavanje potreba ljudi i na b) proizvodnju dobara i usluga kojima se
proizvodni procesi obnavljaju i proširuju
pretpostavka je jednostavne i proširene reprodukcije ekonomskih
aktivnosti pojedinaca i društva.
 UPAMTIMO!!!

Proizvodnja (stvaranje, produkcija) jest aktivnost ljudi koji opremljeni

inputima – potrebnim sredstvima (fizičkim kapitalom – npr. strojevima i
alatima) i tehnologijom, koristeći se vještinama, sposobnostima i
znanjima, prerađuju prirodnu materiju (prirodne resurse) u obličja
(proizvode, outpute) prikladna za zadovoljavanje potreba

- Proizvod ili output je temelj individualne i društvene potrošnje, a osnovne vrste

outputa su: 1. sredstva za potrošnju i 2. sredstva za proizvodnju.

- Svaka privreda (gospodarstvo) ima svoju “granicu proizvodnih mogućnosti”

(GPM) – maksimalnu količinu proizvodnje koju ona može postići uz
korištenje svih dostupnih inputa proizvodnje i dostignuto tehnološko
znanje.

- Svaki neiskorišten ili nezaposlen input proizvodnje znači da je neka privreda

sve dublje ispod svog GPM-a. Obrnuto, svaka privreda postaje sve efikasnija.
- Društvena proizvodnja i privreda jedne zemlje (gospodarstvo, ekonomija) se dijele
na privredne djelatnosti (sektore), a sektori na privredne grane.

- Privredni sektori su skupine srodnih proizvodnih djelatnosti kojima se

zadovoljavaju određene vrste pojedinačnih i zajedničkih (društvenih, općih)
potreba.

 Privredne djelatnosti ili sektori:

PRIMARNI SEKTOR: poljoprivreda, šumarstvo, lov, ribolov

SEKUNDARNI SEKTOR - industrija, transport, građevinarstvo i rudarstvo

TERCIJARNI (USLUŽNI) SEKTOR – trgovina, bankarstvo, osiguranje,

djelatnost državne uprave,
obrazovanje, zdravstvo,
ugostiteljstvo, rekreacija i sport,
zabava

 Privredna grana je sveukupnost proizvodnih jedinica (poduzeća) koje svojom

osnovnom djelatnošću proizvode istovrsne proizvode ili obavljaju istovrsne
usluge – npr. jednu granu čine Saponia i njoj slična poduzeća, drugu granu
Zagrebačka banka i druge banke itd.
 Do industrijske revolucije i na njezinom početku karakterističan je visoki broj
zaposlenih u primarnom sektoru

 Tehnički i tehnološki napredak, kao suština ek. promjena u racionalnoj upotrebi

inputa proizvodnje (koje donosi industrijska revolucija), posebno je brzo
napredovao na početku industrijske revolucije u 17. i 18. st., (također od sredine
20. st.)

 Razvoj na temelju industrije (tehničko-tehnološkog napretka) u svim zemljama

donosi postupno smanjivanje primarnog, a porast sekundarnog i naročito
tercijarnog sektora (usluga)

 Prema brojnosti zaposlenog stanovništva i broju poduzeća u pojedinim sektorima

može se utvrditi stupanj ekonomske razvijenosti neke privrede i društva

 Ekonomski najrazvijeniji imaju najviše zaposlenih u sektoru usluga (oko 70 %),

znatno manje u sekundarnom sektoru (oko 25 %), a veoma malo u primarnom
sektoru (2 do 6 %)
 MODEL ODVIJANJA EKONOMSKOG PROCESA
BIOLOŠKA
biološka egzistencija
REPRODUKCIJA
RAD ČOVJEKA POTROŠNJA

“ZEMLJA” RASPODJELA
RASPODJELA
PROIZVODNJA PROIZVODI POTROŠNJA
(OUTPUT) I RAZMJENA

KAPITAL OBNAVLJANJE
Kk PROIZVODNJE

REPRODUKCIJA FIZIČKOG I PRIRODNOG

KAPITALA (INPUTA KAPITALA I
egzistencija prirode i fizičkog kapitala
“ZEMLJE”)
VIII. POSEBNA ULOGA INPUTA RADA U
PROIZVODNJI
 VIII. POSEBNA ULOGA INPUTA RADA U PROIZVODNJI

 RAD pripada u primarne (izvorne) inpute proizvodnje.

 Postoje još i izvedeni inputi: npr. poduzetništvo, organizacija, znanje, tehnologija,

informacije, novac (posebni status) itd.

 Rad je fiziološko naprezanje pri kojem se tjelesne i intelektualne sposobnosti

čovjeka svrhovito troše.

 Gospodarska (ekonomska) povijest čovječanstva dijeli se s obzirom na

značaj čimbenika (inputa) na tri razdoblja:

i) razdoblje dominacije agrarnog sektora;

ii) razdoblje industrijalizma i
iii) razdoblje postindustrijskog ili informacijskog društva .
 Prije proizvodnje, u sakupljačkoj privredi, čovjek ne radi

 U primitivnim (početnim) oblicima proizvodnje (poljoprivredne), nakon neolitske

revolucije, dominira čovjekov fizički rad

 Ovaj rad ne iziskuje posebnu izobrazbu i vještinu, već samo snagu i

izdržljivost, te priučenost za određeni posao (uz obilje plodnog tla)

 Pretežno agrarna proizvodnja ne zahtijeva intelektualne napore.

 Razvojem društvene podjele rada (specijalizacije) izdvaja se zanatstvo koje

već zahtijeva posebne vještine i veća znanja nego što to traže oranje, kopanje,
košenje itd.

 Zanatske vještine trebaju pravila struke, vještinu baratanja alatima, poznavanje

sirovina koje se obrađuje itd.
 Pojava industrije i strojne proizvodnje (17. i 18. st.) znači zamjenu ograničenih
fizičkih sposobnosti čovjeka sa strojevima i mehaniziranom tehnologijom

 Ljudski rad i dalje ostaje nužna komponenta proizvodnje, ali u suradnji sa

strojevima

 Industrijski način proizvodnje omogućuje masovnu (visokoserijsku)

proizvodnju

 Masovna proizvodnja je: opadanje troškova proizvodnje po jedinici proizvoda,

povećanje ukupne količine proizvoda i bogat plasman masama potrošača

 S pojavom industrijskog načina proizvodnje zaposleni se dijele na fizičke i umne

radnike (iako podjela postoji od ranije, ali nije bila izražena)
 Danas, na kraju industrijske ere,
čovjek postaje zapreka rastu
efikasnosti i kvalitete zbog ograničenih
umnih sposobnosti, pa ga sve više
zamjenjuje kompjutorski integrirana
proizvodnja.

 Kompjutorski integrirana proizvodnja:

sprega automata i robota

 U takvoj tehnologiji fizički rad čovjeka

potpuno nestaje, a dijelom i umni

 Čovjek zadržava one radne funkcije u

kojima je bolji od tehnike – u sferi
intelektualne kreativnosti i
apstraktnom mišljenju
 Čovjek se povlači izvan
neposrednog akta proizvodnje, ali
se zadržava u pripremnim
kreativnim fazama te fazi
otklanjanja kvarova i zastoja

 Ulaskom u postindustrijsku eru

završava dugi povijesni proces
započet sakupljačkim
privređivanjem u pretpovijesti i
mukotrpnim napredovanjem u
metodama osiguravanja opstanka
!!!

 Ljudska vrsta i ljudski rad kao

proizvodni input u nadolazećem
razdoblju preuzimaju funkcije
dostojne ljudskog intelekta i
ljudskog bića!!!
 Brojnost stanovništva je bitna
privredna odrednica u dvojakom
smislu:
i) S jedne strane veličina
stanovništva određuje strukturu i
veličinu potreba (problem
( ), a

ii) s druge strane brojnost,

obrazovanost i radne navike onog
dijela stanovništva koje sudjeluje
u društvenim procesima
proizvodnje određuje sadržaj i
dinamiku privrednog razvoja
(rješenje problema).

 Demografija se kao posebna

društvena znanost bavi s brojnim
karakteristikama stanovništva
 Dodatak / PODJELA RADA (SPECIJALIZACIJA)

 Privreda se sastoji od industrijskih poduzeća, obrta i polj. imanja, trgovina,

banaka, burzi itd. – nije lako osnovati ih, organizirati, povezati, razvijati

 Usprkos brojnim problemima, svaka privreda je u konačnici više ili manja

skladna i učinkovita cjelina. Zašto i kako?

 Ključ razumijevanja skladnog funkcioniranja privredne cjeline – pored pravila

ustrojstva i funkcioniranja privrede - nalazi se u pojavi podjele rada
(specijalizacije).

 Podjela rada znači da su se unutar privrede i društva i) pojedinci, ii) privredne

organizacije i iii) teritorijalne zajednice (gradovi, regije, zemlje, šira područja)
specijalizirali kako bi podigli svoje proizvodne mogućnosti.

 Važno je ukazati i na sve brži razvoj međunarodne podjele rada

 Ljudi, organizacije i teritoriji se dragovoljno ili prisilno priklanjaju određenoj
posebnoj djelatnosti i tako podređuju postojećoj podjeli rada.

 Pošto svi u društvu proizvode samo poneki proizvod ili čak samo neki njegov dio,
svi su zainteresirani za razmjenu svojih proizvoda za brojne proizvode drugih
proizvođača.

 Svi se moraju međusobno susresti i pronaći na tržištima outputa i inputa !!!

 Na taj način privreda postaje i ostaje cjelina, a tako se i društvo drži u

zajedništvu (kooperacija).

 A) Već u prvobitnim zajednicama raširena je prirodna podjela rada prema spolu

i dobi.

 Toj se podjeli rada priključuje teritorijalna podjela rada zasnovana na

zemljoradnji i stočarstvu (kasnije i na obrtu i trgovini).

 Teritorijalna i svaka kasnija podjela rada temelji se na i) porastu broja

stanovnika i ii) razvoju prometnih sredstava
 B) S pojavom civilizacije i klasnih zajednica dominantna postaje društvena
podjela rada:- opća; - posebna; te - pojedinačna ili tehnička

 OPĆA: formiranje velikih privrednih djelatnosti (poljoprivreda, industrija,

trgovina, usluge itd.)
POSEBNA: podjela ovih djelatnosti na grane proizvodnje
POJEDINAČNA ILI TEHNIČKA: podjela unutar jednog poduzeća

 Najvažnije karakteristike i posljedice društvene podjele rada:

razdvajanje grada od sela, uz izgradnju posebnih načina života u tim cjelinama;

razdvajanje duhovnog od materijalnog društvenog stvaralaštva;
razdvajanje umnih i fizičkih funkcija unutar procesa proizvodnje;
potčinjavanje pojedinca jednoj djelomičnoj i doživotnoj djelatnosti (poslu,
zanimanju).
 S društvenom podjelom rada započinje širenje sve više samostalne
neproizvodne društvene djelatnosti (upravnih, sudskih, umjetničkih, itd.).

 S pojavom i razvojem neproizvodnih društvenih djelatnosti ostvaruje se

najznačajnija posljedica civilizacijskog razvoja ljudskog društva: započinje i
teče proces materijalne, političke i socijalne emancipacije čovjeka i
čovječanstva od siromaštva i tiranije.

 Specijalizacija sa sobom donosi i mnoštvo negativnih popratnih pojava i

posljedica – ljudi postaju fah-idioti.

 Politička ekonomija i druge društvene znanosti predviđaju ponovno

ujedinjenje razdvojenih proizvodnih funkcija u budućnosti.
IX. ZNANSTVENO-TEHNOLOŠKI NAPREDAK
 .
 IX. TEHNIČKI (ZNANSTVENO-TEHNOLOŠKI) NAPREDAK

 Znanje je preduvjet ljudske vladavine nad prirodom, moćno oružje u tisućljećima staroj
ambiciji čovjeka da prirodne resurse podredi vlastitom blagostanju.

 Znanost je ukupnost provjerenih znanja o objektivnoj stvarnosti: prirodi, društvu (uključujući

ekonomsku dimenziju), povijesti i čovjeku

 Znanost je, stoga, danas najvažniji izvedeni input proizvodnje, ali i vodeća snaga
društvenog života i napretka.

 Tehnologija je ukupnost znanja o 1) svojstvima materije i energije, te 2) načinima

kombiniranja faktora (inputa) proizvodnje.

 Tehnologija je, drugim riječima kazano isto, sustav povezanih postupaka i procesa u
proizvodnji određene vrste proizvoda

 Tehnika je sveukupnost sredstava za rad (fizički kapital) kojima se čovjek služi u

materijalnoj proizvodnji
 Tehnologija i tehnika su izraz ogromne mase znanja i umijeća koje je čovjek
prikupio u svojoj borbi sa škrtom prirodom

 Tehnički progres je jedinstveni naziv za napredak tehnike i tehnologije

 Tehnički progres zavisi od napretka (razvoja) znanosti i stupnja korištenja

(opredmećenja) njenih rezultata.

 Tehnologija i tehnika kao oblik primjene znanstvenih spoznaja danas su

najznačajniji dinamički faktor ekonomskog razvoja.

 Tehnički progres utječe na pozitivne promjene u proizvodnom procesu:

1. porast proizvodnje postojećih ili proizvodnja novih proizvoda;
2. ista količina proizvodnje se ostvaruje manjim utroškom faktora proizvodnje ili
njihovom zamjenom novim jeftinijim i dostupnijim faktorima;
3. porast kvalitete postojećih proizvoda;
4. poboljšava se organizacija i upravljanje proizvodnim procesom;
5. humanizacija uvjeta života i rada ljudi i zaštita prirodnog okoliša.
 ZAKLJUČIMO!
 Tempo razvoja znanosti zavisi od dostignutih društveno-ekonomskih uvjeta i
okolnosti.
 Tempo tehničkog progresa (razvoja) zavisi od brzine primjene znanstvenih
dostignuća u tehnici i tehnologiji proizvodnje
 Tempo rasta efikasnosti privrede zavisi od znanstveno-tehnološkog napretka.
 Danas živimo u vremenu snažnog znanstveno-tehnološkog napretka -
znanstveno-tehnološke revolucije!

 Znanstveno-tehnološka revolucija je ubrzano i radikalno mijenjanje tehnike i

tehnologije proizvodnje pod utjecajem znanosti.

 To je suvremeni proces koji se bitno razlikuje od povijesno ranijeg tehničkog

napretka i ima slijedeća obilježja:

1. Najvažniju ulogu u proizvodnji sada ima znanost kao najvažnija proizvodna

snaga (informatika, biologija, kemija, matematika itd.)
2. Povezuju se i stapaju znanost i tehnika u jedan jedinstveni proizvodni kompleks
(znanstvena se otkrića odmah primjenjuju, a primjena nove tehnike izaziva daljni
razvoj znanosti);

3. U toku je proces stalnog mijenjanja tehnike i tehnologije proizvodnje, a isto se tako

mijenja i materija koja se prerađuje, kao i način informiranja i upravljanja
proizvodnim sustavima;

4. Mijenja se mjesto i uloga čovjeka u proizvodnom procesu (njegovo izravno

sudjelovanje u tehnološkim procesima nadomješta umno djelovanje u obliku
kontrole, projektiranja, dizajniranja itd.)

5. Znanost i tehnika prodiru kako u proizvodnju tako i u svako drugo društveno

djelovanje – upravljanje, pružanje usluga, financije, kulturu, obrazovanje,
zdravstvo itd. (tehnički progres mijenja proizvodne odnose)
6. Stvaraju se materijalno tehničke mogućnosti za neprekidan rast proizvodnosti i
efikasnosti ljudskog rada, smanjenje troškova proizvodnje, malu potrošnju sirovina,
mali utrošak energije u proizvodnji, niski stupanj zagađivanja prirode itd.

 Pronalaženje novih i efikasnijih metoda proizvodnje (tehnički progres) postaje:

- svjesno usmjeravana i organizirana aktivnost
- uključuje sve veći broj znanstvenika i dugih visokostručnih profesija
- istodobni rast sredstava za osiguranje kontinuiranog pritjecanja novih
tehničkih postupaka.
 Svaka tehnologija ima svoj životni ciklus, pa je treba obnavljati i nanovo razvijati.

 Svaka zemlja može 1) samostalno razvijati znanost i tehnologiju ili se može

osloniti na 2) transfer tehnologije

(1) Samostalno razvijanje znanosti i tehnike

 Tehnološki potencijal nekog društva sastoji se od sposobnosti da samostalno

stvara i primjenjuje vlastitu tehnologiju, ali i da odabire, prilagođava i
primjenjuje tehnologiju koju kupuje od drugih.

 Tehnološki potencijal društva utječe na sposobnost društva da ostvari efikasnu

proizvodnju, a time i na razinu zadovoljavanja potreba i mogućnosti
gospodarskog razvoja u budućnosti.
 Tehnološki potencijali svake zemlje zavise od:

i) mogućnosti financiranja znanstveno-istraživačkog rada;

ii) raspoložive kvalitete i kvantitete istraživačkih kadrova;
iii) raspoložive znanstveno-istraživačke opreme i ostale potrebne infrastrukture;
iv) efikasnosti organizacije i djelotvornosti poticaja za znanstvenu proizvodnju;
v) dostupnosti akumuliranih znanstvenih spoznaja u svijetu.

(2) Transfer tehnologije

 Transfer tehnologije je pribavljanje tehnologije koju nismo samo proizveli kroz:

1. kupnju opreme;
2. kupnju licenci i know-howa i
3. proizvodnu kooperaciju i zajednička ulaganja.
 Znanstveno-tehnološki jaz između razvijenih i nerazvijenih ugrožava ekonomski
suverenitet nerazvijenih zemalja.

 Ekonomski suverenitet je mogućnost i sposobnost zemlje da vlastiti ekonomski

život temelji na razvoju u skladu sa svojim mogućnostima i potrebama, te da čuva
integritet nacionalne privrede.

 Ugrožavanje ili nestanak ekonomskog suvereniteta utječe na opadanje političkog

suvereniteta (političke slobode).

 Ekonomski suverenitet ne znači samodostatnost i ekonomsku izolaciju od ostatka

svijeta jer to je uvijek štetno po vlastitu efikasnost.

 Elemente prirodnog bogatstva ili brojnost radne snage u suvremenosti je daleko

lakše nadomjestiti nego oskudnost tehnologije.

 Najveći dio hrvatske industrije koristi se danas tehnologijom četvrtog stupnja
(poluautomatizacija) ili niže razine.

 U vremenu od državnog osamostaljenja Hrvatska se gotovo isključivo oslanjala

na vanjske izvore (uvoz) tehnologije i tehnološkog napretka.

 Oskudnost Hrvatske s vlastitim izvorima tehnološkog napretka, uz

oskudicu financijskog kapitala i visoko obrazovanog rada, najsnažnije je
razvojno ograničenje privredne efikasnosti.

SLAB TEHNOLOŠKI NAPREDAK + OSKUDICA FINANCIJSKOG KAPITALA +

OSKUDICA VISOKO OBRAZOVANOG RADA = SPOR EKONOMSKI RAZVOJ

 Povijesne etape tehničkog progresa (napretka):

1. etapa ručnog rada (manuelna proizvodnja); 2. etapa strojne proizvodnje; 3.
etapa automatizacije (strojni sustav sa samoregulacijom).
 Etape se međusobno ponajviše razlikuju po tehnici pomoću koje se proizvodi –
najsporiji progres u prvoj etapi (nešto brži u antičko doba), a najbrži danas kada
je progres veći u jednoj godini nego za čitavo stoljeće ranije
 VI. EKONOMSKI PROCES -
MATERIJALNA (TEHNIČKA) I DRUŠTVENA STRANA PROIZVODNJE
 Proizvodnja ima dvojak karakter. Ona je istodobno:
1. tijek materijalnih procesa, ali i 2. tijek brojnih odnosa među ljudima

 1. Tijek materijalnih procesa (odnos čovjeka i prirode):

- ljudi odvajaju i mijenjaju prirodnu materiju i prilagođavaju je svojim potrebama
- transportiraju proizvode do mjesta dalje prerade ili konačne potrošnje
- čuvaju proizvode u skladištima
- troše ih u kombinacijama i količinama optimalnim za zadovoljenje potreba.

 To je tehnička (materijalna) strana proizvodnje

 No, proizvodnja traži aktivnost i suradnju poduzetnika, vlasnika kapitala,

menadžera, radnika, bankara, trgovaca itd.

 To ima za posljedicu stvaranje brojnih odnosa među ljudima

 2. Tijek odnosa među ljudima (društvena strana proizvodnje):
- neki su vlasnici poduzeća (sredstava za proizvodnju), a neki su zaposlenici
(radnici), a neki su izvan procesa proizvodnje
- proizvodnju neki pokreću (vlasnici), neki je organiziraju i planiraju
(menadžeri), a neki je izvršavaju (zaposlenici, radnici) itd.
- zbog razlike u ekonomskoj poziciji ljudi (u proizvodnji, u raspodjeli, u
razmjeni i u potrošnji) nastaju različiti interesi, različita ponašanja i različiti
odnosi

 Materijalni procesi (čovjekov utjecaj na prirodu) odvijaju se u okviru i

posredstvom ekonomskih odnosa (društvenih odnosa)

 Npr. vlasnik radi osiguranja vlastite egzistencije (profit kao njegov dohodak)
zapošljava radnike koji su primorani raditi radi vlastite egzistencije (plaća kao
dohodak) = vlasnik može otpuštati radnike, oni mogu mijenjati poduzeća
 Na razvoj društvene strane privređivanja (ekonomskih odnosa) utječe činjenica
kako je s vremenom naturalno privređivanje zamjenjeno robnim (tržišnim)
privređivanjem

 Od određenog stupnja društveno-ekonomskog razvoja proizvodnja se ne odvija

samo za vlastite potrebe, već se proizvodi za drugoga (za očekivanog ili
nepoznatog kupca).

 Proizvodnja robe datira još iz razdoblja prijelaza iz prvobitne zajednice u

civilizaciju (iz barbarstva u klasno društvo)

 Tada se postupno formiraju osnovni uvjeti robne proizvodnje:

- društvena podjela rada
- viškovi proizvoda
- pravna i poslovna samostalnost proizvođača robe

 Na ovom temelju izrasta i razvija se proizvodnja za tržište

 Proizvodi su se najprije pojavili kao roba u kontaktu između pojedinih
plemena i naroda, a potom su tek stjecali osobine robe u granicama
plemena i naroda

 Plemena međusobno razmjenjuju svoje proizvedene viškove, a onda se i

unutar plemena rezultati proizvodnje počinju razmjenjivati
 U robovlasništvu i feudalizmu postoji jednostavna robna proizvodnja, a
zatim u obliku kapitalističke robne proizvodnje

 U kapitalizmu svi proizvodi dobivaju oblik robe

 Roba je proizvedeno dobro koje zadovoljava neku čovjekovu potrebu i

razmjenjuje se na tržištu - što znači da je potraga za kupcem isto toliko
važna koliko i proizvodnja.

 Iz robnog karaktera proizvodnje i razmjene proizlazi i robni karakter

inputa proizvodnje – “zemlja”, strojevi i druga oprema te rad slobodno se
kupuju i prodaju.
 Zbog toga kažemo da je u robnom privređivanju sve, pa i čovjekov život,
podvrgnuto robno-novčanim odnosima.

 Čovjekov život i rad unutar društvene organizacije privređivanja i rada

podvrgnuti su takvim odnosima – njegov rad i život mogu se slobodno kupiti
i prodati – (čovjek pravno ne mora prodavati svoj rad, ali ga život prisiljava)

 Iako su rad i proizvodnja temelj čovjekove egzistencije, on u tim procesima

nije slobodan: - prisila fizičkih potreba + prisila drugog čovjeka.

 Odnos između radnika i vlasnika može biti suradnički, ali i prepun konflikata

 Prisila drugog čovjeka (eksploatacija čovjeka nad čovjekom) najvidljivija

je u prisvajanju ekonomskog viška: ovaj višak je rezultat proizvodnog
rada, ali ga prisvaja isključivo vlasnik (jedan ili više njih) poduzeća.

 Za neke je to normalno i poželjno (vlasnik ulaže vrijeme, novac i rizik), za

druge je to eksploatacija(nisu svi oni koji žive od tuđeg rada eksploatatori!)
VI. EKONOMSKI PROCES - PRIVATNO VLASNIŠTVO

 Temelj prisvajanja ekonomskog viška (profita) od strane vlasnika nalazi se u

njegovom privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju (poduzećem)

 To znači da vlasnik ima isključivo pravo posjedovanja, iskorištavanja i

raspolaganja sredstvima za proizvodnju, ali i proizvodima (outputima)

 Vlasnik i radnici zajednički ulažu i rade (kapital + rad), ali ne i ista prava

 Pravo vlasništva znači da onaj u čijim su rukama sredstva za proizvodnju

raspolaže i sredstvima za potrošnju i obavlja raspodjelu u svom interesu

 Temeljna proturječnost svih kapitalističkih proizvodnih i drugih društvenih odnosa

 Dva su danas oblika vlasništva: privatno i društveno (kolektivno, državno)

 Postoji i mješovito vlasništvo: investicijski, mirovinski, osiguravajući fondovi itd.

 Društveno i privatno vlasništvo nalaze se u stalnom previranju i sukobljavanju

 Cjelokupna povijest čovječanstva ispunjena je takvim odnosima i oko njih se

odvijaju svi važniji povijesni problemi i događaji

 Privatno vlasništvo nastaje i razvija se na ruševinama zajedničkog

(društvenog) vlasništva

 U prvobitnoj zajednici postoji plemensko (zajedničko) vlasništvo = pleme

zajednički raspolaže sredstvima i rezultatima proizvodnje

 Nakon otkrića poljoprivrede i podjele rada, s vremenom oruđa i oružja najprije

postaju osobnim vlasništvom, a kasnije to postaje i zemlja koja se obrađuje

 Uskoro privatnim vlasništvom postaju i proizvodi (predmeti potrošnje)

 Nastaju nejednakosti, a plemensko zajedništvo se raspada

 Privatno se vlasništvo širi i na robove (zarobljene neprijatelje)

 Na zalasku barbarstva nastaje po prvi puta klasno društvo – Sumerani, Egipćani,
stari Grci

 Društvo se cijepa na na klasu robovlasnika i klasu robova

 Privatno vlasništvo robovlasnika zasniva se rezultatima robova i na njihovoj

eksploataciji

 Od tada u povijesti jedni zasnivaju svoju egzistenciju na radu, dok drugi na

privatnom vlasništvu i eksploataciji rada drugih

 Iza robovlasništva dolazi feudalno ili privatno vlasništvo krupnih feudalaca

 Njihovu zemlju obrađuju kmetovi koji za to moraju platiti rentu

 Kmetovi su ipak vlasnici oruđa za rad i vlasnici svoga proizvoda

 Od ranije i dalje postoje i sitni obrtnici koji su vlasnici svojeg obrta i oruđa
 Kapitalističko privatno vlasništvo temelji se na vlasništvu fizičkog (poduzeća) i
financijskog (banke) kapitala te na eksploataciji nevlasnika – najamnih radnika

ZAKLJUČAK:

 Privatno vlasništvo prvobitno nastaje kao izraz napora čovjeka (emancipacije

od prirode) da što prije napusti uvjete materijalne bijede

 Privatno vlasništvo je odraz izvornog siromaštva ljudske vrste, a to ga

dugovječno siromaštvo tjera na potenciranje i favoriziranje materijalnog

 Uz pomoć privatnog vlasništva čovjekove djelatnosti daju brže rezultate, a njih se

bolje čuva i održava

 Ukratko, vlasništvo afirmira čovjekove interese i omogućuje širenje novih potreba

 Usprkos tome što na drugoj strani postoji masovno nevlasništvo i eksploatacija

tuđeg rada (+ bijeda, pritisak, ponižavanje), p. vlasništvo ima pozitivnu suštinu!
 S vremenom materijalno treba prestati biti jedini motiv i interes čovjeka

 Afirmacija materijalnog bogatstva mora nestati kao izraz i simbol čovjekova

društvenog statusa i općenito prihvaćenog društvenog cilja

 To će se dogoditi kada se dovoljno razviju naše proizvodne snage

 Tada će i čovjek biti oslobođen od prirodno potrebnog rada

 Istovremeno će i započeti proces razgrađivanja privatnog vlasništva

 U budućnosti će se čovjek vratiti društvenom (zajedničkom) vlasništvu

 Svjetski proces podruštvljavanja trebao bi poboljšati društvene odnose

(odnose među ljudima) jer se oni više neće bazirati na privatnom vlasništvu i
eksploataciji
 VI. EKONOMSKI PROCES -
OSNOVNI TIPOVI PRIVREDA (gospodarstava,
ekonomija)

 Svaka se privreda, društvo i pojedinac suočavaju s problemom oskudnosti

resursa (inputa i outputa) - zbog ograničenosti prirodnih resursa
(prirodnih uvjeta života u odnosu na ljudske potrebe) i nedovoljne
razvijenosti društvenih proizvodnih snaga u odnosu na ljudske potrebe
(posebice u nerazvijenim i siromašnim dijelovima svijeta).

 Glavni problem svake privrede je njezina efikasnost, tj. korištenje što je

moguće većeg dijela u nekom trenutku dostupnih nam proizvodnih
mogućnost
 Oduvijek postoje tri glavne skupine problema, a od čijeg rješavanja
zavisi njihova efikasnost:

i) ŠTO I KOLIKO PROIZVODITI,

ii) KAKO PROIZVODITI i
iii) ZA KOGA PROIZVODITI

 Prema glavnim karakteristikama i pravilima temeljem kojih se

rješavaju navedeni ekonomski problemi, sve se privrede danas u
svijetu teorijski dijele na

komandne, tržišne i mješovite

 VI. EKONOMSKI PROCES -
OSNOVNI TIPOVI PRIVREDA (gospodarstava, ekonomija) - 2

 Svi se dijelovi (faze) ekonomskog procesa (proizvodnja, raspodjela,

razmjena i potrošnja) temelje na različitim skupovima pravila - taj je
skup pravila ono što pojedina nacionalna gospodarstva (privrede)
međusobno čini sličnim ili različitim.

 Bez obzira na sličnosti i razlike, nijednoj privredi nije lako pronaći

odgovore na npr. problem ŠTO i KOLIKO proizvoditi – da li proizvoditi više
hrane a manje odjeće, više rock koncerata a manje predavanja na
fakultetima, više oružja a manje maslaca?
 Odgovor nije lako dati, jer je svako gospodarstvo ograničeno svojim:
 i) proizvodnim mogućnostima (GPM – granica proizvodnih
mogućnosti) te
 ii) oportunitetnim troškom (koji je povezan sa bilo kojom našom
odlukom i koji svakom našem izboru može dodati ili oduzeti notu
opravdanosti).

Rješenje navedenih problema u mješovitom se gospodarstvu pronalazi

uz pomoć:

i) mehanizma tržišta i cijena, te uz pomoć ii) države.
Legenda:
Dobra i usluge
Novac
TRŽIŠNI ODGOVORI NA ŠTO, KAKO I ZA KOGA
 VI. ULOGA TRŽIŠTA U RJEŠAVANJU
OSNOVNIH EKONOMSKIH PROBLEMA

ŠTO i KOLIKO PROIZVODITI

 Onoliko i ono što kupci na tržištima outputa svakodnevno novčanim

glasovima podupiru – novac je signal proizvođačima što trebaju proizvoditi.

 Proizvođači vođeni svojom željom za profitom proizvode dobra i usluge s

najvećom potražnjom

 Proizvođači napuštaju one proizvodnje koje ne donose profit ili je on premali

 Tržišta djeluju kao posrednici koji pomiruju potrebe i ukuse potrošača s

tehnološkim i profitnim ograničenjima proizvođača.
KAKO PROIZVODITI

 Kako će se proizvoditi odlučuje se kroz konkurenciju među različitim

proizvođačima.

 Konkurencija na tržištu outputa postoji onda kada postoji nekoliko

proizvođača (više od dva) istog ili sličnog proizvoda.

 Konkurenti se međusobno bore kako bi prodali što je više moguće svog

proizvoda istim onim kupcima kojima se obraćaju i njegovi konkurenti.

 Borba se najčešće odvija kroz cjenovnu konkurenciju – tj. kroz

nastojanje da se troškovi proizvodnje nastoje uvijek smanjivati uvođenjem
najefikasnijih metoda proizvodnje.

 Niži troškovi proizvodnje znače i nižu prodajnu cijenu u odnosu na

konkurenciju
ZA KOGA PROIZVODITI

 Tržišni odgovor je: za one koji imaju novac!

 Oni koji imaju više novca imaju i veću potrošnju

 O tome koliko će tko imati novca odlučuje se pomoću ponude i

potražnje na tržištima proizvodnih faktora (inputa).

 Tržišta faktora određuju nadnice, rente, kamatnjake i profite – to su

cijene proizvodnih čimbenika (inputa).

 Pojedinci i obitelji su vlasnici sredstava za proizvodnju (inputa)

koje iznajmljuju ili prodaju (kuća, zemlje, proizvodnih sredstava,
itd.)

 Pojedinci također rade (input rad), odnosno iznajmljuju svoj rad za

novac (nadnica, plaća)

 Pojedinci su vlasnici novca za kojeg primaju kamate

 KRATKI PREGLED TRŽIŠNIH RJEŠENJA ZA ŠTO, KAKO I ZA KOGA
(PONAVLJANJE)

 ŠTO I KOLIKO

 Koja će se dobra i usluge proizvesti određuju novčani glasovi

potrošača
 Potrošači glasuju svaki dan kroz svoje odluke o kupovini
 Novac koji potrošači uplaćuju na blagajnama trgovina osigurava
poduzećima da plate svoje troškove (plaće, sirovine, rente, kamate,
itd.)
 Kada to ne mogu osigurati kroz proizvodnju poduzeća takvu
proizvodnju napuštaju
 Poduzeća privlače proizvodnje s visokim potražnjom potrošača i
stoga – visokim profitom
 Npr. ukoliko je film strave donio Hollywoodu visoki profit tada će
drugi studiji požuriti proizvoditi imitacije
 KAKO PROIZVODITI

 Najbolji način da proizvođači zadovolje cjenovnu konkurenciju i

maksimiziraju profite da održe troškove na minimumu

 Minimum osigurava najefikasnija metoda proizvodnje

 Katkad je promjena neznatna ili se radi o zamjeni strojeva ili o

drugačijoj kombinaciji inputa

 Mogu biti i drastični pomaci u tehnologiji

 Npr. slučaj parnih strojeva koji su istisnuli konje jer je para bila
jeftinija po jedinici korisnog rada
 ZA KOGA PROIZVODITI

 Tržišta inputa određuju nadnice, zemljišne renta, kamatnjake i

profite

 To su cijene faktora (inputa, čimbenika)

 Ista osoba može primati nadnice od zaposlenja, dividende na

dionice, kamate na štednju, čak i rentu na vlasništvo nad
nekretninama

 Zbrajanjem svih prihoda od faktora možemo izračunati tržišne

dohotke ljudi

 Raspodjela dohotka među stanovništvom određuje se, dakle,

količinom faktora i cijenama faktora
 VI. EKONOMSKE ULOGE DRŽAVE
U MJEŠOVITOM GOSPODARSTVU

 Tržište nije idealno, ono ima svoje promašaje

 Zbog manjkavosti tržišta dio privrednih funkcija u pojedinom

gospodarstvu na sebe preuzima DRŽAVA.

 Čak i da je tržište idealno, država bi mala posla – npr. organizirati

sudove, vojsku i policiju

 Država na svoj način rješava dio glavnih ekonomskih problema –

što,kako,za koga
Uloge države u gospodarstvu dijelimo
u dvije glavne skupine:

 I. OPĆA REGULATIVNA I ORGANIZACIJSKA ULOGA

- osiguranje uvjeta za slobodu privrednih aktivnosti i slobodu

ulaganja i raspolaganja kapitalom – npr. zaštita privatne imovine

- osiguranje općih uvjeta zajedničkog gospodarskog djelovanja –

npr. podupiranje ugovaranja i ugovornih odnosa, a destimuliranje prijevara i
nasilja;

 II. ČISTO EKONOMSKA ULOGA

 1. Promicanje efikasnosti
 2. Promicanje jednakosti ili pravednosti
 3. Promicanje makroekonomskog rasta i stabilnosti
  1. PROMICANJE EFIKASNOSTI (kroz)

 a) Proizvodnja javnih dobara i usluga (ŠTO I KOLIKO)

privatni sektor poduzeća neke proizvode ne može ili ne želi proizvoditi, te bi

bez državnog uplitanja stanovništvo
ostalo bez tih proizvoda koji doprinose blagostanju cijelog društva

 b) Suzbijanje monopola i razvoj konkurentnosti (KAKO)

– njihovi su proizvodi skupi i loši, pa država zabranom fiksiranja cijena regulira

cijene i profite monopolista, suzbija njihovo postojanje i nastajanje, kao i
dogovornu podjelu tržišta između oligopolista;

 c) Suzbijanje negativnih i reguliranje pozitivnih eksternalija

(indirektnih efekata) (KAKO)

– u tržišne cijene često nisu uključeni svi sporedni učinci proizvodnje i

potražnje, pa država nastoji spriječiti npr. zagađivanje okoliša kao negativnu
eksternaliju ili povrijedu autorskih prava (npr. krađu kompjutorskih
programa) kao pozitivnih eksternalija;
 2. PROMICANJE PRAVEDNOSTI ili JEDNAKOSTI U DRUŠTVU
(ZA KOGA)

- Konkurencijska tržišta mogu dovesti do takve raspodjele dohotka i

bogatstva koja se može smatrati politički, odnosno etički neprihvatljivom

- Razlog tome leži u tome što se dohotci određuju na arbitrarne načine

zavisno od npr. cijena rada, nasljedstva, uvjeta rada, tehnoloških inovacija
itd.

- Konkurencijska tržišta ne garantiraju da će dohodak i potrošnja ići

onima kojima najviše treba ili koji ih najviše zaslužuju.

- Država u demokratskom društvu može, temeljem odluka u zakonodavnim

tijelima, poduzeti gospodarske mjere kojima će promijeniti tržišnu
raspodjelu dohotka - npr. progresivnim porezima i transfernim
plaćanjima.

- Što su društva razvijenija tim više posvećuju znatan dio svojih bogatstava
(prihoda) za održavanje minimalnih standarda prehrane, zdravstvene
zaštite, socijalne i mirovinske skrbi, te novčanih davanja za siromašne
  3. PROMICANJE MAKROEKONOMSKOG RASTA
I STABILNOSTI PRIVREDE

a) porast nacionalne proizvodnje;

b) porast zaposlenosti, tj. pad nezaposlenosti;
c) niska stopa inflacije i stabilnost valute;
d) snažna vanjskotrgovinska razmjena.

 Proizvodnja (reprodukcija) različitih i brojnih dobara i usluga mora se neprestano

povećavati i stoga govorimo o proširenoj reprodukciji (proizvodnji).

 Stupanj proširene reprodukcije nazivamo ekonomskim rastom: povećanje

ukupne količine proizvedenih dobara i usluga unutar gospodarstva neke zemlje i
u određeno vrijeme.

 Od ekonomskog rasta zavisi povećano zadovoljavanje potreba i budući razvoj

proizvodnje, kao i sveukupni razvoj društva (socijalni,politički, itd).

 Ekonomski rast se prati i mjeri – više o tome kasnije

 U stopi rasta društvenog proizvoda i nacionalnog dohotka ogleda se se opće
stanje gospodarstva i stvarna racionalnost, efikasnost, ekonomičnost,
produktivnost i rentabilnost privređivanja.

 Kretanja nacionalnog proizvoda prema više ili niže nazivaju se privredni ili
konjukturni ciklusi.

 U razdobljima od desetak godina privrede prolaze faze poremećaja u

proizvodnji koje mogu biti obilježene umjerenim (recesija) ili velikim
(depresija) padom nacionalnog proizvoda (izostankom ek. rasta).

 Nakon ovih razdoblja nastupa vrijeme oživljavanja (umjerenog ek. rasta)

i poleta (visokog ek. rasta).

 Loša se razdoblja nastoje kontrolirati, ublažiti i otkloniti aktivnom ek.

politikom i državnom intervencijom.
 Vlada svake zemlje može mijenjati najvažnije uvjete privređivanja u
zemlji (za sve proizvodne subjekte), nastojeći tako povećati ekonomski rast
ili zaustaviti njegov pad:
 količinu novca u opticaju,
 kamate na štednju i zajmove,
 brojnost i veličinu poreza,
 potrošnju na javna dobra i usluge,
 kretanje cijena dobrima i uslugama,
 kretanje plaća zaposlenih,
 devizni tečaj vlastite valute i
 odnos između uvoza i izvoza.

 Za razliku od ek. rasta, ekonomski razvoj je povezan s kvalitativnim

promjenama u privrednim i drugim društvenim odnosima.

 Da bi proizveli više (ek. rast), moramo stalno poboljšavati načine i uvjete

proizvodnje, kao i društvene odnose koji omogućuju ekonomski napredak
(pravednost u raspodjeli, obrazovanost i zdravlje stanovništva itd.)
 EKONOMSKE ULOGE DRŽAVE U MJEŠOVITOM GOSPODARSTVU
PROMAŠAJI TRŽIŠTA ULOGA DRŽAVE EKONOMSKA POLITIKA
1. NEEFIKASNOSTI
A) Nesavršena Posredovanje na tržištima - Antimonopolski zakoni
konkurencija (realociranje resursa) - Oporezivanje mon.
- Razdvajanje mon. itd.

B) Negativne i pozitivne Posredovanje na tržištima -Zakoni protiv zagađivanja

-Strandardi, pregovori, pravila
eksternalije
C) Nedostatak određenih Poticanje i organiziranje Izgradnja infrastrukture i
proizvodnji osnivanje javnih poduzeća i
dobara i usluga ustanova

2. NEJEDNAKOSTI
Neprihvatljive nejednakosti Preraspodjela dohotka Progresivno oporezivanje,
dohotka, bogatstva i šansi transferna plaćanja,
subvencije i druge potpore

3. MAKROEKONOMSKI PROBLEMI
A) Spori ekonomski rast Poticati rast Ulagati u obrazovanje,
znanost, štednju, tehnologiju..

B) Visoka nezaposlenost Poticati zaposlenost Programi zapošljavanja,

politika dohodaka,
investicije...

C) Neravnoteža uvoza i Poticati izvoz ili uvoz Vanjskotrgovinske mjere,

politika deviznog tečaja
izvoza
D) Inflacija Suzbijati inflaciju Monetarna i fiskalna politika,
politika dohodaka
  .
DODATAK: PRIRODNI RESURSI KAO INPUT

 riječ je, dakle, o kritici

industrijskoga kapitalističkog
načina proizvodnje koji, tjeran
logikom kapitala, s jedne strane,
sve više koristi prirodne resurse i
dobra, a s druge strane, time
'proizvodi' sve više štetnih
otpadaka za prirodu i društvo.

 .
 X. PODUZETNIŠTVO ( + VLASNIŠTVO I
UPRAVLJANJE/MANAGEMENT)
 .
 X. PODUZETNIŠTVO
(+ VLASNIŠTVO I UPRAVLJANJE/MANAGEMENT)

 Izvedeni faktor proizvodnje koji se može, ali i ne mora smjestiti unutar čimbenika
(inputa) rada - bez obzira na kategorizaciju ovaj je input važan

 Bez doprinosa poduzetnika i poduzetništva nema suvremenog ekonomskog

razvoja

 Obrazovana radna snaga, napredna tehnologija i fizički kapital ne mogu podići

efikasnost bez poduzetnika i poduzetništva

 Štoviše, za J.A. Schumpetera poduzetnik je glavni pokretač ekonomskog razvoja

 Prvo spominjanje poduzetnika u ekonomskoj teoriji pripisuje se R. Cantillonu u 18.

st., iako se i ranije razlikuje djelatnosti poslovnog čovjeka od rada radnika

 J.B. Say (19. st.) definira poduzetnika kao osobu koja “kombinira faktore
proizvodnje u jedan cjeloviti proizvodni organizam da bi se ostvario cilj stjecanja
profita"
 Na tragu Saya, suvremena teorija poduzetništvo definira kao proces investiranja
financijskog kapitala u poslovne pothvate s ciljem stjecanja dobiti (profita)

 Drugim riječima, poduzetništvo je aktivnost kojom se novčani kapital transformira

u konkretne kombinacije proizvodnih inputa (čimbenika, faktora)

 Aktivnost poduzetnika obuhvaća (u cilju stjecanja profita):

a) izbor proizvoda;
b) odlučivanje o tehnologiji i veličini proizvodnje;
c) odabir lokacije proizvodnje;
d) pronalaženje izvora i strukture financiranja, te
e) određivanje načina upravljanja

 Odlučivanje poduzetnika je nerutinsko, intuitivno i inovativno (ali ne i

nerazumno)

 Bez poduzetnika i poduzetništva nema inovacija, a bez inovacija nema tehničkog,

organizacijskog i drugog napretka kojim se ostvaruje rast efikasnosti i blagostanje
 Najvažnije poduzetničke inovacije:
1. uvođenje novih proizvoda (ili poboljšanje postojećih);
2. uvođenje novih metoda (tehnologija) proizvodnje;
3. otvaranje novih tržišta outputa (kupaca);
4. osvajanje novih izvora sirovina i poluprerađevina i
5. kreiranje novih oblika industrijske organizacije

 Za spomenutog Cantillona “poduzetnik je osoba koja kupuje po poznatim, a

prodaje po nepoznatim cijenama” (npr. vlasnik poduzeća radnicima isplaćuje
ugovorenu najamninu, a prodaja i cijena proizvoda je nesigurna)

 Stoga su neizvjesnost (nepredvidljivi problemi) i rizik (poznati problemi na

čijem se rješavanju može poraditi) bitne odrednice poduzetničke funkcije

 Poduzetnički rizik proizlazi iz:

- konkurencije drugih proizvođača u cijeni, kvaliteti, marketingu itd.,
- neizvjesne strukture i veličine ukupne potražnje (naklonosti kupaca) za
njegovim proizvodom

 Rizik stvara i prenormirana država

 Tržišna pravila podrazumijevaju da se u rizik poduzetništva ulazi s vlastitom
imovinom, vlastitim kapitalom (može ga i posuditi) te osobnim snošenjem svih
posljedica uspjeha i neuspjeha

 No, visoki rizici donose i visoke profite!

 Jedna od taktika smanjenja rizika je mogu ćnost upravljanja tržištem kroz npr.:
1. dogovore s prodavačima ili kupcima, odnosno kroz marketing i propagandu
proizvoda, te kroz
2. diverzifikaciju proizvoda, to jest situacija u kojoj jedan proizvođač proizvodi
različite proizvode (ako pada cijena i prodaja jednog proizvoda, ne pada svim)

 Međusobno se razlikuju pseudopoduzetnik i kompetentni poduzetnik

 Pseudopoduzetnik je lažan poduzetnik, prikriven rentijer, spekulant u negativnoj konotaciji

tog pojma

 To je osoba koja osim gramzivosti, egoizma i želje za bogaćenjem teško da posjeduje bilo
koju pozitivnu, društveno poželjnu osobinu
 Kompetentni poduzetnik danas ima:

1. strategijske vještine (one obuhvaćaju globalno mišljenje u međunarodnim

dimenzijama, umreženo mišljenje, sposobnost za viziju, odlučivanje i
sprovođenje, sigurnost pregovaranja);

2. socijalnu kompetentnost (ona obuhvaća sposobnost za međunarodne timove,

sposobnost za učenje i inovacije);

3. stručnu kompetentnost (ona obuhvaća sveučilišno obrazovanje, boravak u

inozemstvu, dodatne kvalifikacije, moralnu kompetentnost)
 Pojam, uloga i poslovi menadžera u
suvremenim profitnim i neprofitnim organizacijama

 Poduzetništvo i upravljanje (management, menadžment) nisu iste

proizvodne funkcije

 Poduzetnička funkcija prethodi upravljačkoj i stvara uvjete za nju

 Poduzetnik odlučuje o realizaciji poslovne ideje, a menadžeri operativno

upravljaju (svakodnevno) procesom privređivanja

 Zadaci menadžera nisu manje važni od uloge poduzetnika

 Posao je menadžmenta da inpute proizvodnje učini efikasnim, a to čini kroz

donošenje odluka koje osiguravaju efikasno funkcioniranje već stvorene
poslovne organizacije
 No, menadžeri ne postoje samo u poslovnim organizacijama (poduzećima) već i u
drugim organizacijama koje imaju ciljeve koji se ostvaruju kroz racionalno ustrojstvo
i djelovanje

 Te su neprofitabilne organizacije (institucije) npr. zdravstvene, kulturne, prosvjetne i

karitativne (za razliku od profitnih organizacija poput npr. privatnih poduzeća)

 U svim organizacijama na početku postojanja osnivači (poduzetnici) redovito

obavljaju operativne poslove i upravljaju organizacijom

 No, s rastom i razvojem organizacije dolazi do sve većeg opsega i složenosti

poslova

 Poduzetnici-osnivači počinju pomalo gubiti “konce”

 U nekom prijelomnom trenutku pokazuje s epotreba za angažmanom profesionalnih

upravljača - menadžera (managera)
 Definicija 1: “Menadžment je proces rada s drugima i pomoću drugih na
ostvarivanju organizacijskih ciljeva u promjenjivoj okolini uz efektivnu i
efikasnu uporabu ograničenih resursa”

 Definicija 2: “Menadžment je proces oblikovanja i održavanja okruženja u

kojemu pojedinci, radeći zajedno u skupinama, efikasno ostvaruju odabrane
ciljeve”

 Bez obzira na brojne definicije manageri, temeljni radni zadaci managera

su učinkovito postizanje ciljeva kako bi se time zadovoljili zahtjevi
vlasnika, odnosno osnivača organizacije

 Osnivač (vlasnik) je zbog toga i zaposlio ravnatelja kao profesionalnog

“zastupnika” svojih interesa

 Menadžer u praksi praktično rukovodi organizacijom, pa mu je to profesija,

tj. posebno zanimanje

 Nije jednostavno opisati rad menadžera u konkretnim organizacijama, no

iskristalizirala se lista menadžerskih funkcija (skupina poslova)
 Poduzetnici i poduzetništvo kreiraju poslovnu ideju i odlučuju o realizaciji
poslovne ideje: što, kako, koliko i za koga proizvoditi

 Poduzetnik odlučuje o realizaciji poslovne ideje, a menadžeri operativno

upravljaju (svakodnevno) procesom privređivanja (što nije manje važno od
poduzetništva)

 Menadžeri upravljaju već uobličenim kapitalom kao realiziranom poduzetničkom

idejom

 Upravlja se poduzećem koje je prostorno, tehnološki, kapacitetom i asortimanom

proizvodnje VEĆ oblikovano i definirano

 Iako možda sposoban, menadžer ne može otkloniti krupne promašaje

poduzetnika

 Jedna osoba može biti istovremeno poduzetnik, vlasnik i upravljač (menadžer),

ali je isto tako moguće da to budu tri različite osobe
 Teorijski: poduzetnik osmišljenu poslovnu ideju proda drugome koji pokrene
proizvodnju (osniva poduzeće) i zapošljava menagere i radnike (zaposlenike)

 Ipak, u praksi često nije jednostavno razlučiti njihove funkcije

 Uspješni su oni manageri koji:

- minimiziraju oskudne resurse koje troše (inpute proizvodnje) – tehnička efikasnost
- maksimiziraju prihode od prodaje i profit (rentabilnost) – ekonomska efikasnost

 Poduzećem utemeljenim i oblikovanim od strane poduzetnika upravlja manager

(management) i to obnašanjem slijedećih funkcija:

- planiranjem
- kadrovskim ekipiranjem
- organiziranjem
- vođenjem
- kontroliranjem
1. Planiranje: određivanje ciljeva organizacije i pristupa njihovom ostvarivanju
(uz pomoć resursa koji stoje na raspolaganju)
2. Organiziranje: stvaranje formalnog sustava radnih mjesta i org. jedinica s
točno utvrđenim radnim zadacima (kojim upravljaju različiti rukovoditelji –
menadžeri, između kojih postoji raspodjela ovlasti)
3. Upravljanje ljudskim potencijalima (kadroviranje): pronaći najbolje
raspoložive ljude i popuniti radna mjesta, te obavljanje svih poslova potrebnih
da bi se ljudi razvijali i zadržali u organizaciji
4. Vođenje: potpora zaposlenicima/volonterima, motiviranje, upravljanje
odnosima i sukobima između pojedinaca i skupina, i sl.
5. Kontroliranje: “nadovezuje” se na planiranje, utvrđivanje jesu li postavljeni
planovi ispunjeni

 Koliko od navedenog treba obaviti, kada i kojim redoslijedom stvar je odluke

menadžera – nema propisanih pravila

 Menadžeri ni sami ne žele teorijsko određenje njihovog posla

 Za njih same je najvažnija prilagodljivost, velika energija i sposobnost

prilagodbe promjenama u okruženju
 Međutim, nemaju svi menadžeri jednake vještine potrebne za obavljanje
navedenih poslova (funkcija)

 Neki imaju više, a neki manje tehničkih vještina (npr. obavljanje konrektnih
poslova u muzeju, galeriji, kazalištu...), vještine rada s ljudima (razvoj i
iskazivanje empatije, komuniciranje, razumijevanje motiva zaposlenih, poticanje
na kvalitetnije obavljanje zadataka...), te konceptualne vještine (apstraktno
razmišljanje, uočavanje problema i njihovo rješavanje, donošenje odluka...)

 Stoga, razvoj vještina i poznavanje konkretnih tehnika menadžmenta kroz

obrazovanje (formalno i neformalno) preduvjet je uspjeha svake organizacije

 S obzirom da se menadžeri bave različitim aspektima poslovanja organizacije,

potrebna su im različita znanja, sposobnosti i vještine

 Menadžeri se međusobno također razlikuju i s obzirom na hijerarhijsku razinu

 S obzirom na hijerahijsku razinu, obično se razlikuju tri temeljne skupine:

Menadžeri najviše razine (top menagement) – odgovorni za uspjeh čitave

organizacije, bave se dugoročnim planiranjem, donošenjem ključnih odluka,
razmatranjem najvažnijih terndova u okruženju, razvojem organizacijske
kulture itd.

Menadžeri srednje razine (middle management) – razrađuju opće planove i

odluke, utvrđuju što i kako treba raditi dio organizacije kojem su na čelu, te
služe kao glavni komunikacijski kanal između menadžera najviše i najniže
razine)

Menadžeri najniže razine (lower/first-line management) – daju potporu

zaposlenicima/volonterima u postizanju ciljeva, pri čemu moraju osigurati
poštovanje pravila i odluka donesenih na višim razinama menadžmenta
 XI. ORGANIZACIJA I DJELOVANJE PODUZEĆA


 XI. ORGANIZACIJA I DJELOVANJE PODUZEĆA
 U gospodarskim aktivnostima čovjek ne može opstati kao izolirana jedinka – stoga
oduvijek radi i proizvodi s drugima

 U primitivnim društvima prikupljanje i lov organizira (naturalna proizvodnja) u okviru

obitelji, plemena ili roda

 Zbog a) trajne specijalizacije za pojedine vrste i poslove proizvodnog procesa i b)

masovne proizvodnje danas je nezamislivo da bi ljudi proizvodili samo za sebe i
svoje potrebe

 U robnom obliku privređivanja (proizvodnja za druge/tržište) društveni proces

proizvodnje (ukupna proizvodnja u društvu) funkcionira na temelju suradnje brojnih
autonomnih proizvodnih jedinica

 U suvremenim i potpuno različitim (u odnosu na razdoblja naturalne proizvodnje)

uvjetima temeljna proizvodna jedinica robnog oblika privređivanja je poduzeće
(definitivno od 15. st. do danas)
 Poduzeće (firma, tvrtka, trgovačko društvo) je samostalan organizacijski oblik
zajedničkog djelovanja ljudi i kapitala u procesu proizvodnje.
 RAZVOJ PODUZEĆA KROZ POVIJEST

 Prva poduzeća nastaju u razdoblju raspada feudalne ekonomije i razgradnje

naturalnog sustava privređivanja

 Sitne robne proizvođače (zanatlije udružene u cehovske zajednice) i pojedinačne

trgovce (udružene u gilde) postupno zamjenjuje kapitalistički način proizvodnje i
orijentacija ka ostvarivanju profita (u 13-14 st.)

 Za nastanak i razvoj poduzeća najveću zaslugu imaju trgovina, trgovci i

trgovački kapital

 Naime, trgovci žele sve veći profit iz razvoja trgovine, pogotovo nakon velikih
geografskih otkrića iz 15. st. i širenja tržišta

 Većeg profita nema bez snažnije robne proizvodnje u poduzećima koja

zamjenjuju zanatske radionice (koje mogu malo mproizvesti) i cehove (koji
ograničavaju rad, broj majstora i količinu proizvodnje)
 U povijesnom procesu razvoja od cehovske zanatske radionice (srednji vijek)
do industrijskog poduzeća (19. st.) postoje tri faze metamorfoze (od zanatskih
radionica do krupnijih proizvođača):

i) faza jednostavne kooperacije

- veći broj samostalnih zanatlija ručno radi na jednom mjestu (više nego u zanatskoj
r.),
- svaki proizvodi proizvod od početka do kraja bez podjele rada (ne surađuju),
- radi se pod upravljanjem vlasnika kooperacije
- napredak se sastoji od okrupnjavanja proizvodnje,uštede na kontroli rada i alatima

ii) faza manufakture

- postoji od 16. do 18. st., a i dalje se radi ručno,
- to je radionica s unutrašnjom (tehničkom) podjelom rada,
- svaku etapu proizvodnje obavljaju specijalizirani i stoga djelotvorniji pojedinci,
- dolazi do usavršavanja alata i poboljšanja organizacije proizvodnje

iii) faza strojne proizvodnje (nastupa u 19. st.)

 RELATIVNA SAMOSTALNOST PODUZEĆA

 Svrha ili cilj poduzeća je ostvarivanje zarade ili profita (dobiti)

 Profit je višak prihoda povrh (iznad) troškova proizvodnej (poslovanja)

 Poduzeće je samostalno u postavljanju svojih ciljeva proizvodnje i metoda

ostvarivanja tih ciljeva

 Ciljeve i metode (veličina, inputi, tehnologija, unutrašnja organizacija, metode

upravljanja) u stvarnosti određuju vlasnik (vlasnici) i menadžment

 Iako je načelno slobodno u pokušaju ostvarivanja profita, poduzeće je

podvrgnuto djelovanju:
- ekonomskih zakona (konkurencija, rizici, kupovna moć potrošača, cijene
inputa, porezi, tehnologija, mjere ekonomske politike države, prosječna
obrazovanost radne snage, itd.) i
- pravnih pravila o načinu dopuštenog djelovanja.
 VRSTE PODUZEĆA

 Poduzeća prema različitim kriterijima dijelimo na:

1. prema aktivnosti: proizvodna i uslužna (trgovina, bankarstvo, promet itd.);

2. prema profitabilnosti: nisko i visokoprofitabilne;

3. prema tržišnoj orijentaciji (smještaju): lokalna, nacionalna, izvozna

(multinacionalna – MNK/dijelovi poduzeća nalaze se u više država,
transnacionalna – TNK/diejlovi poduzeća nalaze se na više kontinenata);

4. prema veličini (broju zaposlenih): mala (do 125 zaposlenih), srednja (od 126 do
499), velika (od 500 i više zaposlenih);

5. prema vlasništvu: privatna (personalna - s jednim vlasnikom, ortaštvo – nekoliko

vlasnika i kapitalna - dionička društva, veliki broj vlasnika), državna (javna) i
mješovita poduzeća (privatno-javno)
 KARAKTERISTIKE PODUZEĆA (PREMA VLASNIŠTVU)

 PRIVATNO PODUZEĆE S JEDNIM VLASNIKOM

– mali ulagački kapital, neograničena odgovornost prema trećima za obveze
poduzeća, mali poslovi (profit), veliki rizik

 PRIVATNO PODUZEĆE S VIŠE VLASNIKA (PARTNERSTVO, ORTAŠTVO)

- nešto veći ulagački kapital, međusobna podjela ulagačkog kapitala i rizika,
neograničena odgovornost za obveze poduzeća, srednje veliki poslovi (profit),
srednji rizik

 PRIVATNO PODUZEĆE S VELIKIM BROJEM VLASNIKA (DIONIČKO

DRUŠTVO, KORPORACIJA)
- veliki ulagački kapital, velika distribucija ulagačkog kapitala i rizika, ograničena
odgovornost za obveze, veliki poslovi (profit), pojedinačno mali rizik

 JAVNO PODUZEĆE (DRŽAVNO)

- varijabilna veličina ulagačkog kapitala, kapital osigurava država, odgovornost i
rizik države, neprofitabilna proizvodnja (javnih usluga i dobara/koje privatna
poduzeća ne žele proizvoditi zbog niske profitabilnosti ili tehničkog rizika)
 PODSUSTAVI PODUZEĆA

 Djelovanje privatnog poduzeća ima dvije kumulativne svrhe:

1. stjecanje dobiti za vlasnika
2. zadovoljiti određene potrebe pojedinaca/društva

 Kako je dobit (profit, zarada) krajnji cilj privatnog poduzeća, poduzeće je potrebno
ustrojiti kao funkcionalnu cjelinu koja će ispuniti obje svrhe

 U funkcionalnom smislu poduzeće je interaktivni sustav koje se sastoji od niza

svrhovitih i nužnih podsustava (cjelina):

- poduzetništvo i menadžment;
- kadrovski odjel;
- odjel nabave;
- odjel marketinga i prodaje;
- odjel financija i računovodstva;
- proizvodni odjel (središnji podsustav, u centru interakcije svih podsustava);
- odjel istraživanja i razvoja (R&D);
- odjel strateškog planiranja;
- odjel obrazovanja
 1. PODUZETNIŠTVO I MANAGEMENT

 O važnosti, ulozi i karakteristikama poduzetničke i managerske funkcije rečeno je

već dosta toga

 N aovom mjestu samo nadopuna: o kompleksnosti interesa koji djeluju unutar

poduzeća (vlasnici, zaposlenici) ili su dio njegovog okruženja (dobavljači,
kooperanti, prodavači, financijeri, konkurenti i država)

 U svom djelovanju manageri moraju voditi računa o heterogenim interesima svih

skupina

 Sve skupine – unutar i izvan poduzeća – imaju mogućnost utjecaja na poduzeće

(vlasnici kontrolom rezultata, zaposlenici štrajkom, kupci svojim odlukama, država
mjerama ekonomske politike, npr. vrstama i veličinom poreza, itd.)

 Manageri u svom djelovanju balansiraju između navedenih skupina nastojeći

optimalnim odlukama udovoljiti svakoj skupini (prema određenim prioritetima)

 Menadžment predstavlja komunikacijski i posrednički centar koji posreduje

informacije i usklađuje interese, te vodi djelatnost poduzeća kao opunomoćenik
vlasnika i poduzetnika
ODNOSI PODUZEĆA I INTERESNIH SKUPINA
 SUVREMENO PODUZEĆE I PROCES GLOBALIZACIJE

 Iako postoji više oblika globalizacije (npr. politička, tehnološka, kulturalna, ekološka,
itd.) nas najviše zanima ekonomska globalizacija

 OPĆENITO: Globalizacija (mondijalizacija) je povezivanje, integriranje ili

intenzivno komuniciranje ljudi koje se odvija u planetarnim razmjerima

 Ekonomska globalizacija je a) skup procesa uklanjanja svih prepreka za slobodan

planetarni protok dobara i usluga, premještanje proizvodnji, slobodnu trgovinu i
nesputano kolanje financijskog kapitala, te b) skup procesa koji doprinose
homogenizaciji (ujednačavanju) gospodarstava i standardizaciji životnog stila
(zapravo, potreba ljudi)

 Ekonomska globalizacija ide u smjeru integriranja i ujedinjavanja nacionalnih

privreda u jednu svjetsku (globalnu) privredu

 U tom će slučaju u budućnosti današnje nacionalne privrede postati dijelom svjetske

ekonomije, a tada će se orijentirati na proizvodnje za koje imaju komparativne
prednosti (međunarodna podjela rada)
 Prema ovom scenariju posljedice su: prevladavanje postojećih granica među
državama, opadanje političkog i ekonomskog suvereniteta nacija-država i
nastanak globalnih i nadnacionalnih asocijacija koje preuzimaju regulativne i
druge funkcije u svjetskoj ekonomiji i društvu

 U aktualnim uvjetima ekonomske globalizacije (uklanjanje ranijih barijera

slobodnog protoka rezulatata privređivanja) poduzeća postaju međusobno
konkurentna na čitavoj planeti

 Zbog toga uvjeti poslovanja postaju složeniji, neizvjesniji i rizičniji.

 Poduzeća se ovome prilagođuju povećanjem vlastite fleksibilnosti (npr.

lokacijskim, tehnološkim, upravljačkim i drugim promjenama)

 U tome im pomažu i nacionalne države kroz: smanjivanje poreza, dobro

obrazovanje domaće radne snage, investiranje u infrastrukturu, izgradnju pravne
države i društvene sigurnosti itd.
 XII. TROŠKOVI PROIZVODNJE

 Poduzeća su na tržištima outputa uspješni tržišni takmaci (opstaju) ukoliko zadovolje:

EKONOMSKE KRITERIJE DJELOVANJA:
1. prodaju proizvode;
2. podmiruju dospjele obveze (troškovi proizvodnje/poslovanja);
3. osiguravaju akumulaciju (prikupljaju novčana sredstva za proširenje proiz.);
4. ostvaruju dobit vlasniku/vlasnicima kapitala i
TEHNOLOŠKE KRITERIJE DJELOVANJA:
5. stvaraju uvjete tehnološkog razvoja (umješnost djelatnika, raspoloživa
tehnologija, organizacija poduzeća, kontrola kvalitete proizvoda, poznavanje ukusa
potrošača...)

 ZNAMO: Proizvodnja je objedinjavanje i kombiniranje inputa radi stvaranja

materijalnih dobara i usluga namijenjenih kupcima. Inputi (čimbenici, faktori) nisu
besplatni – pribavljaju se po određenoj cijeni

 Cijena inputa je novčani trošak, izdatak ili rashod poduzeća

 Veličina troška je ponajbolji pokazatelj racionalnog izbora faktorske kombinacije te
upotrebe proizvodnih faktora (inputa), odnosno njihovog ekonomiziranja (štedljivog
korištenja zbog djelovanja zakona oskudnosti)

 Ekonomiziranje je nastojanje ka smanjivanju (minimiziranju) svih troškova inputa:

- kroz smanjivanje količine nužnih proizvodnih inputa (bilo kojeg)
- kroz upotrebu cjenovno povoljnije strukture inputa

 Upravo radi donošenja efikasnih odluka, troškovi poduzeća se prate i nastoje

smanjiti kroz ekonomiziranje

 Analizom vrsta i kretanjem troškova poduzeća bavi se teorija troškova

 Teorija troškova je zbog svoje važnosti (utječe na dobit!!!) gotovo postala posebna
znanstvena disciplina

 Poduzeća nastoje ostvariti maksimalnu razliku između ukupnih prihoda od prodaje

proizvoda i ukupnih rashoda, troškova ili izdataka.

DOBIT (PROFIT) = UKUPNI PRIHOD minus UKUPNI TROŠAK

 Postoje brojne podjele troškova – zavisno od pogleda (kuta promatranja)

 Prema teoriji troškova, troškovi proizvodnje se dijele na fiksne i varijabilne.

 FIKSNI (stalni) su troškovi takva vrsta rashoda čija veličina ne zavisi od opsega
proizvodnje (bilo da je proizvodnja nula ili maksimalna)

 Bilo da je proizvodnja minimalna ili maksimalna veličina je fiksnih troškova

jednaka - konstantna

 PRIMJER: troškovi osiguranja, čuvanja objekata, komunalne naknade,

amortizacije zgrada, renti, znanstveno-istraživačke aktivnosti itd.

 Budući da su uvijek isti, oni će manje sudjelovati u ukupnim troškovima

proizvodnje kako njezin opseg bude veći.
 VARIJABILNI (promjenljivi) troškovi su oni koji ovise o opsegu (veličini)
proizvodnje

 Što je veća proizvodnja to će biti viši varijabilni troškovi npr. energije, sirovina,
strojeva, plaće većeg broja zaposlenih itd.

 Varijabilni trošak može rasti brže od opsega proizvodnje (progresivno),

proporcionalno ili sporije (regresivno)

UKUPNI TROŠAK = FIKSNI + VARIJABILNI TROŠKOVI

 Što je opseg (veličina) proizvodnje manji, relativno rastu fiksni troškovi

 Što je opseg (veličina) proizvodnje veći, fiksni troškovi opadaju (rastu varijabilni)
 S druge strane, ukupni prihod se povećava kada se povećava opseg
proizvodnje, ali i prodaja na tržištu po konstantnim cijenama:

UKUPNI PRIHOD =
Q (količina prodanih proizvoda) x P (konstantna ili prosječna cijena po kojoj su
prodani)

 Prosječni (jedinični) troškovi se izračunavaju tako da se ukupni troškovi

podijele s količinom proizvodnje:

PROSJEČNI (JEDINIČNI) TROŠKOVI = UKUPNI TROŠKOVI /(podijeljeno s)

KOLIČINA PROIZVODNJE
OPSEG FIKSNI VARIJABIL UKUPNI JEDINIČNI UKUPNI OSTVAR
PROIZV TROŠKOVI NI TROŠKOVI TROŠKOVI PRIHOD ENA
ODNJE TROŠKOVI Cijena=30 DOBIT
0 100 kn 0 kn 100 kn - kn 0 kn -100 kn

1 100 20 120 120 30 -90

2 100 30 130 65 60 -70

3 100 36 136 45,3 90 -46

4 100 40 140 35 140 0

5 100 45 145 29 150 5

6 100 51 151 25,1 180 29

7 100 62 162 23,1 210 48

8 100 80 180 22,5 240 60

9 100 108 208 23,1 270 62

10 100 150 250 25 300 50

 Granični (marginalni) troškovi proizvodnje

- pokazuju povećanje troškova proizvodnje s dodatnom jedinicom proizvoda

(povećanje proizvodnje s npr. 100 jedinica na 101. jedinicu proizvoda).

 Zašto su granični troškovi važni?

- odluka o povećanju proizvodnje povezana je s neizbježnim povećanjem

proizvodnih troškova radi nužne prilagodbe: troškovi zapošljavanja dodatne
radne snage, uvođenja novih strojeva, više smjena i većih plaća, proširenja
skladišta, proizvodnih hala itd.

- zbog tih promjena troškovi će ponekad rasti iznadproprocionalno u odnosu

prema povećanju proizvodnje.

- u ovom slučaju poduzeću se smanjuje rentabilnost i povećanje opsega

proizvodnje nema ekonomsko opravdanje.

- u računanju marginalnog troška uzimaju se u obzir samo dodatni varijabilni

troškovi.

Oportunitetni troškovi

- nisu novčani troškovi, već trošak propuštenog dohotka zbog izbora

alternativne proizvodne aktivnosti (jedne od proizvodnih mogućnosti)

- procjena oportunitetnih troškova ne koristi se isključivo u proizvodnoj sferi

- PRIMJER:
- Što i koliko gubimo postupajući na određeni način u životu?
- Što je oportunitetni trošak vašeg studiranja prava?
- Ili vašeg (eventualnog) sporijeg polaganja ispita?
 Individualni i društveni troškovi proizvodnje

- individualni troškovi (fiksni i varijabilni) su oni koji padaju na teret privrednih

subjekata

- dio troškova proizvodnje koje ne plaćaju proizvođači naziva se društveni trošak

proizvodnje

- npr. troškove saniranja onečišćenja prirodnog okoliša (liječenja stanovništva i

povratka ekološke ravnoteže) plaća društvo (svi mi)

- kada se dio troškova prouzročen proizvodnom aktivnošću ne internalizira unutar

poduzeća stvara se iskrivljena slika o stvarnim ekonomskim i društvenim efektima
određene ekonomske aktivnosti.

- prebacivanjem individualnih troškova na društvo zbiva se preraspodjela novca u

korist subjekata koji su izbjegli plaćanje vlastitih troškova

- također, prikriva se negativan učinak korištenja prljavih tehnologija i izbjegava

unapređenje privredne strukture
 EKONOMIJA RAZMJERA (rastuća ekonomija razmjera ili
ekonomija velikih serija)

- situacija u kojoj povećanje korištenih inputa rezultira iznadproporcionalnim

rastom outputa

- masovna proizvodnja tipiziranih proizvoda omogućuje i visok stupanj

specijalizacije materijalnih i ljudskih inputa (porast produktivnosti)

- masovna proizvodnja smanjuje troškove istraživanja i razvoja (smanjivanje

troškova)

- masovna proizvodnja smanjuje troškove izrade strojeva, alata i druge proizvodne

opreme (smanjivanje troškova)

- suvremena ekonomska globalizacija i nastajanje svjetske privrede otvara nove

mogućnosti korištenja ekonomije razmjera kao ključnog uzročnika unaprjeđivanja
konkurentske sposobnosti

- proizvodnja u visokim serijama koje nadmašuju potrebe nacionalnog tržišta

postaje uvjet opstanka i razvoja
 XIII. MJERENJE REZULTATA PRIVREĐIVANJA
(A) INDIVIDUALNOG PODUZEĆA

 U materijalnoj proizvodnji stvara se temelj individualne i društvene

potrošnje

 U suvremenoj proizvodnji čovjek ne radi i ne proizvodi za vlastite potrebe,

već za drugoga. Zauzvrat stječe pravo na određeni osobni dohodak.

 Iznos osobnog dohotka (plaće, profita, rente i kamata) zavisi od:

i) proizvodnih i ii) tržišnih rezultata

 Velika količina rada i proizvoda ne znači i visoke osobne dohotke jer se

npr. proizvodi nisu prodali.
 Svaki rad i sve proizvodnje završavaju s nekim korisnim učinkom:
proizvode se korisni proizvodi (stoga imaju upotrebnu vrijednost), a kada ih se
proda imaju i prometnu vrijednost.

 Upotrebna i prometna vrijednost rezultata materijalne proizvodnje može se

mjeriti:

A) na razini pojedinačnog proizvodnog procesa (u jednom poduzeću, jednoj

zanatskoj radionici, jednom poljoprivrednom imanju itd.), te

B) na razini cjelokupne pojedinačne privrede (hrvatske ili bilo koje druge u svijetu)
ili nekog njezinog dijela (npr. jednog grada ili regije)

C) na razini više privreda (npr. Europske unije) ili cijeloga svijeta (svih privreda u
svijetu)

 Za individualne proizvođače i poduzeća najvažniji su mjesečni i zatim kvartalni,

polugodišnji i godišnji obračuni njihovog proizvodnog djelovanja
 Za jednu privredu, odnosno za jedno društvo (državu) najvažniji je godišnji
obračun rezultata privređivanja svih proizvođača, odnosno pojedinih privrednih
djelatnosti, grana i sektora proizvodnje.

A) MJERENJE REZULTATA PRIVREĐIVANJA U JEDNOM PODUZEĆU

 U tržišnoj privredi individualna uspješnost mjeri se razlikom između ulaganja i

učinaka – tj. između troškova i prihoda.

 Troškovi su svi rashodi potrebni da bi se u proizvodnji ili u poslovanju ostvarili

određeni učinci.

 Postoje: Troškovi proizvodnje:

1. materijalni troškovi (predmeti rada – sirovina, pomoćnog materijala,
nedovršenih proizvoda – i podmirivanje tuđih proizvodnih usluga),
2. plaće zaposlenih i
3. amortizacija kao naknada utrošenih sredstava za rad.

Troškovi poslovanja: troškovi proizvodnje + druge izdaci poslovanja

 Prihod je iznos (suma, svota) novca koju ind. proizvođač (npr. jedno
poduzeće) dobiva prodajom svojih proizvoda tijekom dana, tjedna, mjeseca,
tromjesečja, polugodišnje ili godišnje.

 Godišnji prihod je osobito važan pokazatelj uspješnosti poslovanja i

iskazuje se u završnom računu.

 Poduzeće uspješno posluje kada ostvaruje prihode kojima u cijelosti

podmiruje rashode (troškove proizvodnje + troškove poslovanja).

 Ukoliko se u poslovanju pojavi neki višak prihoda iznad rashoda, poduzeće

ostvaruje dobit ili profit.

 Ona se pojavljuje i pod drugim nazivima kao što su: ekstraprofit,

ekstradohodak, izvanredna zarada, neto profit, čista dobit itd.

 U suprotnom slučaju, kada su ukupni rashodi veći od ukupnih prihoda

privredne organizacije posluju s gubitkom.
 Kako bi ostvarilo dobar rezultat poduzeće se mora pridržavati osnovnih načela
dobrog privređivanja:

 EKONOMIČNOST
- odnos između vrijednosti proizvodnih učinaka i ukupnih rashoda proizvodnje
- ekonomičnost je tim veća što su niži troškovi isporuke jedinice proizvoda
- ekonomičnost se povećava primjenom inovacija, tehnološkim usavršavanjima,
uštedama, poboljšanjem organizacije rada itd.

 PRODUKTIVNOST (PROIZVODNOST)
- izdašnost ukupnog procesa proizvodnje ili pojedinog faktora (inputa)
proizvodnje u odnosu na rezultat proizvodnje.

U ovom smislu govorimo o:

i) produktivnosti rada,
ii) produktivnosti kapitala,
iii) produktivnosti zemlje i
iv) ukupnoj produktivnosti.
 RENTABILNOST

- odnos između ostvarenog dohotka prema uloženim ili utrošenim

sredstvima (rashodima, troškovima)

- rentabilnost se najčešće izražava u obliku postotka.

- izračunava se tako da se dobitak (profit) pomnoži sa 100 i dobiveni rezultat

podijeli s uloženim ili utrošenim sredstvima.

-što je postotak veći, to je poslovanje unosnije, uspješnije, odnosno

rentabilnije.
 XIII. MJERENJE REZULTATA PRIVREĐIVANJA
(B) NACIONALNOG GOSPODARSTVA
(makroekonomski agregati, pokazatelji ili indikatori)

 Ukupne proizvodne rezultate jedne privrede izračunavamo iz tri razloga:

1. usporedbe vlastitih tekućih rezultata sa ranijim postignućima;

2. usporedbe rezultata jedne nacionalne privrede sa rezultatima drugih privreda i
3. spoznaje o nužnosti poduzimanja mjera (ekonomske politike) koje će poboljšati
najvažnije privredne rezultate - ukupnu proizvodnju, zaposlenost, stabilnost cijena
i međunarodnu razmjenu.

 Najvažnije su metode praćenja i izračunavanja (mjerenja):

i) društvenog bogatstva, ii) bruto društvenog proizvoda,
iii) društvenog proizvoda i iv) nacionalnog dohotka (proizvoda).
 1. DRUŠTVENO BOGATSTVO

 Ukupnost dobara kojima raspolaže društvena zajednica (država, regija,

grad) u određenom trenutku (na dan mjerenja).

 Društveno bogatstvo obuhvaća dvije skupine dobara:

i) prirodna dobra (prirodno bogatstvo - novčanu vrijednost svih šuma, oranica,

ruda itd.);
ii) do danas proizvedena dobra (proizvedeno bogatstvo - novčanu vrijednost
svih strojeva, zaliha proizvoda u skladištima, cesta, luka i drugih javnih dobara,
stambenih zgrada, bolnica, škola, itd.).

 Mjerenje dr. bogatstva ne obuhvaća vrijednost umjetničkih djela, znanstvenih

rezultata, patenata i slično

 Nije obuhvaćena ni teško izraziva vrijednost prirodnih ljepota, biološke

raznolikosti, čistog zraka, spomenika, galerija, muzeja itd.

 Što je neko društvo ekonomski razvijenije, to će mu proizvedeno
bogatstvo rasti u odnosu na prirodno bogatstvo.

2. BRUTO DRUŠTVENI PROIZVOD

(za naziv se još koristi i termin bruto domaći proizvod -od GDP - eng. gross domestic
product.)

 BDP se izračunava zbrajanjem učinaka svih privrednih subjekata, izraženih u

novčanim jedinicama, u jednoj poslovnoj (kalendarskoj) godini (za npr. 2008.).

 BDP je ukupni (agregatni) novčani zbroj proizvedenih dobara i usluga svih

stupnjeva prerade i svih grana cjelokupnog nacionalnog gospodarstva u
određenom razdoblju.

 Zbog različitosti proizvoda (materijalna dobra i usluge, kao što su npr. financijske,
obrazovne, zdravstvene, upravne i dr.) BDP se može izračunati samo kao zbir
njihovih novčanih vrijednosti.
 BDP = tržišna ili procijenjena vrijednost (cijena) svih proizvedenih
dobara i usluga u jednoj privredi za jednu godinu

RAST BDP-a je u postotku izražena pozitivna promjena BDP-a u jednoj

godini u odnosu na raniju godinu (pad BDP-a kada je promjena negativna)

3. DRUŠTVENI PROIZVOD

 Izražava društvenu proizvodnju nešto uže od BDP-a

 DP uključuje novčani izraz vrijednosti novih proizvoda, od čega oduzima

iznose materijalnih troškova proizvodnje (sirovina, energije, itd.), tj.
vrijednost inputa pribavljenih “izvan” poduzeća

I DP = BDP – (minus) materijalni troškovi proizvodnjeI

 4. NACIONALNI DOHODAK (PROIZVOD)

 Ukupni novostvoreni proizvod u materijalnoj proizvodnji cijele privrede

 Nacionalni proizvod (NP) se mjeri (izračunava) tako da se od bruto društvenog

proizvoda (koji se najprije izračunava) oduzimaju troškovi proizvodnje i
amortizacija.

 Amortizacija je otpisivanje vrijednosti osnovnih proizvodnih sredstava (strojeva,

opreme, uređaja, laboratorija, alata itd.) koji se korištenjem troše (imaju vijek ili rok
trajanja) ili čija se vrijednost gubi tehnološkim zastarijevanjem.

 Npr. kada u vrijednost NP ubrojimo vrijednost novosagrađenih kuća i stanova u

jednoj godini, moramo od NP oduzeti određenu vrijednost zbog starenja i trošenja
ranije izgrađenih kuća i stanova).

ND (NP) = BDP – (minus) troškovi proizvodnje + amortizacija I

 NP zbog veličine zemalja (broja stanovnika, zaposlenih, broja strojeva i prirodnih
bogatstava) može pokazivati ogromne razlike, iako one zapravo ne postoje.

 Da bi se podaci o ND (NP) mogli uspoređivati (komparirati), veličina se

nacionalnog proizvoda podijeli s brojem stanovnika i tako se dobije realniji

ND (NP) po glavi stanovnika (per capita)

 NP se stvara u proizvodnim (privrednim djelatnostima) djelatnostima:

- poljoprivredi i ribarstvu, - industriji i rudarstvu,
- šumarstvu, - vodoprivredi,
- građevinarstvu, - prometu i vezama,
- trgovini, - ugostiteljstvu i turizmu,
- obrtništvu, - stambeno-komunalnoj djelatnosti,
- financijskim i drugim uslugama, - obrazovanju i kulturi te
- zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi.
 Od veličine zavisi društvena i individualna potrošnja u zemlji i standard društva i
pojedinca

 NP se može izračunati na još dva načina:

i) zbrajanjem svih dohodaka u zemlji u jednoj godini (plaća, profita, kamata i renti –
PERSONALNA METODA) i
ii) zbrajanjem svih troškova proizvodnje i investicijskih troškova (RASHODNA
METODA).

 Prilikom računanja NP mora se biti oprezan i isključiti utjecaj inflacije (rasta cijena) na
veličinu NP-a.

 Naime, NP se, kao što je navedeno, izračunava zbrajanjem količina proizvoda pomnoženih s
njihovom cijenom. Na taj način dobivamo nominalni NP. No, cijene u godini dana mogu
rasti i na taj način utjecati na veličinu NP-a, iako se količina proizvoda nije povećala.

 Zato u izračunu realnog NP-a koristimo uvijek iste cijene proizvoda (iz neke bazne godine,
npr. 2.000 ili bilo koje druge), kako bi izbjegli nerealno povećanje NP-a zbog rasta cijena, a
ne ukupne proizvodnje.
XV. RASPODJELA
 XV. RASPODJELA

 Smisao i zadaća raspodjele je utvrđivanje kvantitavnih udjela u diobi

novostvorene vrijednosti (proizvedenih dobara i usluga):
1) sudionika proizvodnih procesa (zaposlenika i vlasnika/kapitalista) te
2) cjelokupnog preostalog stanovništva

 Veoma je važno utvrditi principe ili kriterije utvrđivanja udjela u raspodjeli

novostvorene vrijednosti.

 Raspodjela je kao ekonomska i društvena tema:

- trajna preokupacija teorijskih promišljanja društvene zbilje,

- razlog političkih i drugih sukobljavanja, socijalnih polarizacija i
antagonizama (kroz cijelu povijest, odnosno od pojave privatnog vlasništva),
- pokretač revolucija i brutalnih razračunavanja konfrontiranih socijalnih
slojeva, klasa, kasta i pojedinaca.
 Svaki je sustav raspodjele opterećen proturječjima

 Najvažnije proturječje je između:

1. s jedne strane, nužnosti podjednakog zadovoljavanja brojnih i trajnih
potreba svake individue i,
2. s druge strane, razlika u a) ljudskim sposobnostima i trudu, b) naslijeđenim
talentima, c) intelektualnih i fizičkim potencijalima, d) stečenim navikama itd.

 Bilo gdje na svijetu raspodjela je danas nejednaka – no, negdje više, a negdje
manje nejednaka

 Zašto je nejdnaka, zašto ne raspodjeliti svima po načelu “svima jednako”?

Zašto ne egalitarno (svima jednako)?

 Zbog:
1. oskudnosti proizvedenih (raspoloživih) proizvoda i
2. prirodno i društveno uvjetovane razlike u sposobnostima i doprinosima ljudi
materijalnoj reprodukciji

 Sva društva (zemlje) na svijetu imaju vlastiti sustav (mehanizam) raspodjele

 Ti su sustavi danas poprilično slični (jer su danas slični ekonomski i politički
sustavi u devedeset i pet % zemalja)

 Sustav (mehanizam) raspodjele sastoji se od tri stupnja raspodjele:

primarnog, sekundarnog i tercijarnog

PRIMARNA RASPODJELA

 U suvremenim društvima udio u raspodjeli novostvorene vrijednosti za 4/5

ljudi bazira na njihovom radu i dohotku (plaći) koju na taj način steknu.

 Ostali dio onih koji zarađuju dohodak to čine temeljem svog vlasništva nad
sredstvima proizvodnje i dohotcima koji proizlaze iz vlasništva.

 U procesu raspodjeljivanja novostvorenih vrijednosti nužno je uvažavati

pored aktualnih i buduće potrebe društva – odricanje od dijela moguće

potrošnje u svrhu investiranja.

 SEKUNDARNA RASPODJELA

 Od trenutka svog nastanka država sudjeluje u raspodjeli i trošenju novostvorene

vrijednosti

 Država svojim fiskalnim instrumentima (porezima, doprinosima, trošarinama)

zahvaća dio dohodaka ekonomski aktivnih pojedinaca i puni državni proračun

 Iz tako stečenih prihoda financira svoje brojne i zahtjevne funkcije: 1. proizvodnju

javnih dobara i usluga te 2. promicanje ekonomske jednakosti (kada se procijeni
da je nejednakost u društvu prevelika)

 UTVRDIMO! Aktivna uloga države u privredi usmjerena je ka ostvarivanju:

i) interesa domaće privrede (ekonomski razvoj i ekonomski rast,
infrastruktura, zaposlenost, zdrav novac, rast izvoza itd.);
ii) «općeg interesa» (npr. pravnih, ekoloških, obiteljskih, radnih itd. vrednota i
prava);
iii) «socijalnih interesa» (npr. skrb za bolesne, nemoćne, nezaposlene, djecu,
osobe starije dobi itd.)
 Da bi ostvarila privredne, opće i socijalne interese država prikuplja dio
novostvorene vrijednosti, financira, distribuira i određuje:

- naknade za nezaposlene
- minimalne nadnice,
- posreduje između poslodavaca i sindikata,
- mirovinsko i zdravstveno osiguranje
- skrbi o socijalno ugroženim skupinama financirajući socijalnu skrb,
- nadzire poštivanje propisa i prava zaposlenih,
- oporezuje profite, dohotke i imovinu nastojeći umanjiti socijalne razlike,
- investira u infrastrukturne objekte i objekte iz područja prosvjete, kulture,
sporta, zdravstvene, obrazovne i znanstvene ustanove, u administrativne,
policijske, vojne, sudske i druge objekte i opremu,
- putem proračuna osigurava dohotke svojim namještenicima te drugim
osobama koje na taj način ostvaruju određena prava (umirovljenici,
socijalno ugroženi...)
 XV. PRIMARNA RASPODJELA (1. razina) – RAD I NAJAMNINA

 Osobni dohodak od rada najraširenija je osnova stjecanja prava u raspodjeli

nacionalnog dohotka (novostvorene vrijednosti).

 Otprilike između 80 i 90 posto novostvorene (novoproizvedene) vrijednosti društva

raspodjeljuje se u obliku najamnina ili plaća – novčanog dohotka zaposlenih.

 Ljudski rad je specifičan proizvodni čimbenik (input) jer je svaki čovjek unikatna
prirodna kreacija s mnoštvom naslijeđenih i stečenih osobina koje pokreću
kompleksni motivi.

 Visinu dohotka od rada (najamnina, plaća) kojeg primaju zaposleni najprije (ne
mora biti i najviše) određuju tržište proizvoda (outputa) i tržište rada (inputa).

 Npr. ponuda i potražnja za proizvodima jednog poduzeća (utjecaj tržišta

proizvoda) određuje visinu prihoda poduzeća i, ujedno, visinu plaća

 Nadalje, potražnja poduzeća za npr. određenom vrstom rada (utjecaj tržišta rada)
određuje visinu plaća zaposlenih čiji se rad više ili manje traži
 Dakle, visina najamnine formira se pod utjecajem:
I. TRŽIŠNIH KRETANJA I EKONOMSKIH ZAKONITOSTI
1. zakona ponude i potražnje za proizvodima,
2. zakona ponude i potražnje za radom,
II. DRŽAVE
1. mjera ekonomske politike (npr. porezne politike)
2. zakonodavtsva (utvrđuje se npr. iznos minimalne plaće, reguliraju se
radna prava zaposlenih i prava nezaposlenih itd.)
III. SINDIKATA
1. sindikalno pregovaranje u ime članstva s poduzetnicima
(poslodavcima) oko visine plaća i uvjeta rada
2. sindikalno pregovaranje u ime članstva s državom oko osnovnih
pitanja o visini plaća i uvjetima rada

 Najamnine su dio ukupnih troškova svakog proizvodnog subjekta te utječu

svojom veličinom na tržišnu konkurentnost proizvođača.
 Niske najamnine u nekom poduzeću u odnosu na trenutno važeću razinu
najamnina izazvat će osipanje i bijeg radnika na bolje plaćen posao, dok će
previsoke nadnice u odnosu na važeću razinu nadnica prouzročiti
nekonkurentnost proizvoda stvorenih preskupim radom.

 Najamnina se može iskazivati u nominalnom i realnom obliku.

 U svjetskim su razmjerima razlike u visini najamnina za isti rad ogromne – čak do

100:1.

 Ovo izaziva snažne migracije radne snage diljem svijeta prema područjima i
zemljama s višom razinom prosječnih nadnica (plaća) ili preseljenje proizvodnji iz
zemalja s višom prosječnom razinom nadnica u zemlje s nižim nadnicama (što
kod razvijenih dovodi do ukidanja radnih mjesta i visoke nezaposlenosti)

 Najmanina se zaposlenima može utvrđivati (obračunavati) na dva načina:

i) NAJAMNINA OD VREMENA - sati ili radni dani utvrđenog trajanja;
ii) NAJAMNINA OD KOMADA ILI NA AKORD - obavljena količina radnih
operacija ili broj proizvedenih komponenti odnosno broj dovršenih proizvoda.
 IZVEDENA RASPODJELA
ILI PRERASPODJELA
PRIMARNA BRUTO OSOBNI DOHODAK OD
1. ZAPOSLENI U JAVNIM
RASPODJELA RADA
SLUŽBAMA
ZAPOSLENI KOD (NAJAMNINA
(SLUŽBENICI, SUCI, PROFESORI,
PROIZVODNIH ili PLAĆA)
LIJEČNICI, VOJNICI, POLICAJCI
SUBJEKATA
ITD.)
(PODUZEĆA, OBRTNIKA..)
minus

POREZI, PRIREZI, PRORAČUN

DOPRINOSI (državni, županijski,
gradski, općinski)

Jednako (=)
= 2. SOCIJALNA SIGURNOST –mirovine,
naknade,pomoći socijalno ugroženima

NETO OSOBNI DOHODAK OD

RADA
(NETO NAJAMNINA
ILI PLAĆA)

osobna i obiteljska
potražnja za
štednja
dobrima i uslugama

akumulacija kapitala
osobna i obiteljska u bankama
potrošnja
(OBITELJSKA
PRERASPODJELA -
investiranje
OBITELJSKA SOLIDARNOST) - povećanje
proizvodnje
 XV. PRIMARNA RASPODJELA (1. razina) –
INDUSTRIJSKI KAPITAL I PROFIT

 Investirani novčani kapital u proces proizvodnje svojim vlasnicima donosi profit ili
dobit kao pozitivnu razliku između ukupnog realiziranog prihoda i ukupnih troškova
proizvodnje.

 Taj se proces naziva oplodnja kapitala (uloženog, investiranog novca).

 Za razumijevanje procesa oplodnje nije važno:

- da li se oplodnja odvija u proizvodnim ili neproizvodnim djelatnostima,
- da li se ona odvija u poduzeću s jednim vlasnikom, ortaštvu ili dioničkom
društvu,
- da li se oplođuje vlastiti ili pozajmljeni kapital

 U prvoj fazi oplodnje kapitala novčani se kapital transformira u potrebne

proizvodne čimbenike (inpute).
 Iza toga slijedi druga faza oplodnje - faza proizvodnje

 Treća faza oplodnje događa se kada se rezultati proizvodnje iznose na

tržište gdje potrošači novcem kupuju proizvode u čijim je cijenama sadržan
profit

 Novčani iznos (prihod) na kraju procesa oplodnje veći je od početno

uložene svote novca. Profit je ova pozitivna razlika.

 Veličinu vlastitog profita poduzetnici kompariraju s a) profitom konkurenata u

istoj grani proizvodnje, te b) s profitom u drugim granama dr. proizvodnje

 Na taj se način otkrivaju a) slabosti vlastite proizvodnje koje treba otkloniti ili
b) potreba za preseljenjem kapitala u profitabilnije grane proizvodnje

 Profit vlasnici kapitala mogu prema vlastitom nahođenju neproizvodno

potrošiti (za zadovoljavanje vlastitih potreba) ili ga reinvestirati (uložiti u
proširenje postojeće proizvodnje ili za pokretanje novih proizvodnji).
 Rentabilnost (visina profitne stope) zavisi od:

- brzine obrtaja kapitala - što je kraće vrijeme potrebno za pretvaranje

novca u inpute proizvodnje, što proizvodnja traje kraće i što se prodaja
proizvoda brže odvija, to će povoljnije utjecati na visinu profitne stope.

- strukture faktora (inputa) proizvodnje (organski sastav kapitala) -

pod ovim se podrazumijeva odnos između kapitala uloženog u
materijalne inpute (sredstva rada i predmete rada) i kapitala uloženog u
radnu snagu. Poduzetnik mora dobro odabrati između alternativa skup ili
jeftin kapital, te te skupa ili jeftina radna snaga)

- ulaganja u tehnološku modernizaciju proizvodnje (dokazano je da

modernija tehnologija rastom efikasnosti doprinosi većoj rentabilnosti)

- ulaganja u dodatno zapošljavanje ili osposobljavanje zaposlenih

- minimiziranja fiksnog (stalnog) i cirkulirajućeg (optjecajnog)

kapitala (treba minimizirati ukupne količine upotrijebljenog kapitala –
novca – jer kapital nije besplatan; kamate na pozajmljeni kapital
uvećavaju troškove poslovanja i snižavaju rentabilnost)
- kvalitete proizvedenih proizvoda (eliminacija škarta i zaliha).
 XV. PRIMARNA RASPODJELA (1. razina)
– DIONIČKI KAPITAL I DIVIDENDA

 Nakon feudalizma i dominacije agrarnog sektora nastupa industrijalizacija

 Karakteristike industrijalizacije su:

- razmah poduzetništva,
- brz razvoj proizvodnih snaga,
- krupni investicijski poduhvati,
- okrupnjavanje privrednih subjekata,
- širenje svjetske trgovine,
- urbanizacija seoskog stanovništva itd.

 Industrijalizam se razvija na kapitalu kao ključnom proizvodnom čimbeniku

 Industrijski poredak omogućuju promjene u tehnološkoj i ekonomskoj strukturi

privređivanja.
 U tehnološkoj strukturi pojavljuje se parna energija kao nova energetska
osnova, zatim raširena upotreba strojeva te Taylorov i Fordov pristup
organizaciji proizvodnje i poduzeća.

 U ekonomskoj strukturi se uspostavlja tržišni mehanizam kao temeljni

regulator ekonomske aktivnosti i pravni sustav kao temeljni regulator
odnosa između ljudi.

 U organizaciji poduzeća dogodila se još jedna velika promjena koja ima

čvrste veze s ostalim promjenama:
- s npr. krupnim investicijskim projektima,
- masovnom proizvodnjom i
- s ekspanzivnom proizvodnjom za sve veća tržišta (više zemalja,
kontinente, čitav svijet).
 Ove i druge promjene u privređivanju donijele su sa sobom i nove
poduzetničke probleme.

 Dva najveća su:

- problem pribavljanja krupnog investicijskog kapitala (za pokretanje
masovnih proizvodnji) i
- problem smanjivanja sve većeg ulagačkog (investicijskog) rizika.

 Rješenje za oba problema pronađeno je u:

dioničkom organizacijskom obliku poduzeća.

 Ciljevi dioničkih društava ne razlikuju se od ciljeva inokosnih poduzetnika ili

ortaka – svrha je stjecanje dobiti ili profita.

 Dioničko društvo formira se emitiranjem i kupovinom dionica primarne

emisije.
 Dionice su vrijednosni papiri koji predstavljaju ispravu o vlasništvu nad
određenim dijelom dioničkog društva.

 Kupovinom jedne ili više dionica pojedinac postaje dioničar (suvlasnik) i nositelj
određenih prava s osnova dioničarstva.

 Vrste dionica su: obične i privilegirane (povlaštene, prioritetne).

 Ukoliko dioničko društvo temeljem svog poslovanja ostvari dobit ili profit, svaki
dioničar u toj dobiti participira (sudjeluje) razmjerno svom vlasničkom udjelu.

 Isplaćeni dio dobiti naziva se dividenda.

 Dioničarima se može kroz dividendu isplatiti cjelokupna dobit dioničkog društva ili
se može dio isplatiti a dio reinvestirati

 Reinvestirati znači ponovno uložiti u proširenje i poboljšanje procesa proizvodnje.

 Reinvestiranje najčešće vodi ka povećanju tržišne vrijednosti dionica iznad
njihove nominalne vrijednosti.

 Dioničari očekuju dividendu razmjernu riziku i postojećim okolnostima u

kojima društvo posluje.

 Budući je dioničarstvo rizičnije od bankovne štednje ili kupnje državnih

obveznica, težnje vlasnika dionica (koji je mogao svoj novac staviti na
štednju ili kupiti državne obveznice) bit će zadovoljene dividendom većom
od važeće kamatne stope koje banke trenutno isplaćuju na štednju.

 Nastankom dioničkih društava (korporacija) započinje odvajanje vlasništva

kapitala od upravljanja kapitalom (poduzećem)

 Dionice se uvijek može prodati posredstvom burze. Prodajom dionica

prodaje se vlasništvo i pravo prisvajanja dividende!
 XV. PRIMARNA RASPODJELA (1. razina) –
TRGOVAČKI KAPITAL I TRGOVAČKI PROFIT

 Funkcija je trgovca i trgovačkog kapitala obavljanje posredničke funkcije između

proizvođačkih i potrošačkih subjekata u privredi i društvu

 Kvalitetnije obavljanje ove funkcije podiže rentabilnost uloženog kapitala: što

manja količina uloženog kapitala uz što brži obrt

 Aktivnosti trgovca i trgovačkog kapitala: omogućuju bolju opskrbljenost potrošača,

bolju informiranost potrošača, veću zaposlenost itd.

 Primajući od industrijskog proizvođača gotove proizvode, trgovac svojim

kapitalom zamjenjuje industrijski kapital

 Trgovački kapital ne stvara novu vrijednost, ali posredno omogućuje uvećanje

rezultata reprodukcije

 Vlasnik trgovačkog kapitala jednako je motiviran maksimiranjem profita kao i

vlasnik poduzeća
 Trgovac pribavlja industrijske proizvode po cijenama koje su niže od tržišne
vrijednosti.

 Prodajući svoje proizvode trgovcu, vlasnik industrijskog kapitala u cijenu

pored proizvodnih troškova uračunava samo jedan (svoj) dio profita (dobiti).

 Na tako formiranu nabavnu cijenu trgovac pridodaje svoje troškove prometa

i svoj dio profita.

 Prometni (trgovački) troškovi dijele se na:

- čiste (izdaci knjigovodstva, skladištenja, troškovi manipulacije novcem itd)
i
- ostale (transportiranje robe, dorađivanje, držanje robe u posebnim
prostrijama zbog zrenja, fermentacije, sušenja i slično).

 Naime, u namjeri da se približe potrebama potrošača trgovci preuzimaju i

obavljaju određene poslove proizvodnog karaktera, radnje koje se mogu
dijelom smatrati i nastavkom proizvodnog procesa.
 Npr. trgovine obavljaju i pakiranje proizvoda, njihovo prilagođavanje potrebama
kupaca (npr. šivanje zavjesa, skraćivanje odjeće itd).

 Struktura cijene koju plaća finalni potrošač izgleda ovako:

tržišna cijena = troškovi proizvodnje + industrijski profit + troškovi
prometa (trgovine) + trgovački neto profit

 U trgovačkoj djelatnosti (branši) postoji niz specijaliziranih sektora:

- vanjska i unutrašnja trgovina, - trgovina na veliko i malo, - trgovina
reprodukcijskim materijalom i finalnim proizvodima, - trgovina robom široke
potrošnje i proizvodima namijenjenim reprodukcijskoj potrošnji

 Napredak na području informatike i komunikacija utječe i na unaprijeđivanje

trgovine i na tehnike koje se u razmjeni (trgovini) koriste: - elektronsko
evidentiranje roba i zaliha, - just in time (minimum zaliha robe), - kupoprodaja
korištenjem kompjutora (e-trgovina), - plaćanje kreditnim karticama itd.
 XV. PRIMARNA RASPODJELA (1. razina)
– ZAJMOVNI KAPITAL I KAMATA

 Svi inputi imaju svoju cijenu, a poduzetnici koji organiziraju proizvodnju često
nemaju uopće ili nemaju dovoljno novca da ih plate

 Ustupanje (pozajmljivanje) novčanog kapitala poduzetnicima uz naknadu donosi

kamate vlasnicima slobodnog novčanog kapitala

 Slobodni novčani kapital se ustupa drugima jer njihov vlasnik (građani, poduzeća,
država) iz nekog razloga ne želi aktivno sudjelovati u procesu reprodukcije

 S tim u svezi djeluju posebne institucije - banke, koje potiču prikupljanje slobodnog
novca

 Zadaća je bankarskog sustava da prikupljanjem slobodnih novčanih kapitala

kreditnim aranžmanima redistribucijom pomognu i proizvodnju i potrošnju

 U slučaju pozajmljivanja slobodnog novčanog kapitala novac postaje roba -

poduzetnici ga "kupuju" kako bi ga obrtanjem uvećali
 Pozajmljivanje je specifičan oblik kupnje upotrebne vrijednosti novca na
određeni rok.

 Mogućnost korištenja tuđeg novca u određenom razdoblju ne znači prijenos

prava vlasništva.

 Istekom ugovorenog roka zajmoprimac je dužan vratiti pozajmljeni iznos

uvećan za ugovorene kamate.

 Kamate su ugovorena cijena korištenja tuđeg novca.

 U ekonomskom smislu one su dogovoreni udio u višku vrijednosti koji je

obrtanjem kapitala može ostvariti

 Zajmodavac prisvaja kamate neovisno o ostvarenom rezultatu obrtanja,

dakle i u slučaju kada su se očekivani rezultati izjalovili

 Gornja granica kamatne stope je prosječna profitna stopa u vrijeme

zaključivanja ugovora o zajmu.
 Ukratko, profitna stopa ne smije biti manja od kamatne stope jer inače
poduzetnici ne bi pozajmljivali novčani kapital za ulaganje u proizvodnju.

 Visina kamata odražava a) veličinu rizika kojem se zajmodavac izvrgava,

ali se veličina kamatne stope formira i b) djelovanjem mehanizma ponude i
potražnje na tržištu novca.

 Kamata je i važan regulator cjelokupne privredne aktivnosti, efikasan

instrument usmjeravanja ekonomske aktivnosti i nezamjenljiv kriterij
selekcije poduzetničkih ideja

 Prikupljanjem i redistribucijom slobodnog novčanog kapitala banke:

- zarađuju (njihovi vlasnici) na razlici između aktivnih i pasivnih k.
- omogućuju zaradu (kamate) vlasnicima slobodnog kapitala
- omogućuju poduzećima rješavanje tekućih poslovnih problema ili
investicijskih problema
 FINANCIJSKE INSTITUCIJE I FINANCIJSKA TRŽIŠTA
 Banke nisu jedine institucije koje posluju s novcem:
Financijske institucije:
-Komercijalne
Dobavljači i korisnici
banke
sredstava
-Štedne banke
Pojedinci
-Štedno-kreditne zadruge
-Mirovinski fondovi
-Društva
Trgovačka društva
životnog osiguranja
-Kase uzajamne pomoći
-Investicijske banke (ili Vlade

brokerska društva)
- druge

Financijska tržišta:
-Tržišta novca Slika: Glavni tijek sredstava
između financijskih
-Tržišta kapitala institucija i financijskih
tržišta
 XV. PRIMARNA RASPODJELA (1. razina)
– ZEMLJA I ZEMLJIŠNA RENTA
 Zemlja (tlo) i drugi prirodni resursi (nafta, ugljen, plin, voda itd.) jesu inputi bez kojih
ne mogu brojne proizvodnje

 Zemljišna renta je dohodak od vlasništva nad zemljištem.

 Zemljište se pored korištenja u građevinarstvu i rudarstvu koristi i za

poljoprivredu.

 Poljoprivreda je strateška privredna grana svakog gospodarstva.

 Zbog svoje povezanosti s upotrebom tla i djelovanjem prirodnih zakonitosti

poljoprivreda se u mnogo čemu razlikuje od ostalih privrednih grana – npr. od nje
zavisi proizvodnja hrane

 Jedna od razlika je i ta što pored poduzetnika i zaposlenih, u poljoprivredi svoj

dohodak očekuju i zahtijevaju i vlasnici zemljišta.

 Bez njihovog pristanka proizvodnja nije moguća.

 Zemljišta za poljoprivredu se međusobno razlikuju prema svojoj prirodno
određenoj plodnosti i udaljenosti od tržišta

 Drugim riječima, jednake količine rada i kapitala uložene u jednake

poljoprivredne površine različite plodnosti ostvarit će nejednake prinose ili
različiti prihod

 Zemljišta su ograničeni resurs pa se proizvodnja odvija i na manje plodnim

površinama.

 Da bi se stvorili uvjeti rentabilne proizvodnje i na lošijim zemljištima, cijene

poljoprivrednih proizvoda ne formiraju se prema prosječnim troškovima kao što
je to slučaj u industriji

 Kada bi se cijena isto formirala, proizvodnja na ispodprosječnim zemljištima bi

stvarala gubitak

 Cijenu poljoprivrednih proizvoda određuju troškovi proizvodnje u

najnepovoljnijim uvjetima, na najmanje plodnom i najudaljenijem zemljištu.

 Vrijednost poljoprivrednih proizvoda formira se dakle na specifičan način tako da

je veća od troškova proizvodnje i u primjeru najmanje plodnog zemljišta.
 VRSTE ZEMLJIŠNIH RENTI

 APSOLUTNU ZEMLJIŠNU RENTU prisvajaju svi vlasnici koji su zemljište ustupili

poduzetnicima radi obrade neovisno o položaju i plodnosti.

 U obliku apsolutne rente plaća se pravo upotrebe tuđeg zemljišta.

 Odnosi između vlasnika zemljišta i poljoprivrednog poduzetnika reguliraju se

ugovorom o zakupu.

 Cijena proizvoda stvorenih obradom najmanje plodnog tla = troškovi

proizvodnje + profit poduzetnika + apsolutna zemljišna renta

 DIFERENCIJALNA (ZEMLJIŠNA) RENTA 1 je dohodak vlasnika zemlje putem

kojeg se valorizira veća prirodna plodnost ili povoljniji položaj u odnosu na
najmanje plodna ili najudaljenija zemljišta.

 I ovaj oblik dohotka zemljovlasnika prisvaja se u obliku zakupnine koja je

razmjerno veća za plodniju ili povoljnije smještenu zemlju.

 U ovom slučaju zakupnina pored aps. rente kao cijene upotrebe zemlje sadrži i
naknadu za veću plodnost ili povoljniji položaj.
 DIFERENCIJALNA (ZEMLJIŠNA) RENTA 2 je poseban oblik dohotka koji
se pojavljuje u slučaju umjetnog poboljšanja plodnosti tla kroz agrotehničke
mjere.

 Ovu rentu najprije prisvajaju poduzetnici koji su unaprijedili plodnost, a tek

zatim zemljovlasnik stječe pravo prisvajanja ove rente kroz povećanje
zakupnine u sljedećem razdoblju zakupa.

 OSTALI OBLICI ZEMLJIŠNE RENTE: Zemljišta pogodna za

iskorištavanje ekonomski interesantnih minerala, energenata, termalnih
voda, pitke vode, šumskog bogatstva i slično omogućuju vlasnicima
prisvajanje RUDNIČKE RENTE, VODNE ili ŠUMSKE RENTE kao
specijalnih oblika zemljišne rente.

 Isto tako, zemljišta u turizmu omogućuju naplaćivanje TURISTIČKE

RENTE.

 Postojanje vlasništva nad zemljištem omogućuje naplaćivanje

GRAĐEVINSKE RENTE u slučaju građevinarstva.
STRUKTURA CIJENE POLJOPRIVREDNIH PROIZVODA NA RAZLIČITIM
ZEMLJIŠNIM PARCELAMA

CIJENA
KOŠTANJA A

CIJENA KOŠTANJA
B

CIJENA KOŠTANJA
C
 IZVEDENA RASPODJELA
PRIMARNA ILI PRERASPODJELA
BRUTO OSOBNI DOHODAK - ZAPOSLENI U JAVNIM
RASPODJELA
OD VLASNIŠTVA SLUŽBAMA
VLASNICI
PODUZEĆA (PROFIT, RENTA, KAMATA) (SLUŽBENICI, SUCI,
(PROIZVODNIH I PROFESORI, LIJEČNICI,
USLUŽNIH), IMOVINE I VOJNICI, POLICAJCI ITD.)
NOVCA
minus

POREZI, PRIREZI, PRORAČUN

(državni, županijski,
DOPRINOSI
gradski, općinski)

jednako socijalna sigurnost - naknade i

pomoći socijalno ugroženima

NETO OSOBNI DOHODAK

OD VLASNIŠTVA
(NETO PROFIT, KAMATA I
RENTA)

osobna i
potražnja za
obiteljska štednja
dobrima i
uslugama

akumulacija
osobna i obiteljska kapitala u bankama
potrošnja
(OBITELJSKA
PRERASPODJELA -
investiranje
OBITELJSKA SOLIDARNOST)
- povećanje
proizvodnje
XVI. RAZMJENA
 Zbog vlastite specijalizacije pojedinac vlastite potrebe zadovoljava trošeći
proizvode drugih ljudi - a pribavlja ih razmjenjivanjem novca za materijalna
dobra i usluge

 Dok se u fazi raspodjele (i preraspodjele) utvrđuje kvantitativan udio svakog člana

društva u novostvorenoj vrijednosti, u fazi razmjene taj se udio iz kvantitativnog
(novčanog) oblika pretvara u kvalitativan oblik - u konkretna materijalna dobra i
usluge koji će poslužiti potrošnji

 Razmjena se odvija uz pomoć tržišnog mehanizma - organizacijskog i

regulacijskog oblika suradnje ljudi u kojem oni razmjenjuju materijalna dobra
i usluge posredstvom novca.

 Na tržištima se proizvoda (outputa) svatko pojavljuje s količinom novca razmjerno

svom kvantitativnom udjelu u 1. procesima proizvodnje (svojoj plaći ili profitu) ili 2.
onolikom količinom novca koju je priskrbio u fazi preraspodjele (drugi i treći
stupanj raspodjele).
 Razmjena se javlja u najranijem dobu ljudske povijesti, čak i prije nastanka
novca i robne proizvodnje.

 Prvi oblik razmjene bila je trampa

 Trampa je razmjena u materijalnom obliku – dobra za dobra

 Razmjenjujući viškove vlastite produkcije za nedostajuće upotrebne

vrijednosti (onoga što su drugi imali kao višak), ljudi su poboljšavali
mogućnosti zadovoljavanja vlastitih potreba.

 Trampa je, pored doprinosa poboljšanju strukture raspoloživih dobara za

potrošnju, omogućila snažnije povezivanje i suradnju tadašnjih ljudskih
zajednica

 Bit ili suština tog procesa ostala je nepromijenjena do danas.

 Neophodnost razmjenjivanja proizvoda i usluga sadržana je u potrebi ljudi
da istovremeno pribave potrebne, a otuđe viškove sa aspekta upotrebne
vrijednosti "nepotrebnih" proizvoda.

 No, takvi su viškovi osnova ili temelj za sudjelovanje u razmjenjivanju

dobara.

 Povremena potreba razmjenjivanja u počecima povijesti bila je posljedica

prirodnih faktora – klimatskih, te obilja ili oskudnosti prirodnih resursa
kojima se koriste lokalne zajednice.

 Ekspanzijom robnog oblika privređivanja (proizvodnje za tržište) trgovanje

postaje uobičajen i nenadomjestiv način zadovoljavanja ljudskih potreba.

 S vremenom se usavršava tehnika trgovanja i potrebni instrumenti

trgovačkih transakcija.

 Gradski prostori koje danas nazivamo tržnicama ili trgovinama nekada su

služili upravo kao okupljališta kupaca i prodavača, dnevno ili u određene
sajmene dane.
 Robna proizvodnja funkcionira na principu posrednog zadovoljavanja
potreba ljudi (ne proizvodimo sami radi zadovoljavanja naših potreba).

 U povijesti čovječanstva razmjenjivanje dobara pojavljuje se u dva oblika:

a) kao već spomenuta naturalna razmjena - trampa i
b) kao novčana razmjena (do koje dolazi s pojavom novca).

 Razmjenom se pribavljaju upotrebne vrijednosti drugih proizvođača kao

protučinidba prodaje vlastitih proizvoda.

 Temeljna je funkcija novca posredovanje u razmjeni robe.

 Zahvaljujući nastanku novca (metalni, papirni i žiralno-depozitni novac) do

tada neodvojive operacije - kupnja i prodaja - odvijaju se kao zasebni akti.
Novac je, dakle, sredstvo razmjene.
 Međutim, novac se primarno razvio i kao mjera vrijednosti proizvoda.

 Utvrđivanje veličine vrijednosti dobara (usluga) koja se namjeravaju kupiti ili

prodati uvjet je je odvijanja razmjene i robne proizvodnje općenito.

 Novac pored ovih funkcija može poslužiti i kao sredstvo pohranjivanja

vrijednosti, a tada novac poprima specifičan oblik blaga.

 Suvremeni pojam tržišta prevladao je prostornu koncepciju jer se

stubokom izmijenio i opseg i način razmjenjivanja dobara.

 Nekad je fizički kontakt kupaca i prodavača uz mogućnost razgledavanja

robe bio dominantan oblik trgovanja
 Danas se na temelju dostignuća moderne tehnologije trgovina može odvijati bez
fizičkog susretanja kupaca i prodavača (telefonom, telefaksom, računalom,
putem kataloških narudžbi i drugim modernim načinima).

 U vezi suvremenog razvoja tržišta treba spomenuti globalizaciju kao skup

procesa uklanjanja svih prepreka za slobodan planetarni protok dobara i usluga,
premještanje proizvodnji, trgovinu i kolanje financijskog kapitala.

 Poduzeća i proizvodi stoga postaju međusobno konkurentni na čitavoj planeti.

 Tržišta su ukupnost odnosa ponude i potražnje

 Tržišta je moguće klasificirati s obzirom na obuhvat geografskog prostora

(lokalna, regionalna, nacionalna, međunarodna i svjetsko) i na predmet razmjene
(specijalizirana tržišta npr. poljoprivrednih proizvoda, nafte, ruda, usluga itd.).
 Međunarodna se razmjena neprestano višestruko povećava, a države se sve
više ekonomski i politički zbližavaju neprekidnim tokom dobara i usluga (iako
zbog trgovine može doći i do izbijanja ratova!).

 Koji razlozi nagone države (zemlje), poduzeća i pojedince da se uopće

upuštaju u međunarodnu razmjenu?

 Najvažniji razlog je raznolikost (isti kao i nekada).

 U okviru tog općeg načela razmjena se javlja zbog:

a) razlika u uvjetima proizvodnje (prirodnih–klima i resursi),
b) zbog opadajućih troškova (tj. ekonomije razmjera ili opsega – što se više
proizvodi jednog te istog proizvoda prosječni troškovi po jedinici proizvoda
opadaju) i
c) zbog raznolikosti u ukusima i drugih društvenim razlozima uvjetovanih razlika
između zemalja – npr. obrazovanost radnika za neku tradicionalnu proizvodnju
itd.).

 Gospodarstvo koje je značajnom uključeno u međunarodnu razmjenu naziva se

otvoreno gospodarstvo
 A zašto se međunarodna razmjena sve više povećava?

 Jednostavno kazano, razmjena potiče specijalizaciju a specijalizacija

povećava produktivnost

 Tijekom dužeg roka, povećana razmjena i veća produktivnost povećavaju

svačije standarde življenja

 Kada se zemlje otvore međunarodnoj trgovini (razmjeni) i kada se svaka

koncentrira na proizvodnju ili više njih u kojima ima komparativne prednosti
u odnosu na druge zemlje, svaka dolazi u bolji položaj
 Zaposleni u svakoj zemlji mogu dobiti veću količinu dobara i usluga za
potrošnju za jednaku količinu rada kao posljedicu specijalizacije na
područjima komparativne prednosti i kada razmjenjuju vlastitu proizvodnju
za dobra i usluge u kojima oni imaju relativno nepovoljan položaj.

 Kada se nacionalne granice otvore međunarodnoj razmjeni, nacionalni se

proizvod (dohodak) svake zemlje uključene u razmjenu povećava.

 Ipak, povećanje međunarodne razmjene nije samo po sebi

neproblematično.

 Pri rastućoj razmjeni, uvoz može gasiti domaću proizvodnju i zaposleni

gube svoja radna mjesta.

 Ove i druge promjene uzrokovane razmjenom čine područje međunarodne

razmjene i financija osobito značajnim.
XVII. POTROŠNJA
 XVII. POTROŠNJA

 Iako neki ekonomisti drže kako potrošnja ne pripada u predmet istraživanja

političke ekonomije jer je potrošnja individualni čin trošenja dobara u svrhu
zadovoljenja potreba, potrošnja je ipak faza ekonomskog procesa daleko
složenija od obične potrošnje korisnih dobara i usluga.

 Potrošnja je izravan odraz potreba pojedinca i društva da kontinuirano

zadovoljava brojne potrebe.

 No, jedan dio nacionalnog dohotka (osobnih dohodaka pojedinaca) izuzima se

od potrošnje jer pored zadovoljavanja tekućih potreba (svakodnevnih) treba
zadovoljiti i potrebe ekonomske budućnosti.

 Budući ekonomski razvoj temelji se na izuzimanju od današnje potrošnje

(štednji) dijela novostvorene vrijednosti.
 Međutim, to izuzimanje ili štednju valja shvatiti uvjetno.

 Ne misli se pritom na skladištenje, tezauraciju, gomilanje dijela proizvodnih

rezultata i njihovo netrošenje u bukvalnom značenju.

 Štedjeti zapravo znači također trošiti, ali u sasvim specifičnom smislu.

 U stvarnoj privredi štedjeti (S) znači investirati (I), pa je u tom smislu S=I.

 Razlika između potrošnje i štednje u realnom ekonomskom životu nije u tome

da se dio rezultata proizvodnje troši, a dio ne troši.

 Razlika je u svrsi trošenja.

 Štednja također podrazumijeva trošenje, ali u sasvim određene svrhe – u

investiranje za razvoj.
 Pozitivni rezultati investiranja jesu ekonomski rast (tj. rast nacionalnog
proizvoda), rast zaposlenosti, rast produktivnosti, tj. povećanje
blagostanja u budućnosti.

 Pored stanovništva u štednji i investiranju sudjeluju i privredni subjekti

(poduzeća i drugi).

 Ne treba zaboraviti da se privredni napredak i ekonomski rast ne odvijaju

samo kroz investiranje u fizički kapital (zgrade i strojeve), već i
doprinosom tzv. neinvesticijskih čimbenika (doprinos ljudskog kapitala,
unapređenje organizacije, informacija, primjena znanstvenih dostignuća itd.)

 Također ne treba zaboraviti da iako investicije jesu pretpostavka

ekonomskog razvoja, one to nisu automatski i same po sebi–
investicije mogu biti neuspješne, tj. neefikasne i nerentabilne.
XVIII. EKONOMSKI RAZVITAK
 XVIII. EKONOMSKI RAZVITAK – KAKO POVEĆATI MATERIJALNO
BLAGOSTANJE?

 Porasta materijalnog bogatstva, blagostanja i zadovoljenosti potreba nema bez

privrednog razvoja.

 Privredni razvoj ne mora odmah dovesti do povećanja materijalnog bogatstva za sve

(nekima blagostanje čak može i opasti zbog npr. gubitka posla, iako većina ima
zaposlenje), niti do jednakomjerne raspodjele povećanog materijalnog bogatstva na
sve članove društva (neki dobivaju više, a neki manje ili ništa).

 Privredni razvoj i napredak razlikuju se od zemlje do zemlje, pa su neke bogate i

razvijene dok su druge nerazvijene ili slabo razvijene i siromašne.

 Preko jedne milijarde ljudi u svijetu danas živi u apsolutnom siromaštvu, tj. u slabo
razvijenim zemljama.

 Pitamo se što uzrokuje velike razlike u bogatstvu između zemalja i naroda?

Može li svijet mirno preživjeti sa siromaštvom usred obilja koje vlada u razvijenim
zemljama? Koje mjere mogu poduzeti siromašniji narodi i zemlje kako bi ubrzali svoj
privredni razvoj i poboljšali vlastiti standard življenja?
 Nerazvijene i slabo razvijene zemlje zajedno nazivamo zemljama u razvoju

 Zemlja u razvoju je zemlja s BDP-om per capita (po glavi stanovnika) koji je
nizak u odnosu na onaj u industrijaliziranim (razvijenim) zemljama poput SAD-a,
Japana ili Europske Unije

 U ljudskim pojmovima, zemlje u razvoju obično imaju: stanovništvo slabog

zdravlja, s niskim razinama pismenosti, neprikladnim domovima i oskudnom
ishranom.

 Pretežan dio svijeta sastoji se od zemalja u razvoju, a takve zemlje pored

navedenih problema opterećene su i s brzim rastom stanovništva i visokim
udjelom stanovništva koje živi i radi na poljodjelskim imanjima.
 Na konstruktivnom području rada prednost ima unapređenje zdravlja pučanstva,
obrazovanje i tehničko usavršavanje.

 Pučanstvo uzrokuje probleme eksplozivnog rasta, dok Malthusovo predviđanje

opadajućih prinosa pogađa nerazvijene zemlje.

 Malthusova teorija stanovništva zasniva se na zakonu opadajućih prinosa.

 On je smatrao da bi stanovništvo, ukoliko ne bi bilo ograničenja kao što su npr.

ratovi i bolesti, imalo tendenciju porasta po geometrijskoj stopi (2,4,8,16,32...), uz
udvostručavanje broja u toku otprilike svake generacije.

 Svaki član rastućeg stanovništva imao bi sve manje zemljišta i prirodnih

proizvodnih faktora s kojima bi mogao raditi.
 Zbog zakona opadajućih prinosa, dohodak bi mogao rasti u najboljem slučaju po
aritmetičkoj stopi (1,2,3,4,5...): proizvodnja po osobi imala bi tendenciju pada
tako nisko koliko bi bilo potrebno da se stabilizira stanovništvo pri razini
preživljavanja slično gladovanju.

 Koncept demografske promjene pomaže objasniti povijesne trendove

stanovništva.

 To je proces koji se sastoji od četiri razdoblja, tijekom kojih se jedno tradicionalno

društvo pomiče od stabilnog stanovništva s visokim stopama rođenja i smrtnosti
k stabilnom stanovništvu s niskim stopama rođenja i smrtnosti.

 U tijeku procesa, zemlje se uglavnom sreću s pojavom da njihove stope

smrtnosti padaju prije njihovih stopa rođenja, pa tako može doći do eksplozije
stanovništva.
 Stope tvorbe proizvodnog kapitala u siromašnim zemljama su niske jer su dohotci
tako niski da se malo može uštedjeti za budućnost (ZAČARANI KRUG
NERAZVIJENOSTI ILI GOSPODARSKE LETARGIJE).

 Financiranje je privrednog razvoja u siromašnijim zemljama uvijek bila nestabilna

veza u proizvodnom mehanizmu.

 Tehnološke se promjene često združuju s investicijama i novim postrojenjima.

 Velika se nada polaže u zemlje u razvoju jer one mogu primijeniti produktivnije
tehnologije naprednih zemalja.

 To zahtijeva razvijeno poduzetništvo u društvu. Jedna je od zadaća razvoja

poticanje unutarnjeg širenja poduzetničkog duha i vještina.

 Unutar skupina zemalja u razvoju neke su novindustrijalizirane zemlje sa srednjim

dohotkom.

 Ova je skupina bila uspješna u prekidanju začaranog kruga nerazvijenosti.

 Ključ bržeg razvoja leži u četiri osnovna faktora:

i) sposobnostima ljudi ii) prirodnim bogatstvima,

iii) tvorbi domaćeg ili uvezenog kapitala iv) tehnologiji.

 Mnogobrojne teorije ekonomskog razvoja pomažu objasniti u određeno vrijeme

postoje li ili ne postoje četiri osnovna faktora razvoja.

 Geografija i klima, običaji, vjerska i poslovna stajališta, klasni sukobi i politički

sustavi TAKOĐER utječu na ek. razvoj.

 No ni jedan faktor ne utječe na jednostavan i nepromjenljiv način.

 Najuvjerljivije teorije su:

- teorija uzleta (u skladu s kojom se kombiniraju rastući prinosi i opći društveni
kapital da bi se u kratkom razdoblju omogućio brzi rast),
- hipoteza zaostalosti (u skladu s kojom se manje razvijene zemlje mogu brzo
približavati razvijenim zemljama pozajmljujući od ovih tehnologiju i stručnjake) i
- stajalište o uravnoteženom rastu (prema kojemu zemlje imaju tendenciju da
rastu skoro jednakom stopom bez obzira jesu li razvijene ili zaostale).
Dodatak: EKONOMSKO TUMAČENJE
POVIJESNOG RAZVOJA
 DODATAK: Utjecaj filozofije na političku ekonomiju
– ekonomsko tumačenje povijesnog razvoja (1)

«Literatura je prepuna suprotstavljenih teorija o tome kako nastaje

povijest. Tako se, primjerice, kaže da je povijest podložna zakonima koji upravljaju
promjenama, poput klasne borbe ili napretka. Ili da je riječ o obrascu koji nam je
nevidljiv upravo zbog kompleksnosti, a u kojem su svi događaji uzročno-
posljedično vezani, nanizani poput kralježaka. Ili da je određuje neki sveobuhvatni
mehanizam: recimo gospodarske ili demografske sile. Ili da ima vlastitu
pokretačku snagu – kao Povijest s velikim «P» - jedinstvenu silu ili «duh svijeta».
Ili, pak, da poviješću upravlja providnost, budući da nema prozaičnijeg objašnjenja.
Ili da objašnjenje možda i nije moguće – sve je to jedan kaotični sustav u kojem se
sve događa nasumično.»

Felipe Fernandez-Armesto, knjiga «Ideje koje su promijenile svijet»

 Utjecaj filozofije na političku ekonomiju
– ekonomsko tumačenje povijesnog razvoja (2)
MATERIJALIZAM I TEHNOLOŠKI DETERMINIZAM KAO OPĆI ZAKON
RAZVITKA

 Jedno od središnjih pitanja, ako ne i najvažnije, na koje politička ekonomija traži

odgovor je: što je glavni pokretač (determinator) promjena u razvitku ljudskog
društva?

 Iako točan odgovor uključuje mnoštvo čimbenika, među njima se posebno izdvaja
odgovor – to je tehnologija.

 Sve čimbenike razvitka, uključujući i tehnologiju, treba sagledavati kroz aktivnosti

čovjeka poticanog na promjene sa svrhom boljeg zadovoljavanja njegovih potreba.
Te promjene i nisu ništa drugo nego nova rješenja u načinu proizvodnje.

 U proizvodnji korisnih dobara i usluga čovjek pronalazi razna pomagala koja mu

proizvodnju olakšavaju i povećavaju. Sva mu pomagala – obuhvaćena izrazom
tehnologija – pomažu u ovladavanju prostorom i prirodom i njezinim bogatstvima.
 Čovjek neprestano usavršava svoja pomagala kako bi bolje zadovoljio prirodne i
povijesne potrebe. Kroz razvoj tehnologije čovjek povratno razvija i svoje
postojeće sposobnosti ali razvija i nova saznanja i vještine.

 Čovjek svojim naporima i uz pomoć stvorene tehnologije mijenja prirodnu materiju

i prilagođava je svojim potrebama. Takvu aktivnost čovjeka zovemo materijalnom
proizvodnjom.


Opseg i raznovrsnost proizvodnje, dakle, zavisi od:

i) čovjekovih znanja i sposobnosti;
ii) tehnologije i iii) raspoloživog prirodnog bogatstva.
Ukupnost ovih čimbenika čini proizvodnu moć.
 Ova moć određuje sposobnost pojedinca, grupe, klase ili društvene cjeline
da proizvodi više ili manje, jednolikije ili raznovrsnije itd. Od ovoga zavisi
stupanj zadovoljavanja potreba.

 Uz ovo,s druge strane, od proizvodne moći pojedinca i društva zavise i

odnosi koji vladaju u proizvodnji dobara i usluga.

 Proizvodna snaga (moć) društva određuje odnose proizvodnje koji u njemu

vladaju. Ona nam pokazuje da je proizvodna moć društva ona pokretačka
poluga koja određuje karakter odnosa proizvodnje, ali i svih drugih odnosa
koji u društvu postoje.
 Utjecaj filozofije na političku ekonomiju
– ekonomsko tumačenje povijesnog razvoja (3)
 Ukoliko pogledamo povijest razvitka tehnologije (jednostavna, poluautomatska i
automatsko-informatička tehnologija) možemo zaključiti kako je svakom stupnju
razvijenosti tehnologije odgovarao opseg proizvodnje, ali i oblik društvenih odnosa.

 Drugim riječima, razvijenija tehnologija osigurava veću proizvodnju, bogatiju

proizvodnju i viši materijalni standard. Usporedno s tim veća i raznovrsnija
proizvodnja omogućuje naprednije odnose proizvodnje, a time i sve druge odnose.
Ukratko, razvijenija tehnologija osigurava veću proizvodnju dobara i usluga, a to je
uvjet za razvoj naprednijih društvenih odnosa.

 Zato tvrdimo kako postoji uzajamna uvjetovanost i međuzavisnost materijalnog i

društvenog, tj. ovisnost oblika privređivanja o stupnju tehnološkog napretka i nužnost
prilagođavanja odnosa proizvodnje njegovim dostignućima. To za političku ekonomiju
predstavlja opći zakon ekonomskog razvitka društva.

 Ova nam shema, makar pojednostavljena, odgovara na pitanje glavnog pokretača

promjena i razvitka ljudskog društva. Taj je pokretač, dakle, tehnološka osnovica
proizvodnje. Stoga i govorimo o materijalnom I tehnološkom determinizmu.
 Ovaj determinizam ne smijemo svesti na golu tehnologiju, već se radi o ukupnosti
privredne osnove jednog društva, njegovih objektivnih i subjektivnih moći koji se
mogu iskoristiti u cjelokupnoj proizvodnji. Tehnologija je samo izraz ove moći.

 Ukupnost proizvodne moći čine snaga i brojnost izvora energije, raširenost

obrazovanja i razvijenost znanosti, razvijenost prometne i svake druge
infrastrukture, opseg i kvaliteta stambenih i zdravstvenih uvjeta života, kvaliteta
prehrane, zabave itd. itd.

 Treba upozoriti kako sama primjena moderne tehnologije ne dovodi automatski i

do novih proizvodnih i društvenih odnosa. Želi se samo naglasiti kako nema
naprednijih proizvodnih i društvenih odnosa bez naprednije tehnološke osnovice
društva.

 Prema tome, zakonitost tehnološkog determinizma djeluje kao tendencija, a ne

automatski i u svakoj situaciji. Ovo je i logično, jer kako je već istaknuto, mnoštvo
je čimbenika koji određuju ukupnost povijesnih kretanja, a poneki od njih mogu na
kraće vrijeme i prevagnuti u odnosu na oblikovni utjecaj tehnologije.
 Adam Smith,
škotski ekonomist i filozof iz 18. stoljeća (1723.-1790.)
Teorija moralnih osjećaja

 “U čemu je svrha svega tog napora i jurnjave na

ovom svijetu? U čemu je smisao pohlepe i
častohleplja, utrke za bogatstvom, moći i
superiornosti? Zar da se priskrbi za prirodne
potrebe? Čak i nadnica najbjednijeg radnika za njih
može priskrbiti. U čemu su onda prednosti tog
velikog cilja ljudskog života koji nazivamo
poboljšanje našeg stanja?”
THE END