Nanotoksikologija

Nanomaterijali
• Nanotehnologija se smatra jednom od ključnih tehnologija) koja će
omogućiti europskim industrijama da zadrže konkurentnost i iskoriste
nova tržišta. U listopadu 2011. Europska komisija preporučila je sljedeću
definiciju nanomaterijala:
• Prirodni, slučajno nastali ili proizvedeni materijal koji sadržava čestice u
nevezanom stanju, u obliku agregata ili aglomerata i gdje je za 50 % ili više čestica
u raspodjeli po brojevnoj veličini jedna ili više vanjskih dimenzija unutar opsega
od 1 do 100 nm.
• U posebnim slučajevima i kada je to opravdano zbog zabrinutosti za okoliš,
zdravlje, sigurnost ili konkurentnost, graničnu vrijednost za raspodjelu tvari po
brojevnoj veličini u visini od 50 % može se zamijeniti graničnom vrijednošću od 1
do 50 %.
• Na temelju odstupanja fulereni, grafeni i ugljikove nanocijevi jednostrukih stijenki
s jednom ili više vanjskih dimenzija ispod 1 nm smatraju se nanomaterijalima.
Definicije pojmova
• „Nevezano stanje” odnosi se na proizvedene čestice.
• „Agregat” znači čestica koja sadržava čvrsto vezane ili sjedinjene
čestice.
• „Aglomerat” znači skup slabo vezanih čestica ili agregata, čija je
vanjska površina slična ukupnoj površini pojedinačnih komponenti.
• Agregati i aglomerati rezultat su međusobne interakcije čestica ili
njihove interakcije s okolišem, primjerice s organskom tvari.
Različite agencije i tijela EU-a su definiciju Komisije
prilagodila posebnim regulatornim potrebama.
• U Uredbi o biocidnim proizvodima* definicija se primjenjuje na
aktivne i neaktivne tvari i proširuje na posebne materijale vanjskih
dimenzija ispod 1 nm te se zadržava granična vrijednost za raspodjelu
tvari po brojevnoj veličini od ≥ 50 %. Budući da je uredba usmjerena
na izloženost i stavljanje proizvoda na tržište, u definiciji
nanomaterijala izričito se navodi da ako se u određenom proizvodu
koriste nanomaterijali, posebno se ocjenjuje rizik za zdravlje ljudi,
zdravlje životinja i okoliš, što obuhvaća i aktivne i neaktivne tvari.

*Biocidni proizvodi su tvari i smjese čija je namjena uništiti, odvratiti, učiniti bezopasnim,
spriječiti djelovanje, odnosno nadzirati bilo koji štetni organizam na bilo koji način osim
čisto fizičkim ili mehaničkim djelovanjem.
• U Uredbi REACH* primjenjuje se definicija Europske komisije, no
umjesto nanomaterijala uvodi se pojam nanooblika. U njoj se slijedi
načelo „jedna tvar, jedna registracija” u skladu s kojim se svi
nanomaterijali određene tvari moraju zajedno registrirati. S obzirom
na to da svojstva pojedinih nanomaterijala, poput veličine i oblika,
utječu na njihov potencijal opasnosti, potrebno je zasebno procijeniti
sve oblike tvari. Pojam nanooblika uveden je kako bi se razjasnilo da
sve varijacije nanooblika tvari treba neovisno procijeniti.
• Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) razmatra samo
proizvedene nanomaterijale, neovisno o njihovoj distribuciji, s
obzirom na to da je usmjerena na Uredbu o dodatcima hrani i hrani za
životinje, u koju se nanomaterijali uvijek dodaju s namjerom.

*REACH – Uredba EU o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija.

Nanomaterijali imaju drugačije karakteristike
od istih materijala većih čestica
• Zbog veće specifične površine po volumenu, nanomaterijali mogu imati drukčije
karakteristike od onih koje taj isti materijal ima bez osobina na nanoskali. Stoga se
fizikalno-kemijska svojstva nanomaterijala mogu razlikovati od svojstava tvari u
rasutom stanju ili većih čestica.
• Nekoliko vrsta nanomaterijala, kao što su titan dioksid, čađa, aluminijev oksid, kalcijev
karbonat i amorfni silicij, proizvode se za specifične primjene u značajnim količinama.
• Proizvodnja nanočestica titan dioksida i silicijevog dioksida narasla je globalno na
milijune tona godišnje.
• Industrijska primjena proizvedenih nanomaterijala obuhvaća brojne društvene
sektore uključujući razne potrošačke proizvode.
• Nenamjerne, antropomorfne nanočestice nastaju iz ispušnih plinova vozila i otpada iz
okoliša, dok nanočestice koje se pojavljuju u prirodi mogu nastati uslijed korozije ili
vulkanskih izbacivanja.
Potrošački proizvodi koji
sadrže nanomaterijale
Nanomaterijali u kozmetičkim proizvodima
• Uredba 1223/2009 o kozmetičkim proizvodima definira pojam
„nanomaterijal“ kao netopiv ili biološki postojan i namjenski proizveden
materijal s jednom ili više vanjskih dimenzija, ili s unutarnjom
strukturom od 1 do 100 nm.
• Nanomaterijali u kozmetičkim proizvodima mogu se koristiti kao bojila,
konzervansi i UV-filtri.
• Prema članku 13 gore spomenute Uredbe, u EU odgovorne osobe (tj.
proizvođači, uvoznici ili treće osobe koje oni imenuju) moraju registrirati
kozmetičke proizvode na portalu za prijavu kozmetičkih proizvoda.
• Takva obavijest mora navesti sadrži li proizvod nanomaterijale, njihovu
identifikaciju i predvidive uvjete izloženosti.
Podaci koji se dostavljaju Europskoj komisiji vezano za
nanomaterijale u kozmetičkim proizvodima
1. Identifikaciju nanomaterijala, uključujući njegov kemijski naziv (IUPAC) i
druge deskriptore.
2. Specifikaciju nanomaterijala, uključujući veličinu čestica, te fizikalna i
kemijska svojstva;
3. Procjenu količine nanomaterijala sadržane u kozmetičkim proizvodima
koje se namjerava godišnje staviti na tržište;
4. Toksikološki profil nanomaterijala;
5. Podatke o sigurnosti nanomaterijala u vezi s kategorijom kozmetičkog
proizvoda, s obzirom na način uporabe u tim proizvodima;
6. Razumno predvidljive uvjete izloženosti.
• Određene skupine tvari, kao što su bojila, konzervansi i UV-filtri,
uključujući one koji su nanomaterijali, moraju biti odobrene od strane
Europske komisije prije njihove uporabe u kozmetičkim proizvodima.
• Ovom odobrenju prethodi mišljenje SCCS*-a, koji pregledava dostavljene
toksikološke podatke.
• Do sada je Komisija odobrila 4 UV-filtera kao nanomaterijale:
• metilen bis-benzotriazolil tetrametilbutilfenol (MBBT);
• titan dioksid;
• cinkov oksid;
• tris-bifenil triazin.
• Također je dopuštena upotreba čađe (nano) kao bojila u kozmetičkim
proizvodima.
* SCCS – Znanstveni odbor za sigurnost potrošača. Povjerenstvo daje mišljenja o zdravstvenim i
sigurnosnim rizicima (kemijski, biološki, mehanički i drugi fizički rizici) neprehrambenih
potrošačkih proizvoda (npr. kozmetičkih proizvoda i njihovih sastojaka, igračaka, tekstila,
odjeće, proizvoda za osobnu njegu i kućanstva) i usluga (npr. tetoviranje, umjetno sunčanje).
 Nanotoksikologija
• Nanotoksikologija se pojavila kao pod-disciplina u okviru toksikologije i
znanosti o materijalima.
• Pojam nanotoksikologija uveden je prije više od dvadeset godina kako bi
odražavao potencijalnu jedinstvenost fizikalno-kemijskih svojstava materijala
u nanorazmjeru, što ukazuje na njihovu interakcije sa stanicama i tkivima
koje mogu dovesti do novih i nepredvidivih učinaka, koji se ne očekuju na
temelju prethodnih studija većih čestica.
• Danas postoji sve veća svijest o važnosti fizičkog oblika i kemijskog sastava
ovih materijala za interakciju s biološkim sustavima.
• Još uvijek nedostaju informacije o osnovnim pravilima interakcije
nanomaterijala s biološkim sustavima; također postoji nedostatak
informacija o stvarnim razinama izloženosti, a procjena rizika trenutno se
oslanja na procjenu nanomaterijala od slučaja do slučaja.
• Za neke klase nanomaterijala, kao što su ugljikove nanocijevi, postoje
značajni literaturni izvori, a nešto ugljikovih nanocijevi su na temelju
dostupne literature klasificirane kao potencijalni karcinogeni za ljude.
• Za druge nanomaterijale, uključujući nanočestice srebra, mehanizam
toksičnosti može se uvjerljivo objasniti otpuštanjem toksičnih iona, što je
dobro poznati mehanizam toksičnosti.
• Međutim, ostaje pitanje postoje li neki novi ili nano-specifični učinci za
druge klase nanomaterijala koji zahtijevaju posebnu pozornost. Sama
činjenica da se fizikalno-kemijska svojstva materijala mijenjaju na nanoskali
sugerira da se također mogu pojaviti novi ili neočekivani rizici.
• Neke nanočestice nalikuju i molekulama i čvrstim tvarima: kombinacija
mobilnosti (svojstvo klasičnih molekula) sa specifičnim svojstvima čvrstog
materijala (na primjer, magnetizam; odgovor na svjetlost,
katalitička/kemijska aktivnost ) omogućuje predaju fizičkih svojstava krutih
tvari u organizam.
Fizikalno-kemijska svojstva nanomaterijala i
njihova veza s toksičnošću
• Glavna fizikalno-kemijska svojstva namjerno proizvedenih
nanomaterijala naime distribucija veličine, površinski naboj, stabilnost
u disperziji, oblik, morfologija/poroznost/kristalnost i površinska
funkcionalnost određuju kako nanomaterijali stupaju u interakciju s
biološkim sustavima.
• Međutim, ta su fizikalno-kemijska svojstva isprepletena i mogu se
međusobno regulirati.
 Veličina i oblik
• Veličina određuje je li neki materijal nanomaterijal.
• Sa smanjenjem veličine dolazi do povećanja reaktivnosti, što je posredovano
većim postotkom atoma koji se nalaze na površini čestice materijala.
• Ova reaktivnost može poboljšati, na primjer, optička i katalitička svojstva s
jedne strane, ali također može dovesti do povećanja toksičnosti s druge strane.
• Modifikacija površine ili funkcionalizacija nanočestica mijenja otapanje i
razgradnju te igra ulogu u biološkim učincima.
• Nanočestice mogu adsorbirati makromolekule koje mogu utjecati na interakcije
stanica.
• Katalitička aktivnost mijenja interakciju čestica s okolinom.
• Nanomaterijali se mogu otopiti uz oslobađanje reaktivnih iona, a mogu se i
rekristalizirati u biološkom sustavu.
• Veličina čestice je povezana s površinom koja se povećava
proporcionalno smanjenje veličine
• Veličina nanočestice može pokrenuti nove interakcije s biološkim
sustavima u smislu staničnog unosa i biodistribucije, koji mogu biti
različiti u usporedbi s mikročesticama.
• Dobro je utvrđeno da se manje čestice mogu taložiti dublje u plućima i
imati veću translokaciju preko plućno-krvne barijere.
• Nanomaterijali također mogu modulirati staničnu signalizaciju u
imunološkim stanicama na način ovisan o veličini.
• Kada su suspendirane, nanočestice imaju drugačiju raspodjelu veličine
zbog agregacije, aglomeracije i otapanja. Stoga postoji razlika između
primarne veličine čestica i veličine nanomaterijala u disperziji gdje tvore
aglomerate i agregate.
 • Oblik je također potencijalno važna determinanta bioloških učinaka
nanomaterijala – u skladu s učincima drugih materijala sličnih
vlaknima.
• Pokazalo se da materijali sa dugačkim i krutim četicama izazivaju
učinke 'slične azbestu' in vitro kao i in vivo, dok su kratke ili zamršene
čestice istog materijala bile inertne.
• Nadalje, u komparativnoj studiji Ag nanosfera i Ag u obliku „nanožica“,
pokazalo se da je oblik važan čimbenik u određivanju in vitro
toksičnosti.
• Slično tome, otkrili su da dugi lanci titan dioksida izazivaju toksičnost
'azbestnog tipa' u makrofagima* .
* Makrofagi su vrsta leukocitnih stanica čovjekova tijela, koja je mikroskopski veća od neutrofilnih leukocita i čija je
osnovna zadaća čišćenje organizma od otpadnih tvari i borba protiv stranih tvari (antigena). Nastaju od monocita krvi, koji
pak nastaju u koštanoj srži i karakterističnih su morfoloških obilježja. Makrofagi su, nažalost, zaslužni za antrakozu i
azbestozu, jer oni se kemotačtički gibaju prema upalnim interleukinima (npr. IL-1) i područjima upale i "jedu" (grč.
fagein>fag - jesti) strane čestice, pa nastaje plućna antrakoza (ne uspijevaju razgraditi sadržaj). Nažalost, sudjeluju i u
procesu ateroskleroze ("pjenušave stanice"). Nalaze se kao sastavni dio u mnogim organima.
 Stabilnost nanočestica
• Stabilnost u disperziji je važan aspekt koji treba ocijeniti kada se radi s nanočesticama in vitro.
• Aglomeracija i agregacija čestica može biti potaknuta promjenama u zeta potencijalu* kada se
nanočestice stave u biološku okolinu i ovisi i o svojstvima čestica i o svojstvima disperzijskog
medija.
• Nakon tih pojava često slijedi taloženje čestica koje će zauzvrat odrediti isporučenu dozu (tj.
dozu koja doseže željeni cilj) koja se može dramatično razlikovati od nominalne doze (tj.
teorijske primijenjene doze).
• Topivost može izravno utjecati na veličinu nanočestica u disperziji i može igrati ulogu u
toksičnom ishodu. Na primjer, kod visoko topljivih metalnih nanočestica, upala je potaknuta
otpuštanjem toksičnih iona koji destabiliziraju lizosomalnu membranu.
• Konačno, razgradnja određenih nanočestica može se promatrati kao poseban slučaj topljivosti
nanomaterijala. Oksidirani, ali ne i prvobitni nanomaterijali s jednom stijenkom podložni su
enzimatskoj razgradnji, dok su nanomaterijali s više stijenki mnogo otporniji na takvu
razgradnju.

*Zeta potencijal je naboj koji se razvija na granici između čvrste površine neke čestice i
Poroznost/kristalnost
• Poroznost također može diktirati interakciju nanomaterijala s njihovim biološkim okruženjem.
• Uočeno je da su mezoporozne nanočestice* silicijevog oksida(SiO2) manje hemolitičke i
toksične od svojih neporoznih parnjaka, vjerojatno zbog odsutnosti silanolnih skupina na
površini nanočestica. Međutim, utvrđeno je da se to poništava starenjem zbog kolapsa
strukture pora tijekom vremena.
• Stoga je važno odrediti oblik i poroznost nanomaterijala pomoću, na primjer, elektronske
mikroskopije.
• Kristalnost nanomaterijala ima značajan učinak na njihovo ponašanje u staničnom okruženju.
Koristeći nanočestice titan dioksida (TiO2), pokazano je da kristalna struktura nanočestica igra
važnu ulogu u stvaranju reaktivnih kisikovih vrsta (ROS).
• Najveću količinu ROS-a generirao je amorfni oblik nanočestica TiO2, zatim anataz, a zatim
mješavine anataza/rutila, a najmanju za uzorke rutila.
*Mezoporozni materijali definirani su po IUPAC-u kao materijali s porama veličine između 2 i
50 nm.
Starenje / biotransformacija
• Do starenja nanomaterijala može doći tijekom dugotrajnog skladištenja u
uvjetima okoline zbog temperaturnih fluktuacija, reakcija s atmosferskim
kisikom i reakcija s tekućinom u kojoj su nanočestice suspendirane.
• Proces starenja može promijeniti površinske funkcionalne skupine prisutne
na površini nanočestica, može utjecati na njihove oblike, poroznost i time
mijenjati njihovu ukupnu aktivnost unutar biološkog okoliša.
• Koristeći nanočestice bakar(II)oksida (CuO), otkriveno je da proces starenja
ima dubok učinak na njihova osnovna fizikalno-kemijska svojstva kao što su
povećanje prosječne veličine čestica, pomak u distribuciji veličine kao
rezultat koalescencije* i ogrubljivanja pod uvjetima okoline temperature i
relativne vlažnosti, raspodjelu veličine i odsutnost Cu(I) faze u ostarjelim
nanočesticama.
*Koalescencija je proces spajanja, odnosno srastanja manjih dijelova u jedan veći, npr.
spajanje manjih kapljica vode u jednu veću.
• Okolišna i biološka sudbina može se promijeniti kao rezultat procesa starenja
nanočestica, ali to je nedovoljno istraženo područje.
• Utvrđeno je da nanočestice Ag nakon 6 mjeseci skladištenja daju povećane biološke
odgovore i toksičnost u stanicama A549 što je povezano s njihovim početnim prirodnim
površinskim nabojem s pozitivno nabijenim nanočesticama koje pokazuju najveću
toksičnost, dok neutralna nanočestica ispoljava najmanju toksičnost.
• Važno je odrediti funkcionalnost nanočestica i njihovu toksičnost kao funkciju starenja.
Također je važno uzeti u obzir da nanočestice mogu biti podvrgnute biotransformaciji in
situ nakon unošenja u živi organizam ili okoliš.
• Provedena su detaljna istraživanja biotransformacije nanočestica srebra u biološkim
okruženjima. Utvrđeno je da argirijalne* naslage srebra nisu translocirane Ag
nanočestice, već sekundarne čestice nastale djelomičnim otapanjem u
gastrointestinalnom traktu, što je praćeno unosom iona, sistemskom cirkulacijom kao
organo-Ag kompleksi i imobilizacijom kao neutralne Ag nanočestice fotoredukcijom na
svjetlu-izloženoj koži.
*Argirija ili argiroza je stanje uzrokovano prekomjernom izloženošću kemijskim spojevima elementa srebra,
odnosno srebrnoj prašini. Najdramatičniji simptom argirije je da koža postaje plava ili plavo-siva. Može biti u
obliku generalizirane argirije ili lokalne argirije. Generalizirana argirija zahvaća velike površine na velikom dijelu
vidljive površine tijela. Lokalna argirija pojavljuje se u ograničenim dijelovima tijela, kao što su mrlje na koži,
dijelovi sluznice ili konjunktive.
Karakterizacija bio-korone i uloga u
toksičnosti
• Nanočestice ne predstavljaju 'golu' površinu u biološkom sustavu; umjesto
toga, čestice adsorbiraju biomolekule uključujući proteine i lipide što dovodi
do stvaranja takozvane biokorone.
• Dinamička adsorpcija i desorpcija proteina na površinama poznata je već
nekoliko godina, te je to tijekom prošlog desetljeća ukazivalo na modulacije
funkcionalnosti i toksičnosti nanomaterijala, a sada se vjeruje da je bio-korona
važna odrednica bioloških učinaka nanomaterijala.
• Sada se zna da veličina i svojstva površine mogu odrediti sastav proteinske
korone. Također postoje dokazi za stvaranje lipidne korone na nanočesticama.
• Nadalje, studije profiliranja temeljene na proteomici* pokazale su da sastav i
osobine bio-korone diktiraju stanične interakcije
*Proteomika se bavi proučavanjem proteina koji su nositelji svih bioloških funkcija i predstavljaju
mete za lijekove. Proteom je skup svih proteina i proteomskih oblika koje organizam proizvodi
tijekom života.
• Moguće je pokazati da multivarijantni model koji koristi sastav i osobine
korone može predvidjeti asocijaciju stanica puno točnije od modela koji
koristi materijalne intrinzične parametre kao što su veličina nanočestica,
stanje agregacije i površina
• Uzevši zajedno, čini se da je kombinacija intrinzičnih svojstava materijala
('sintetski identitet') i svojstava ovisnih o kontekstu djelomično određena bio-
koronom ('biološki identitet') određuje interakcije nanomaterijala sa
stanicama i tkivima i naknadne ishode.
• Formiranje biokorone prirodno ima implikacije na biomedicinske primjene
nanočestica za isporuku lijekova i/ili snimanje.
• Sastav biokorone uvelike ovisi o biološkom miljeu. Kada su nanočestice
prisutne unutar alveolarne regije pluća, one su obložene bio-koronom
bogatom i lipidima i proteinima različitog sastava u usporedbi s krvotokom.
• Iz perspektive nanosigurnosti, otkriveno je da je bio-korona uključena u
kontrolu toksičnosti nanočestica.
 Procjena izloženosti nanomaterijalima
• Vještački proizvedeni nanomaterijali se sve više koriste u primjenama kao što su potrošački
proizvodi, uglavnom proizvodi za osobnu njegu i odjeća, te u medicinskim proizvodima za
radiografske pretrage i sustave za isporuku lijekova.
• Nove upotrebe i brzina razvoja proizvoda od nanomaterijala otvaraju mogućnost opasnog
izlaganja ljudi nekim nanomaterijalima, što rezultira izazovnim zadatkom procjene rizika za
ljudsko zdravlje.
• Međutim, ne smije se zaboraviti da su određeni nanomaterijali kao što su titan dioksid i
pigmenti čađe korišteni dugo vremena bez dokaza o ogromnim zdravstvenim učincima
izloženosti.
• S druge strane, dokazano je da nanočestice nastale u procesima kao što su mljevenje i
mrvljenje ruda uzrokuju nenamjerno izlaganje sa ozbiljnim posljedicama poput silikoze.
• Najznačajnije izlaganje nanomaterijalima je profesionalno, odnosno posljedica proizvodnje
nanomaterijala i drugih proizvoda koji ih sadrže. Na drugom mjestu je izlaganje posredstvom
upotrebe proizvoda koji sadrže nanomaterijale, a tu su najvažniji kozmetički proizvodi.
• Za razliku od profesionalne izloženosti, gdje je udisanje izaziva najveću
zabrinutost, jasno je da su potrošači uglavnom izloženi
nanomaterijalima kroz kožu, jer proizvodi za osobnu njegu i odjeća
predstavljaju tipične potrošačke proizvode koji sadrže nanomaterijale.
• Jedna iznimka gdje do izlaganja može doći i udisanjem je kada je
proizvod upakiran u bočicu s raspršivačem.
• Uspoređen je aerosol iz različitih spremnika za raspršivanje s
mlaznicama za raspršivanje pogonskog plina i mlaznicama za
raspršivanje s pumpicom. Rezultat je pokazao da mlaznica raspršivača
pogonskog plina dovodi do većih koncentracija čestica u nano-
rasponu u usporedbi s mlaznicom raspršivača pumpe, pokazujući da
ne samo boca raspršivača, već i mlaznica mogu utjecati na
potencijalnu izloženost udisanjem.
Sredstva za zaštitu od sunca
• Dermalna izloženost potrošačkim proizvodima koji sadrže
nanomaterijale, uglavnom titan oksid ili cink oksid (ZnO), uglavnom je
proučavana za kreme za sunčanje i drugi kozmetički proizvodi.
• Provedene su brojne studije o nanočesticama TiO2 ili ZnO kako bi se
procijenili potencijalni rizici povezani s upotrebom ovih materijala kao
fizičkih filtara u proizvodima za topikalnu primjenu.
• Znanstveni odbor EU-a za sigurnost potrošača (SCCS) je objavio da se
upotreba nanočestica TiO2 i ZnO do 25% kao UV-filtara u kremama za
sunčanje može smatrati "da ne predstavlja rizik od štetnih učinaka kod
ljudi nakon dermalne primjene".
• U svjetlu proizvoda za zaštitu od sunca koji se pakiraju u različite vrste boca s
raspršivačem, SCCS je izmijenio svoju izjavu i trenutačno ne preporučuje
upotrebu nanočestica TiO2 i ZnO u "primjenama u spreju koje bi mogle
dovesti do izlaganja pluća potrošača". Drugim riječima, procijenjeno je da
uporaba nanočestica TiO2 i ZnO kao UV-filtara u kremama za sunčanje ne
predstavlja problem kada se nanose lokalno na kožu, ali ne bi se smjelo
koristiti u bocama s raspršivačem koje mogu stvoriti aerosol nanočestica koje
bi mogle biti udahnut.
• Slično SCCS-u, australska Agencija za lijekove došla je do zaključka da lokalno
nanesene kreme za sunčanje na ljudsku kožu, bez obzira je li oštećena ili ne,
ne bi trebale predstavljati rizik za ljude, te da dobrobiti zaštite kože
nadmašuju rizike.
Biodistribucija nanomaterijala
• Kako bi se utvrdio odnos između vanjske izloženosti i toksičnosti, bitne
su informacije o tome kako se nanočestice apsorbiraju, distribuiraju,
metaboliziraju i izlučuju iz tijela tijekom vremena, tj. biokinetika.
• Biokinetički podaci mogu se izvesti iz studija in vitro, ex vivo* i in vivo,
a mogu se istražiti mehanizmi koji leže u osnovi bioloških interakcija i
transporta preko bioloških barijera. U sljedećem koraku, podaci koji se
generiraju mogu se koristiti za razvoj in silico modela s ciljem
korelacije vanjske izloženosti s ciljnom dozom.

*Ex vivo se odnosi na eksperimentiranja ili mjerenja koja se obavljaju u ili na stanicama ili
tkivima izvađenim iz organizma, u vanjskom okruženju sa minimalnim izmjenama prirodnih
uvjeta.
• In vitro studije temeljene na stanicama mogu se provesti kako bi se steklo osnovno
razumijevanje načina na koji nanomaterijali prelaze biološke barijere i stupaju u
interakciju s biološkim sustavom.
• Jednostavni sustavi, s monokulturama uzgojenim u jažicama, korišteni su za
pružanje informacija o mehanizmima i kinetici staničnog unosa, uključujući utjecaj
svojstava nanomaterijala, formiranje korone, otapanje i metriku doze.
• Kinetika unosa može se procijeniti uzorkovanjem u različitim vremenskim točkama i
mjerenjem unutarstaničnih i izvanstaničnih koncentracija.
• Dostupni su i napredniji in vitro sustavi, tj. s višestaničnim kulturama uzgojenim na
apikalnoj i bazolateralnoj strani polupropusnih filtara u specijaliziranim umetcima,
takozvanim Transwellovima. Ovi napredniji sustavi daju više biološki relevantnih
modela budući da se može istražiti kinetika translokacije preko biološke barijere.
Jedan takav in vitro sustav je model sučelja zrak-tekućina (ALI), koji simulira epitelnu
oblogu traheobronhijalne regije ljudskog respiratornog trakta.
• Osim toga, ex vivo sustavi mogu se koristiti za karakterizaciju transporta nanočestica
u plućima i kroz gastrointestinalni trakt.
• Kako bi se prikupile informacije o biokinetici intaktnih organizama, provode se
studije biodistribucije, obično s glodavcima.
• Biokinetika nanočestica složena je i na nju utječe nekoliko čimbenika kao što su
fizikalno-kemijska svojstva (veličina, oblik, površinski naboj, prevlake, aglomeracija,
otapanje itd.), uvjeti izloženosti (metoda izloženosti, put, trajanje, učestalost,
obrazac, doza itd.) i životinjski model (dob, spol, bolesti i vrsta).
• Studije biodistribucije pokazale su da nanočestice ne prelaze lako biološke barijere.
Kako bi se prevladale te prepreke i poboljšala sustavna isporuka (u nanomedicini),
nanočestice se mogu primijeniti intravenski. Nakon što se apsorbiraju u sistemsku
cirkulaciju, nanočestice se u velikoj mjeri prenose i hvataju ih fagocitne stanice u
organima koji pripadaju sustavu mononuklearnih fagocita u kojima se nanočestice
zadržavaju dulje vrijeme.
• Eliminacija iz tijela općenito je spora za nanočestice, osim ako su dovoljno male (ili
postanu male otapanjem) da se eliminiraju u urin (< 5 nm) i feces.
• Ako stopa apsorpcije premašuje stopu klirensa, opetovana izloženost dovodi do
bioakumulacije.
Procjena opasnosti (hazarda) od izlaganja
nanomaterijalima
• Nanomaterijali mogu doći u organizam različitim putovima,
uključujući udisanje, gutanje ili dermalno izlaganje. Jednom kada uđu
u tijelo, nanomaterijali mogu stupiti u interakciju sa stanicama i
tkivima, uključujući organe udaljene od mjesta ulaska, što
potencijalno može dovesti do štetnih učinaka na više organa.
 Dermalna izloženost
• Koža je najveći organ (15% tjelesne težine) s površinom u odraslih osoba od oko 2 m 2.
• Neoštećena koža predstavlja dobru barijeru protiv upijanja nanočestica. Da bi dospjele u
sustavnu cirkulaciju, nanočestice prvo moraju prodrijeti u vanjski sloj epidermisa,
stratum corneum.
• Prodiranje se može dogoditi preko folikula dlake, žlijezda znojnica ili
unutar/međustaničnih puteva, gdje je prolazak kroz folikule dlake i znojne žlijezde,
najvjerojatniji put za nanočestice.
• Međustanični putovi ograničeni su na male nanočestice, a unutarstanični putovi
prvenstveno su dostupni kemijskim tvarima i ionima. Međutim, nekoliko čimbenika kao
što su anatomsko mjesto (debljina kože), vlažnost kože, temperatura, integritet barijere,
mehanička fleksija, svojstva nanočestica, kontaminanti i otapanje nanočestica mogu
povećati prividni unos.
• Brojne studije su pokazale da veliki dio lokalno primijenjenog nanomaterijala ostaje na
površini ili u najudaljenijim slojevima stratum corneuma. Osim toga, gotovo sve studije
nisu uspjele dokazati prodor izvan epidermisa.
Dermalna toksičnost nanomaterijala
• Dermalna toksičnost nanočestica uključuje prodiranje nanočestica u kožu i
moguće sistemske učinke koji proizlaze iz takve izloženosti, te lokalni
učinak senzibilizacije, iritacije ili korozije čestica na površini kože.
• Kožna apsorpcija ili dermalna penetracija kemikalija proces je difuzije s
vanjske površine kože, kroz kožu i konačno u sustavnu cirkulaciju. U tom
smislu moraju se koristiti metode koje koriste cijelu (netaknutu) kožu.
• Koža se sastoji od tri glavna sloja: epidermisa, dermisa i subkutisa. Vanjski
sloj epidermisa sastoji se od mrtvih, spljoštenih korneocita, a međustanični
prostor se sastoji od višeslojnih lipida, koji čine stratum corneum, koji je
prva prepreka za prolazak bilo koje kemikalije.
• Pokazalo se da nanomaterijali prodiru kroz kožu na različite načine:
• (1) preko folikula dlake,
• (2) unutarstanično kroz korneocite ili
• (3) međustanično oko korneocita.
• Najčešće životinje koje se koriste za in vivo studije su štakori, a slijede ih
štakori bez dlake, majmuni, psi, svinje, zamorci i miševi bez dlake.
• In vivo studije s ljudskim dobrovoljcima provedene su za nekoliko kemikalija,
ali postoje određeni zahtjevi kako se ne bi riskirala senzibilizacija ispitanika na
ispitivanu tvar.
• Nanočestice ZnO česte su u kremama za sunčanje; stoga je nekoliko studija
istraživalo prodiranje nanočestica u kožu i apsorpciju nanočestica kroz kožu
kod ljudi dobrovoljaca. Ove studije su pokazale da se cink može apsorbirati
kroz kožu nakon nanošenja kreme za sunčanje tijekom 5 uzastopnih dana.
Međutim, nije se moglo zaključiti je li cink apsorbiran kao nanočestice ili kao
topljivi Zn.
Iritacija i nagrizanje kože
• Iritacija kože odnosi se na izazivanje reverzibilnog oštećenja kože nakon izlaganja,
dok se nagrizanje kože odnosi na nepovratno oštećenje.
• Tradicionalno testiranje korozije ili iritacije kože provedeno je in vivo na životinjama
kao što su kunići na temelju OECD-ove smjernice 404. Međutim, sve veća potreba za
smanjivanjem pokusnih životinja omogućila je druge in vitro metode kao što su
rekonstruirani trodimenzionalni modeli ljudske kože (RHE); EpidermTM, EpiSkinTM i
skin EthicTM, svi se koriste u regulatorne svrhe.
• Procijenjen je potencijal iritacije i korozije titan oksida i nanočestica polistirena.
Rezultati su pokazali da nijedna vrsta čestica nije izazvala iritaciju ili koroziju ni u
jednom modelu.
• Također su testirane nanočestice željeza, aluminijevog oksida, titan oksida i srebra su
u skladu sa smjernicama za testiranje OECD-a. Rezultat je pokazao da nijedna od
testiranih nanočestica nije imala korozivni ili iritirajući učinak u modelu.
Senzibilizacija i elicitacija
• Kontaktna alergija, također poznata kao tip IV preosjetljivosti, rezultat je
imunološke reakcije na tvar u dodiru s kožom.
• Uključuje dvije različite faze: indukciju (senzibilizaciju) i elicitaciju.
• Testirani su senzibilizirajući potencijal titan oksida i nanočestica
polistirena u koncentracijama u rasponu od 10 do 1000 μg/mL svaka.
• Rezultati su pokazali da niti titan oksid niti polistirenske čestice nisu
pokazale nikakav senzibilizirajući potencijal.
• Proučavane su i nanočestice srebra, nikla, zlata i silicija. Studija je
pokazala da su samo nanočestice srebra i nikla bile u stanju senzibilizirati
životinju u prisutnosti upalnog podražaja, tj. lipopolisaharida, i izazvati
odgovor na izazov.
Toksični učinci u uzgojenim stanicama kože
• Činjenica da se različiti nanomaterijali koriste u kozmetici i drugim
proizvodima koji omogućavaju kontakt s kožom postavlja pitanje
njihove moguće toksičnosti.
• Uobičajeni pristup za ispitivanje toksičnosti je kultura ljudskih
keratinocita, kao što su HaCaT stanice (besmrtne ljudske keratinocitne
stanične linije) ili HEK stanice (primarni ljudski epidermalni keratinociti
izolirani iz kože odrasle osobe) i analiza sposobnosti nanomaterijala da
izazovu toksične učinke kao što je proizvodnja ROS-a. , indukcija upale,
genotoksičnost i smanjena vitalnost stanica.
• Nanočestice na bazi metala kao što su nanočestice TiO 2, ZnO, Ag i Au koriste se u
kozmetici, npr. kao UV-filtri i za postizanje antibakterijskih/protuupalnih
svojstava, ubrzanog zacjeljivanja rana, povećanja proizvodnje kolagena itd.
• U isto vrijeme, studije na uzgojenim stanicama kože često ukazuju na toksična
svojstva ovih nanočestica.
• Za nanočestice TiO2 jedna od briga je njihova fotokatalitička aktivnost koja
dovodi do proizvodnje ROS.
• Znanstveno povjerenstvo Europske komisije za sigurnost potrošača (SCCS)
zaključuje da je moguće da tragovi nanočestica ostanu ugrađeni u stratum
corneum, u folikule dlake i/ili znojne žlijezde, tijekom nekoliko dana nakon
nanošenja na kožu proizvoda koji sadrži nanočestice TiO2.
• Ako nanočestice imaju fotokatalitičku aktivnost, postoji mogućnost da mogu
generirati ROS nakon izlaganja sunčevoj svjetlosti. Nadalje, takva proizvodnja
ROS-a u neposrednoj blizini živih stanica izaziva zabrinutost zbog mogućnosti
štetnih učinaka.
• SCCS ne preporučuje upotrebu nanomaterijala koji imaju visoku
fotokatalitičku aktivnost u dermalnim formulacijama (često
nanočestice anataza* ).
• Stanične studije izvijestile su o stvaranju ROS-a, oštećenju
mitohondrijske DNA i genotoksičnim učincima u ljudskim
keratinocitima nakon izlaganja nanočesticama TiO2.Međutim, treba
napomenuti da se za TiO2 takvi učinci često opažaju pri relativno
visokim dozama (100 μg/ml), iako se fototoksičnost može primijetiti i
pri nižim koncentracijama.
• Pokazano je da rutilni nanomaterijali koji se koriste u kremama za
sunčanje nisu pokazali fototoksičnu aktivnost.

* Anataz je jedna od tri kristalne forme titan dioksida. Druga kristalna forma titan dioksida je rutil koji se, zajedno
sa formom anataz koristi kao bijeli pigment u čitavom nizu proizvoda. Brukit je treća kristalna modifikacija titan
dioksida, javlja se u pukotinama eruptivnih stijena, ima žutu do crnu boju i uglavnom se koristi za izradu nakita.
• Nano čestice cink oksida pokazale su širok raspon toksičnih učinaka u
stanicama HaCaT uključujući oštećenje mitohondrijske funkcije, istjecanje
laktat dehidrogenaze (LDH), stvaranje ROS-a, peroksidaciju membranskih
lipida, genotoksičnost i apoptozu.
• Postoje dokazi da su se ovi učinci pogoršali u prisutnosti UV-A zračenja.
• Unatoč takvim učincima, SCCS u svom izvješću zaključuje da se može
smatrati da uporaba nanočestica ZnO u koncentraciji do 25% kao UV-
filtara u kremama za sunčanje ne predstavlja rizik od štetnih učinaka kod
ljudi nakon dermalne primjene.
• Nanočestice Ag također su proučavane na stanicama kože (in vitro i in
vivo). Pokazano je da lokalna primjena nanočestica Ag ubrzava
zacjeljivanje rana na mišjem modelu.
• S druge strane, objavljeno je da je izloženost primarnih normalnih ljudskih
epidermalnih keratinocita (NHEK) Ag nanočesticama smanjila njihovu
održivost kao i njihov proliferativni i migracijski potencijal.
• Najbolje proučeni nanomaterijali na bazi ugljika koji se tiču mogućih učinaka na
stanice kože su fulereni* , šuplje strukture nano veličine na bazi ugljika također
poznate kao "buckyballs".
• Zabilježeno je da fulereni posjeduju iznimna antioksidativna svojstva, što ih je
učinilo atraktivnim sastojkom u mnogim proizvodima za njegu kože.
• Nedavno su sažeti različiti učinci fulerena na stanice kože i objavljeno je da je
nekoliko in vitro i nekih ex vivo i in vivo studija pokazalo zaštitne učinke fulerena
protiv oštećenja kože izazvanih UV zračenjem.
• S druge strane, zabilježena je i njihova fotocitotoksičnost. Zaključeno je da većina
derivata C60 ne mijenja održivost stanica kože u kratkom vremenu i niskim
dozama, ali održivost može biti oštećena tijekom duljeg razdoblja izloženosti ili
kada se koriste veće koncentracije. Utvrđeno je, međutim, da je LC50 za C60
nanomaterijale 20 ppb, tj. 0,02 μg/ml, koncentracija koja se mora smatrati vrlo
niskom.
*Fuleren je treća alotropska modifikacija ugljika (uz dijamant i grafit), organska tvar s kuglastim šupljim molekulama u obliku pravilnih poliedara, koja se
sastoji od ugljikovih atoma povezanih u 12 peterokuta i različit broj šesterokuta.
Plućna toksičnost nanomaterijala
• Nakon taloženja u plućima, nanočestice potencijalno mogu izazvati niz
plućnih reakcija uključujući upalu, oksidativni stres, fibrozu,
genotoksičnost i rak.
• Nanočestice preuzimaju makrofagi u plućima, što je praćeno s malim
upalnim učincima. Međutim, ako dođe do oštećenja ili stresa na
makrofagu, uslijedit će proizvodnja raznih citokina i kemokina što kao
posljedicu dovodi do upale.
• Štoviše, studije na životinjama pokazale su da postoje putovi za
transport inhaliranih nanomaterijala u alveolarni epitel i intersticij te
preko endotelne vaskularne membrane u sistemsku cirkulaciju, čime se
nanomaterijalima omogućuje da dođu do drugih organa u tijelu.
• Za materijale niske toksičnosti i niske topljivosti, kao što su
nanočestice TiO2, čini se da je površina čestice ta koja uglavnom
diktira upalni odgovor.
• Za reaktivnije nanočestice, veća je vjerojatnost da će opseg površinske
reaktivnosti i toksičnost mogućih otpuštenih iona utjecati na ukupan
učinak. Vjeruje se da je trajna upala faktor rizika za razvoj fibroze, koju
karakterizira nakupljanje kolagena i proliferacija fibroblasta.
• Istraživanja vezana za nanomaterijalima-induciranu fibrozu ukazuju na
upalne učinke kao i izravne učinke nanomaterijala na fibroblaste.
• Također se pokazalo da metalni oksidi kao što je cerij oksida (CeO2)
induciraju trajnu plućnu upalu i modifikaciju ravnoteže medijatora
uključenih u procese popravka tkiva što dovodi do plućne fibroze u
izloženim plućima.
• U regulatorne svrhe, učinke tvari treba procijeniti nakon subakutnih (28 dana) ili
subkroničnih (90 dana) inhalacijskih testova u skladu sa smjernicama OECD-a.
• Međutim, kao što je predložila OECD Radna skupina za proizvedene
nanomaterijale (WPMN), kratkotrajna inhalacijska studija (STIS) na štakorima
može biti prikladna za smanjenje i pročišćavanje ispitivanja subakutne
inhalacijske toksičnosti ponovljenih doza. U takvoj studiji štakori su izloženi 5
dana, 6 h/dan, a trebalo bi postojati razdoblje promatranja (ili oporavka) nakon
izlaganja do 13 tjedana. Koriste se procjene opterećenja pluća i različiti
parametri bronhoalveolarne lavaže .
• STIS može pružiti informacije o ranim događajima patogeneze izazvane
nanočesticama, kao što su akutno oštećenje pluća i upala, kao i o
reverzibilnosti, postojanosti ili progresiji učinaka. Nadalje, opterećenje pluća i
potencijal za izvanplućnu translokaciju mogu se istražiti u STIS-u.
• Međutim, teže je predvidjeti krajnje točke subkronične toksičnosti, kao što su
fibroza i rak. Zbog zahtjevne prirode inhalacijskih studija, često se koriste druge
tehnike, poput intratrahealne instilacije i faringealne aspiracije.
 Nanočestice metala i metalnih oksida
• Mnogi metali ili njihovi oksidi u formi nanočestica izazivaju upalnu reakciju, a
također je pokazano da upalni potencijal značajno koreliranim s jednim od dva
fizikalno-kemijska parametra: zeta potencijalom u kiselim uvjetima za
nanočestice niske topljivosti i stupnjem otapanja za nanočestice visoke topljivosti.
• Dakle, u slučaju nanočestica visoke topljivosti, toksičnost ovisi o ionima koji se
oslobađaju u kiselim lizosomima. Ako su ioni toksični (kao što je slučaj s ionima
Cu i Zn), lizosomi će biti destabilizirani i to će dovesti do upalnog odgovora.
• Visoka akutna toksičnost nanočestica CuO i ZnO također je uočena u in vitro
studijama u kojima su se koristile kultivirane plućne stanice.
• Visoka toksičnost je utvrđena za nanočestice ZnO, CeO2, kao i kvarcnu prašinu.
Nanočestice CuO također su pokazale visoku toksičnost. Učinci primijećeni za
nanočestice CeO2 (i kvarc) bili su progresivni, dok su oni za ZnO i CuO bili potpuno
reverzibilni unutar razdoblja od 3 tjedna nakon izlaganja.
• Nanočestice s visokom biopostojanošću u plućima (tj. plućni poluživot >40 dana) bile
su TiO2, SiO2, akrilat, dva CeO2 materijala, kao i kvarcna prašina.
• Za prilično netopive nanočestice metalnog oksida, poluvodička svojstva mogu biti od
velike važnosti i stoga se potencijal oksidativnog stresa, a time i toksičnost, može
predvidjeti usporedbom njihove razine energije vodljivosti i valentnog pojasa s
redoks potencijalima bioloških reakcija koje se odvijaju u stanicama. Ako su te dvije
razine energije usporedive, tada se elektroni mogu prenijeti i oksid djeluje kao
katalizator ili kao donor ili akceptor elektrona.
• Utvrđeno je:
• (1) da se toksičnost nanočestica metalnog oksida može pratiti u katalitičkim
svojstvima intaktnih čestica kao i njihovoj sposobnosti da otpuštaju otrovne metalne
ione;
• (2) da katalitički učinci čestica i otopljeni metalni ioni pridonose stvaranju ROS i
ozljedama uzrokovanim oksidativnim stresom; i
• (3) da je česticama inducirani oksidativni stres kao odgovor na nanočestice, kao i
ambijentalne ultrafine čestice usko povezan s stvaranjem upale pluća.
• Najbolje proučena vrsta metalnih nanočestica je nano-srebro.
• Studije na eksperimentalnim životinjama su pokazale da nanočestice
srebra izazivaju upalu pluća pri koncentraciji od 515 μg/m3.
• Međutim, čini se da je jetra najosjetljiviji ciljnim organom, a
hiperplazija žučnih kanala smatra se kritičnim učinkom. Izračuni su
doveli do prijedloga granice profesionalne izloženosti od 0,19 μg/m³.
Nanomaterijali zasnovani na ugljiku
• Plućna toksičnost materijala na bazi ugljika kao što je čađa istražena je
kod radnika koji su bili izloženi na radnom mjestu, kao i u brojnim
studijama na životinjama i in vitro.
• Nekancerogeni respiratorni učinci kod radnika izloženih čađi uključuju
kašalj, stvaranje pljuvačke, bronhitis, zamućenja na radiografiji prsnog
koša (npr. pneumokonioza) i smanjenje funkcije pluća.
• Kritična razina učinka za kronične plućne nekancerozne učinke
udisanjem utvrđena je na 0,57 mg/m3, na temelju pojačanih
respiratornih simptoma i mjerenja smanjene plućne funkcije kod
pojedinaca izloženih čađi u profesionalnom okruženju.
• U eksperimentalnim studijama zabilježen je i niz toksičnih učinaka
čađi. Ti učinci uključuju upalu, oštećenje plućnih epitelnih stanica,
oštećenje DNK i oksidativni stres.
• Vezano uz ugljikova nanovlakna, pokazano je da mnoga od njih mogu
uzrokovati štetne učinke na pluća uključujući upalu, granulome i
plućnu fibrozu.
• Na temelju dostupnih podataka, preporučena ja granicu izloženosti
(REL) od 1 μg/m3 elementarnog ugljika koji se može udisati (8-satni
vremenski ponderirani prosjek).
• Kada se razmatraju vlakna, najbolje opisana mehanička paradigma je
'paradigma patogenosti vlakana'. Prema ovoj paradigmi, patogena
vlakna su: (1) dovoljno tanka da dopuste taloženje duboko u plućima;
(2) dovoljno dugačka da izazovu "frustriranu fagocitozu" i zadržavanje
u pleuralnom prostoru (tj. nije očišćeno do limfnih čvorova); i (3)
bioperzistentna, što dovodi do dugog zadržavanja u plućima. Jedno
ključno pitanje stoga je da li su ugljikove nanocijevi u skladu s ovom
paradigmom ili ne. Jasno je da se ugljikove nanocijevi mogu proizvesti
kao čvrsti spletovi, koji više nalikuju česticama, ili kao vlakna visokog
omjera širine i visine. Vjerojatnije je da će učinak nanocijevi 'nalik na
čestice' biti sličan česticama na bazi ugljika (respiratorni učinci koji
mogu uključivati fibrozu i rak pluća), dok ugljikove nanocijevi nalik
vlaknima mogu imati plućne učinke, ali također mogu utjecati na
pleuru (fibroza i mezoteliom ).
• Što se tiče biopostojanosti, ugljikove nanocijevi općenito se smatraju
trajnim materijalima, ali postoje dokazi da se visoko oksidirani
proizvodi mogu dalje razgraditi peroksidazom prisutnom u
neutrofilima ili putem oksidativnog procesa koji ovisi o NADPH
oksidazi -potaknuta proizvodnja superoksidnih anionskih radikala i
NOꞏ radikala koje proizvodi sintaza dušikovog oksida u makrofagima.
• Također se pokazalo da su nanocijevi presvučene ili funkcionalizirane
polietilen glikolskim (PEG) lancima podvrgnuti biorazgradnji
mijeloperoksidazom (MPO).
• Osim svojstava 'sličnih vlaknima', druga fizikalno-kemijska svojstva koja mogu odrediti
biološku reaktivnost ugljiikovih nanocijevi uključuju:
• (1) broj stijenke (npr. ugljikove nanocijevi s jednom stijenkom - SWCNT ili višeslojne
ugljikove nanocijevi - MWCNT, što rezultira različitim promjerima i fleksibilnošću);
• (2) prisutnost raznih metala (često korištenih kao katalizatora tijekom pripreme);
• (3) opseg površinskih defekata;
• (4) oblik (ravno, uvijeno ili zapetljano);
• (5) stupanj funkcionalizacije (tj. modifikacije površine kao što je oksidacija ili PEGilacija);
• (6) formiranje različitih biokorona.
• Na temelju nedavnih studija teorijskog modeliranja, dodatni čimbenik, mehanička krutost
na savijanje, predložen je kao prediktivni faktor potencijalne karcinogenosti
nanomaterijala na bazi ugljika uključujući ugljikove nanocijevi. Prema ovim
pretpostavkama, krute nanocijevi iznad kritične duljine komprimiraju lizosomske
membrane uzrokujući trajan kontakt s unutarnjom membranom, što dovodi do ekstrakcije
lipida, lizosomske permeabilizacije, otpuštanja katepsina B (lizosomske proteaze) u
citoplazmu i stanične smrti.
• U nedavnoj studiji ispitano je deset različitih MWCNT-a s ciljem identificiranja
potencijalnih fizikalno-kemijskih pokretača upale i genotoksičnosti izazvane MWCNT-
om nakon intratrahealne instilacije štakorima. Rezultati su pokazali da su svi
materijali inducirali upalu ovisnu o dozi (što je dokazano povećanim brojem
neutrofila u bronhoalveolarnoj lavažnoj tekućini), a čini se da je površina pozitivan
prediktor, budući da je utvrđeno da su tanke ugljikove nanocijevi s velikim
površinom. najaktivnije.
• Ugljikove nanocijevi s većim promjerom bili su povezane s genotoksičnošću.
• Obitelj materijala na bazi grafena* uključujući grafen i grafen oksid (GO) također je
posljednjih godina dobila sve veću pozornost. Studije o grafenu prijavile su upalu u
plućima pri koncentracijama izloženosti većim od 3 mg/m3 (za 6 h/dan tijekom 5
dana. Studija o GO prijavila je upalu nakon jednokratne izloženosti od 6 sati počevši
od 3,76 mg/m3. Čini se da bočne dimenzije listova grafen oksida igraju važnu ulogu
za biološku reaktivnost ovog materijala.
*Grafen (prema grafit) sloj je grafita debljine jednoga atoma i duljine do nekoliko mikrometara,
dvodimenzionalna mreža ugljikovih atoma šesterokutne (heksagonalne) strukture. Grafen je gotovo potpuno
proziran, ali je istodobno i toliko gust, da ni najmanji atomi plina ne mogu proći kroz njega. Grafen je istovremeno
i najtanji i najjači poznati materijal.