Mikroplastika

Pojam plastike
• Pojam plastika obuhvaća različite vrste sintetskih polimernih spojeva koji mogu biti
anorganskog i organskog podrijetla, a dobivaju se procesom polimerizacije nakon
čega se dodatkom punila, pigmenata, stabilizatora, antioksidansa i usporivača gorenja
prerađuju u materijale.
• Za proizvodnju plastičnih materijala koristi se 5 do 6 % nafte kao osnovne sirovine iz
neobnovljivih izvora.
• Plastični materijali postali su važni i sveprisutni u gospodarstvu zbog lake zamjene za
prirodne materijale i sirovine, niske cijene prerade te dobrih svojstava kao što su
mala masa, različite mogućnosti prerade s ciljanim svojstvima, izdržljivost i mala
energija potrebna za proizvodnju plastičnih proizvoda.
• Proizvodnja plastike raste svake godine za oko 4% i procjenjuje se da je ta proizvodnja
2021. godine iznosila oko 390 miliona tona. Ova proizvodnja se u Europi konstantno
smanjuje, tako da je 2021. godine iznosila 57,2 miliona tona (smanjenje od oko 15%
na godišnjem nivou), dok u Kini ta proizvodnja kontinuirano raste i danas predstavlja
oko 32% ukupne svjetske proizvodnje.
Podjela polimernih
materijala
Polimerni materijali dijele
se na: poli(etilen-tereftalat)
(PET), polietilen (PE),
polietilen visoke gustoće
(HDPE), polietilen niske
gustoće (LDPE), polivinil-
klorid (PVC), polipropilen
(PP), polistiren (PS), najlon
(PA), celulozni acetat (CA) i
ostalo.
Sudbina plastičnih materijala u okolišu
• Dugo se smatralo da plastični materijali, kada dospiju u okoliš, ostaju
nepromijenjeni, međutim, danas se zna da se veći komadi plastike u
prirodnim procesima usitnjavaju na male komadiće.
• Usitnjavanje nastaje pod utjecajem sunca, korozije, valova,
međusobnog trenja i vjetrova.
• Kemijska struktura se ne mijenja, a takvi mali komadići plastike na
sebe privlači toksične tvari (teški metali i sl.) koje se na njih lijepe.
• Na ovaj način dolazi do formiranja mikroplastike koja danas
predstavlja ozbiljan problem i uzrok zagađenja okoliša, ali jednako
tako i mogućnost toksičnog djelovanja na ljude i životinje.
Mikroplastika
• Mikroplastiku čine krute čestice koje se sastoje od mješavine polimera
i funkcionalnih aditiva, a mogu sadržavati i ostatke nečistoća.
• Mikroplastika može nastati nenamjerno zbog habanja većih komada
plastike, kao što su gume automobila i sintetički tekstil, ali se može i
svjesno proizvoditi te ciljano dodavati u proizvode radi ispunjavanja
određene svrhe, na primjer kuglice za uklanjanje nečistoća u
proizvodima za piling lica ili tijela.
• Zapravo, kozmetički proizvodi danas sadržavaju oko 2% ukupne
količine mikroplastike koja se nalazi u okruženju.
• „Mikroplastika” je uobičajeni izraz u literaturi o okolišu koji se odnosi na širok
raspon veličina čestica plastike između niskog raspona nm i veličine čestica od
5 mm.
• Stoga pojam pokriva čestice u mili-području (1-5 mm), mikro-području (1-999
μm) i u nano-području (1-999 nm).
• Nanotehnologija primjenjuje projektirane čestice u rasponu od 10-100 nm.
• Znanstvenici koji proučavaju čestice plastike u okolišu nazivaju čestice <1 μm
'nanoplastikom' jer se nalaze u nanometarskom rasponu (ne nužno u
području proizvedenih nanočestica).
• Ako bi se odlučilo primijeniti potonju definiciju, bilo koja kozmetička
formulacija koja sadrži čestice veće od 1 mm rekla bi se da sadrži „mezo- ili
makroplastiku”, što su također pokazatelji za morski otpad prema Okvirnoj
direktivi o morskoj strategiji*.
• *Okvirna direktiva EU o pomorskoj strategiji donesena je radi zaštite morskog ekosustava i bioraznolikosti o
kojima ovisi ljudsko zdravlje te gospodarske i društvene aktivnosti povezane s morem .
Mikroplastika u kozmetičkim proizvodima
• Kako bi se ispravno raspravljalo o tome kako se nositi s mogućim
izvorom mikroplastike u kozmetičkim proizvodima (KP) važno je
definirati koji se sintetski polimerni sastojci u KP mogu smatrati
„mikroplastikom” kako to shvaća međunarodna znanstvena zajednica
o morskom otpadu.
• Čestice plastike opisuju se kao "primarne" kada su izvorno
proizvedene kao čestice i "sekundarne" kada su fragmenti većih
plastičnih predmeta.
• Plastični KP sastojci spadaju u kategoriju "primarni" jer se proizvode i
primjenjuju kao plastične čestice.
Osobine plastičnih sastojaka kozmetičkih
proizvoda karakteristične za mikroplastiku
• To su čvrsti materijali (tj. čvrste čestice, ne tekućine)
• Netopljivi su u vodi
• Sintetički su proizvod
• Nerazgradivi su (npr. prema standardiziranim testovima)
• Izrađeni su od plastike
• Male su veličine (do 5 mm, iako mogu biti i manje od 1 μm, tj. nano
veličine)
Treba imati na umu da mnogi sintetski polimeri u kozmetičkim formulacijama
ne ispunjavaju kriterije za mikroplastiku (npr. polimeri koji su tekućine pri
normalnoj temperaturi okoline; polimerne tvari topljive u vodi).
Vrste plastičnih sastojaka u kozmetičkim
proizvodima
• Plastika se sastoji od sintetičkih polimernih materijala koji se miješaju s raznim
kemikalijama ('aditivi') kako bi se dobio krajnji proizvod plastični materijal sa
svojstvima koja odgovaraju funkciji.
• Plastični materijali primjenjivani su kao sastojci u kozmetičkim proizvodima već
nekoliko desetljeća s ranim patentima koji datiraju iz 1960-ih godina prošlog
vijeka, a danas su oni i dalje fokus inovacija u novim kozmetičkim proizvodima.
• Plastični materijali koji se primjenjuju kao sastojci u formulacijama kozmetičkih
proizvoda uključuju dvije glavne kategorije plastike koja se tipično izrađuje od
izvora ugljika iz nafte:
• termoplastike, npr. polietilen, polipropilen, polistiren, politetrafluoretilen
(teflon), poli(metil metilakrilat), poliamid;
• duroplasti, npr. poliester, poliuretani.
 Plastični polimeri na bazi ugljika
• Imaju lance atoma ugljika, kao što su polietilen, polipropilen, polistiren,
• Imaju lance heteroatoma koji uključuju i ugljik i kisik, npr. poli(metil
metilakrilat), poliester ili poli(etilen tereftalat), polikarbonat, ili
• Imaju lance heteroatoma koji sadrže ugljik i dušik, npr. poliamid,
poliuretan.
Silikoni
• To su polimerizirani siloksani ili polisiloksani, anorgansko-organski
polimeri s silicij-kisikovom okosnicom.
• Većina ovih vrsta polimera topljivi su u vodi ili se mogu dispergirati u
vodi i stoga nisu čvrsti materijali.
• Međutim, neki kozmetički proizvodi (npr. podloga za šminku) sadrže
čvrste silikonske smole zbog svojih svojstava stvaranja filma ili zato što
mogu dodati strukturu proizvodima, kao što je ruž za usne.
 Molekulska masa polimera određuje svojstva
plastike
• Svi plastični materijali sastoje se od mješavina makromolekula različitih duljina lanaca, a
time i različitih molekularnih masa.
• Molekulske mase ovih makromolekula krute faze općenito su velike, jer kraći lanci (kao i
grananje lanaca) dovode do sve mekših materijala.
• Molekule polietilena duljine do oko 700 atoma ugljika su voskaste krutine, a lanci alkana s
manje od 20 atoma ugljika su tekućine ili plinovi.
• Polimerni voskovi su makromolekule sa kraćim lancima, npr. polietilenski vosak, popularni
gelant u kozmetičkim proizvpdima dostupan je u obliku praha, listića ili granula.
• Polietilenski voskovi su nerazgradivi, kruti materijali netopivi u vodi, s talištem znatno
iznad maksimalne temperature mora i također spadaju pod definiciju morskog
mikroplastičnog otpada.
• Dulji polimerni lanci proizvode kruće materijale, npr. poli(etilen tereftalat) svjetlucave ili
kuglice u boji kopolimera stirena/akrilata.
Funkcije mikroplastike u formulacijama
proizvoda
• Plastični sastojci dio su formulacije za razne kozmetičke proizvode kao
što su: pasta za zube, gel za tuširanje, šampon, kreme, sjenilo za oči,
dezodorans, puderi za rumenilo, podloga za šminku, kreme za kožu,
lak za kosu, lak za nokte, tekuća šminka, boja za oči , maskara, krema
za brijanje, proizvodi za bebe, sredstva za čišćenje lica, pjenušava
kupka, losioni, boje za kosu, lak za nokte, repelenti za insekte i kreme
za sunčanje.
• Sastojci plastike prisutni su u različitim proizvodima u različitim
postocima, u rasponu od djelića postotka do više od 90% u nekim
slučajevima.
• Ovisno o vrsti polimera, sastavu, veličini, obliku, plastični sastojci
uključeni su u formulacije s velikim brojem funkcija uključujući:
regulatore viskoznosti, emulgatore, tvorce filma, sredstva za
zamućivanje, veziva za tekuće upijače, sredstva za povećanje
volumena, za 'optičku učinak zamućivanja (npr. bora), svjetlucavi sjaj,
regeneracija kože, eksfolijansi, abrazivi, oralna njega kao što je
poliranje zuba, gelanti u ljepilima za zubne proteze, za kontrolirano
vremensko otpuštanje raznih aktivnih sastojaka, sorptivna faza za
isporuku mirisa, vitamina, ulja, ovlaživači, repelenti za insekte, filtri za
sunčanje i niz drugih aktivnih sastojaka, produžujući vijek trajanja
hvatanjem razgradivih aktivnih sastojaka u poroznu matricu čestica
(učinkovito štiteći aktivni sastojak od bakterija, koje su prevelike da bi
ušle u pore čestica).
Sudbina i učinci mikroplastike u okolišu
• Sastojci u kozmetičkim proizvodima koji se 'ispiru' (ali također u nekim
slučajevima i kozmetički proizvodi koji se 'ostavljaju') obično se ispuštaju
u tokove otpadnih voda i predstavljaju glavni globalni put emisije.
• Iz otpadne vode sastojci se mogu izravno prenijeti u površinsku vodu u
odsutnosti sustava za pročišćavanje otpadnih voda ili putem
kanalizacije.
• Značajan postotak kućanstava diljem Europe nije priključen na uređaje
za pročišćavanje otpadnih voda, što znači da se mikroplastika u mnogim
zajednicama ispušta izravno u površinske vode.
• U zemljama u razvoju, 80-90% nepročišćene otpadne vode ispušta se u
vodena tijela i obalna područja.
• Poznato je da pročišćene otpadne vode sadrže plastične čestice, do
100 čestica po litri, uključujući čestice izrađene od iste vrste plastike
koje su također iste veličine i oblika kao čestice primijenjene u nekim
kozmetičkim proizvodima.
• Ovo pokazuje da postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda nisu
projektirana za razgradnju plastičnih čestica ili zadržavanje 100%
plastičnih čestica u frakciji mulja.
• S druge strane, proizvodi koji sadrže plastične čestice nisu dizajnirani
da se razgrade u postrojenju za pročišćavanje otpadnih voda, u
otpadnim vodama ili u prirodnom okolišu
• Osim otpadnih voda, kanalizacijski mulj još je jedan važan spremnik
mikroplastike iz kozmetičkih proizvoda, sa stotinama čestica po kg mokre
težine.
• U nekim zemljama se većina kanalizacijskog mulja koji sadrži mikroplastiku na
kraju spaljuje, međutim emisija u okoliš odlaganjem otpada ili primjenom na
poljoprivredna zemljišta kao biokrutina uobičajena je praksa u mnogim
razvijenim zemljama.
• U Europi se više od trećine ukupnog generiranog kanalizacijskog mulja
trenutno primjenjuje na poljoprivrednim poljima kao gnojivo, zvano
biokrutine*, oko 40 % se odlaže na odlagališta, a 12 % se koristi za šumarstvo,
melioraciju zemljišta itd.
• Očekuje se da će mikroplastika unesena na poljoprivredno zemljište
primjenom biokrutina ili primjenom na odlagalištima na kraju ući u vodene
putove putem otjecanja, budući da je malo vjerojatno da će se čestice
razgraditi.
*Biokrutine su čvrsta organska tvar koja se izvlači iz procesa pročišćavanja otpadnih voda i koristi se
kao gnojivo.
• Sve do kasnih 1990-ih, mnoge razvijene zemlje bacale su kanalizacijski
mulj u more, što je još uvijek uobičajena praksa u drugim dijelovima
svijeta.
• Putem otjecanja i emisija u slatkovodne sustave, mikroplastika iz
kozmetičkih proizvoda i drugih izvora potencijalno može dospjeti u
morski okoliš, putujući slobodno, kao agregati, plutajući ili u suspenziji
u vodenom stupcu, ovisno o nekoliko čimbenika kao što su veličina i
vrsta polimernog materijala, riječna voda strujna brzina i mnogi drugi.
• Plastične čestice koje ulaze u okoliš, na primjer, putem otpadnih voda
ili otjecanjem biokrutina, vodeni organizmi potencijalno mogu
konzumirati kao hranu i ući u hranidbeni lanac.
• Drugi mogući putevi unosa su preko škrga.
• Mikroplastika u morskom okolišu potencijalno može prijeći velike
udaljenosti plutajući u morskoj vodi ili sedimentu do morskog dna.
• Plastični sastojci kozmetičkih proizvoda na kraju životnog vijeka
obično se ne mogu mineralizirati mjerljivim brzinama u okolišu, bilo
biorazgradnjom ili procesima foto- i/ili toplinske razgradnje; procjene
poluživota kreću se u stotinama godina, što je dulje od bilo kojeg
postojanog organskog zagađivača.
• Plastični prahovi, mikrozrnca, mikrosfere, granulati itd. mogu doprinijeti ukupnom
opterećenju mikroplastikom u moru, ali kad jednom uđe u more, ovu primarna
mikroplastiku veličine mikrometra nije lako razlikovati od sekundarne mikroplastike u
istoj ekološkoj matrici.
• U okolišu će se mikroplastika iz kozmetičkih proizvoda ponašati slično mikroplastici iz
drugih izvora sličnih veličina i vrsta polimera.
• Osim plastičnih kuglica u pretproizvodnji i malih plastičnih predmeta <5 mm koji su
još uvijek prepoznatljivi, nije moguće ući u trag točnom podrijetlu plastičnih čestica u
moru.
• Različitim laboratorijskim pokusima pokazano je da morski beskralješnjaci unose
mikroplastiku, npr. plave dagnje, morski krastavci i drugi.
• U bioti sakupljenoj na terenu, također je otkrivena mikroplastika, na primjer morske
ptice, norveški jastozi i razne vrste riba.
• Čestice plastike mogu se zalijepiti za mikroalge (uzrokujući poremećaje pri vrlo
visokim koncentracijama, a vrlo sićušni biološki organizmi također mogu kolonizirati
čestice mikroplastike.
Procjena ekotoksikološkog rizika
• Da bi zagađivač predstavljao rizik za okoliš, mora postojati kombinacija
izloženosti zagađivaču i zagađivač mora biti opasan.
• Izloženost mikroplastici je moguća u različitim staništima, uključujući
vodena tijela koja primaju otpadnu vodu ili pročišćene otpadne vode, u
rijekama (prisutne u suspendiranim riječnim česticama), u morskoj vodi
i morskim sedimentima.
• Znanje o zdravstvenim opasnostima plastičnih čestica dolazi iz brojnih
područja, uključujući isporuku lijekova, morsku ekotoksikologiju,
fragmentaciju polimernih implantata koji se koriste u zamjenama kuka,
implantati srčanih zalistaka, inhalacijska toksikologija, nanotoksikologija
i nanotoksikologija oralne izloženosti.
• Toksikološka procjena kozmetičkih proizvoda se obično fokusira na utjecaje na ljudsko zdravlje
tijekom upotrebe proizvoda, tj. putem dermalnog unosa.
• To dovodi do situacije u kojoj se sastojak smatra sigurnim (za dermalnu primjenu), čak i ako je
upleten u stvaranje tumora kada se implantira u tijelo.
• Uobičajena uporaba proizvoda ne bi dovela do unutarnje izloženosti potrošača, ali ako
proizvod uđe u okoliš kao posljedica normalne uporabe proizvoda, organizmi se mogu susresti
s ovim materijalom i postati izloženi drugim putovima unosa (kao što su škrge ili gutanjem ).
• Iz studija toksičnosti čestica izvan područja formulacije kozmetike postoje dokazi o toksičnosti
plastičnih čestica u različitim biološkim sustavima, od morskih beskralješnjaka do sisavaca i
sustava ljudskog tkiva.
• Većina istraživanja usmjerena je na opasnosti od čestica u sustavima sisavaca (toksikološki
model za ljude), ali još je potrebno provesti znanstveno istraživanje o karakterizaciji
toksičnosti ovih plastičnih čestica za širu raznolikost bioloških organizama koji potencijalno
dolaze u kontakt s plastičnim česticama koji potječu od kozmetičkih proizvoda različitim
putevima izlaganja.
• Ono što je poznato jest da toksičnost čestica ovisi o veličini i obliku, ali može ovisiti i o
specifičnom kemijskom sastavu mikroplastične čestice (polimer, monomer, aditivi, mogući
apsorbirani kontaminanti).
• U sustavima sisavaca proučavani su unos i toksičnost nekoliko vrsta
plastičnih nanosfera, što ukazuje da se plastika u obliku sitnih čestica
može u načelu transportirati kroz ljudski gastrointestinalni trakt do
limfnog i krvožilnog sustava, kroz placente do nerođenih fetusa,
apsorbirati u plućima prilikom udisanja, izazivajući različite biološke
reakcije imunološkog sustava i utječući na zdravlje tjelesnih stanica.
• Opasnosti su do danas često identificirane za raspone plastičnih čestica
nano veličine, obično korištenjem poznatih veličina čestica, a često i
visokih doza, pri čemu mnoge studije identificiraju opasnost, a ne odnos
doze i odgovora koji je izravno koristan za procjene rizika.
• U isto vrijeme nedostaju nam podaci o izloženosti okoliša u ovom
rasponu nano veličine zbog ograničenja u trenutnim analitičkim
metodama za određivanje nepoznatih polimernih nanočestica u
ekološkim matricama
• Što se tiče morskih vrsta, uočeno je da izlaganje polistirenu nano veličine u
vrlo visokim koncentracijama negativno utječe na fotosintezu zelenih algi.
• Pokazani su negativni učinci mikroplastike (1-80 μm) na morske školjke kada
su se mjerile različite fiziološke krajnje točke nakon izlaganja mikroplastici,
kao što je stvaranje granuloma (upalni odgovor), smanjena stabilnost
lizosoma i povećanje hemocita. Podaci o odnosu doza-odgovor nisu
prikazani.
• Kod morske gliste također su primijećeni negativni učinci na hranjenje u
prisutnosti mikroplastike, kao i gubitak težine kod izloženih životinja u studiji
koja je također ispitivala kombiniranu izloženost PCB-u i mikroplastici.
• Uočeno je da čestice mikroplastike (1,7-30,6 μm) apsorbira 17 vrsta morskih
organizama, a pokazalo se i da veslonošsci (vrsta sićušnih račića) smanjuju
ishranu algama kada su bili akutno izloženi visokim koncentracijama
mikroplastike.
Mjere EU za ograničenje namjerno dodane
mikroplastike u proizvode
• Dana 25 septembra 2023 godine. Europska Komisija je usvojila mjere
koje ograničavaju mikroplastiku koja se namjerno dodaje proizvodima
prema kemijskom zakonodavstvu EU-a REACH.
• Nova pravila spriječit će ispuštanje u okoliš oko pola milijuna tona
mikroplastike.
• Zabranit će prodaju mikroplastike kao takve i proizvoda u koje je
mikroplastika dodana namjerno i koji tu mikroplastiku oslobađaju
prilikom upotrebe.
• Kada su propisno opravdana, primjenjuju se odstupanja i prijelazna
razdoblja za pogođene strane da se prilagode novim pravilima.
• Usvojeno ograničenje koristi široku definiciju mikroplastike – pokriva sve
sintetičke polimerne čestice ispod pet milimetara koje su organske,
netopljive i otporne na razgradnju.
• Svrha je smanjiti emisije namjerne mikroplastike iz što je moguće više
proizvoda. Neki primjeri uobičajenih proizvoda u opsegu ograničenja su:
• Granulatni materijal za ispunu koji se koristi na umjetnim sportskim površinama –
najveći izvor namjerne mikroplastike u okolišu;
• Kozmetika, gdje se mikroplastika koristi za višestruke svrhe, kao što je piling
(mikrozrnca) ili dobivanje specifične teksture, mirisa ili boje;
• Deterdženti, omekšivači, glitter, gnojiva, sredstva za zaštitu bilja, igračke, lijekovi i
medicinski uređaji.
• Proizvodi koji se koriste na industrijskim lokacijama ili koji tijekom uporabe
ne ispuštaju mikroplastiku odstupaju od zabrane prodaje, ali će njihovi
proizvođači morati pružiti upute o upotrebi i odlaganju proizvoda kako bi se
spriječile emisije mikroplastike.
• Kada su ECHA i njezini odbori procijenili učinke ograničenja, učinili su
to u smislu različitih troškova i koristi do kojih bi moglo doći i za okoliš
i za društvo.
• Cilj je prijelaznih razdoblja uspostaviti ravnotežu između smanjenja
onečišćenja mikroplastikom i utjecaja na društvo, poput dostupnosti
proizvoda potrošačima ili troškova preoblikovanja za tvrtke.
• Kada se tvar uobičajeno koristi u mnogim proizvodima, kao u slučaju
mikroplastike, kratko prijelazno razdoblje općenito znači da su
troškovi za društvo veći, budući da se opskrbni lanci, uključujući
dobavljače alternativa, i potrošači moraju brzo prilagoditi novoj
regulativi.
• Različita prijelazna razdoblja predložena za kozmetiku uzimaju u obzir čimbenike kao
što su broj reformulacija potrebnih za usklađivanje s ograničenjem i dostupnost
alternativa.
• Na primjer, mikrozrnca, koja su mikroplastika koja se koristi kao abrazivno sredstvo,
ne bi dobila prijelazno razdoblje. To je zato što se mikrozrnca mogu lako zamijeniti
alternativama kao što su mljeveni bademi, kokosove ljuske ili sjemenke masline.
• Za kozmetiku koja se ispire i kozmetiku koja se ne ostavlja, ECHA predlaže prijelazna
razdoblja od četiri odnosno šest godina. To je zato što bi to utjecalo na mnoge
proizvode i njihovo preoblikovanje kako bi bili bez mikroplastike će potrajati.
• Za kozmetiku koja se ispire dostupno je više alternativa nego za proizvode koji se ne
ostavljaju, a reformulacija je također manje složena, stoga je prijelazno razdoblje
kraće.
• Tako je predviđeno da se zabrana upotrebe mikročestica u gliter proizvodima
(kozmetičke šljokice) počne primjenjivati već 20 dana nakon stupanja odluke na
snagu.
 Mjere koje su predložene?
• Trenutno dostupne analitičke metode općenito ne mogu otkriti mikroplastiku
manju od 100 nanometara (nm) u smjesama, ali mogu otkriti čestice manje od
100 nm u sirovinama.
• U svom prijedlogu ECHA je navela da se nanoplastika (plastične čestice između 1 i
100 nm) ne bi smjela svjesno dodavati proizvodima, ali je postavila nižu granicu
veličine za ograničenje od 100 nm. To je zato što je Agencija prepoznala da
analitičkim metodama neće biti moguće, barem kratkoročno, detektirati čestice
manje od 100 nm u finalnim proizvodima.
• Mada je preporučeno da se ograničenje treba primijeniti na sve plastične čestice
veće od 1 nm, ali jasno je da može biti potrebno privremeno donje ograničenje
veličine od 100 nm kako bi se osiguralo da se ograničenje može provesti
otkrivanjem mikroplastike u proizvodima – ako ograničenje ne može provoditi
drugim sredstvima, kao što je provjera dokumenata.