Fiziologija gljiva

Laboratorijska dijagnostika
gljivičnih infekcija
Damjana Lenger 3.c
Sadržaj
• Laboratorijska dijagnostika infekcija
• Mikološka dijagnostika
• Mikroskopski pripravci
• Uzgoj gljiva
• Patohistološka dijagnostika
• Imunološke pretrage
• Identifikacija kvasca
• Identifikacija plijesni
Laboratorijska dijagnostika infekcija
U opisu laboratorijske dijagnostike bakterijskih infekcija istaknuto je
značenje pravilno odabranoga, uzetoga, poslanoga i pohranjenog
uzorka kliničkog materijala za postavljanje točne i brze dijagnoze
infekcija.

Laboratorijska dijagnostika gljivičnih infekcija može biti:

• IZRAVNA
- uključuje mikološku i patohistološku dijagnostiku
• NEIZRAVNA
- uključuje imunološku pretragu serodijagnostiku
Mikološka dijagnostika
Temelji se na mikroskopiranju i uzgoju gljivičnog uzročnika iz
kliničkog materijala.
Mikroskopski pripravci
NEOBOJENI
- nativni i tuš pripravak
OBOJENI
- različitim bojama
- metodama prema Giemsa – Romanovskome i Gomoriju
- u obojenima se pripravcima lakše razabiru gljivični elementi.
Uzgoj gljiva
Pri uzgoju gljiva mogu se rabiti brojne čvrste i tekuće hranjive podloge
( najčešće Sabouraudov agar i bujon)
- uzorke nesterilnih materijala treba zasijati na čvrstu podlogu s antibiotikom
radi onemogućavanja rasta bakerija
- uzorke sterilnih materijala treba ucijepiti u tekuće hranjive podloge
Ovisno o odnosu prema molekularnom kisiku i ugljikovu dioksidu, gljive mogu
biti : aerobne, mokoaerofilne, ili neobvezno anaerobne gljive
S obzirom na temperaturu rasta gljive se mogu razvrstati na : psihrofilne,
mezofilne, termofilne
Patohistološka dijagnostika
Patohistološkom dijagnostikom utvrđuju se gljive i promjene koje su izazvale u
zahvaćenom tkivu, najčešće mikroskopijom obojenih preparata bioptičkih
identifikacija,

Imunološke pretrage
Imunološkim se pretragama mogu dokazati i gljivični antigeni u
tjelesnim tekućinama bolesnika (npr. u serumu, likvoru, bronhoalveo-
larnom ispirku i u mokraći).
 Identifikacija kvasca
Mikroskopiranjem preparata iz uzgojene kolonije kvasca ne može se na
temelju izgleda i veličine gljivične stanice utvrditi kojoj vrsti pripada, te se
stoga provodi identifikacija kvasca

Identifikacija kvasca uključuje ispitivanje njegovih biokemijskih obilježja

i izgled rasta na kukuruznom agaru.

Za ispitivanje biokemijske aktivnosti kvasca primjenjuju se testovi

asimilacije i fermentacije šećera Mogućnost asimilacije dušika provjerava
se na dušikovim spojevima (npr. asparaginu, ureji i amonijevu sulfatu).

Rastom na kukuruznom agaru neke vrste kvasaca mogu stvarati

pseudomicelij čiji je izgled te raspored stanica i posebnih tvorbi ( npr.
klamidospora) svojstven svakoj vrsti kvasca

Kolonije kvasaca velike su od 2 do 3 mm, imaju glatku i sjajnu površinu,

pravilan rub, bijele su do žute boje i mirišu na kvasac.
Identifikacija plijesni
Identifikacija plijesni provodi se mikroskopiranjem preparata iz porasle kolo-
nije.
Prema izgledu plodne strukture, veličini i rasporedu gljivičnih elemenata,
određuje se vrsta plijesni.
Imunološkim pretragama dokazuju se protutijela u serumu bolesnika stvorena
na gljivične antigene. Najčešće se primjenjuju ovi postupci: pasivna
hemaglutinacija, neizravna imunofluorescencija i imunoenzimski postupak.
Kolonije plijesni velike su od 10 do 30 mm, prašinaste ili baršunaste površine,
nepravilna ruba i različite boje (npr. žute, zelene, plave, smeđe i crne).
HVALA NA PAŽNJI!