LIJEKOVI

Lijekovi za liječenje bakterijskih infekcija

• Tetraciklini
• Kloramfenoli
• Beta-laktamski antibiotici
• Cefalosporini
• Sulfonamidi i trimetoprimi
• Makrolidi i linkozamidi
• Aminoglikozidi
Tetraciklini

• Naziv ”tetraciklini” odnosi se na relativno veliki broj antibiotika prirodnog ili

polusintetskog porijekla koji imaju tetracikličnu strukturu. Tetraciklini su
antibiotici širokog spektra dejstva. Ovu grupu čine: tetraciklin, oksitetraciklin,
doksiciklin, minociklin, metaciklin i demeklociklin. Tetraciklini djeluju tako što
inhibiraju sintezu proteina poslije preuzimanja u osjetljive mikroorganizme
putem aktivnog transporta. Tetraciklini djeluju bakteriostatski, a ne
baktericidno. Spektar antimikrobnog djelovanja tetraciklina veoma je širok i
obuhvata Gram pozitivne i Gram negativne bakterije. Međutim, mnogi sojevi
mikroorganizama postali su rezistentni na ove lijekove i to je smanjilo njihovu
efikasnost. Rezistencija se prenosi uglavnom preko plazmida i pošto plazmidi
imaju gene za rezistenciju prema drugim antibioticima, mikroorganizmi iz tog
razloga mogu postati rezistentni i na druge lijekove istovremeno.
• Tetraciklini se obično daju oralno, ali se mogu dati i parenteralno. Apsorpcija
većine lijekova iz crijeva je nepravilna i nepotpuna, a poboljšava se u
odsustvu hrane. Pošto tetraciklini sa metalnim jonima formiraju
neresorptivne helatne komplekse, resorpcija je smanjena u prisustvu
mlijeka, antacida i preparata gvožđa.

• Uobičajeni neželjeni efekti su gastrointestinalni poremećaji prouzrokovani u

početku direktnim nadražajem, a kasnije modifikacijom crijevne flore. Javlja
se deficit kompleksa vitamina B kao i superinfekcija. Pošto obrazuju helate sa
jonom kalcijuma, nakupljaju se u kostima i zubima u razvoju, uzrokujući
obojenost zuba i ponekad dentalnu hipoplaziju i deformitete kostiju.
Kloramfenikol

• kloramfenikol prvi antibiotik širokog antimikrobnoga spektra

djelovanja, prirodni produkt aktinomicete Streptomyces
venezuelae. Djeluje ugl. bakteriostatski, kočenjem sinteze
bjelančevina većine gram-negativnih i nekih gram-pozitivnih
bakterija, rikecija, spiroheta, klamidija i mikoplazmi. Otpornost
prema njemu razvija se sporije i rjeđe nego prema većini
standardnih antibiotika širokoga spektra. Zbog mogućeg otrovnoga
djelovanja, kloramfenikol se daje samo kod trbušnoga tifusa i
drugih bolesti kojih su uzročnici otporni na druge antibiotike.
Pogodan je za lokalnu primjenu kod nekih bolesti oka i uha.
Beta laktamski antibiotici

• Beta-laktamski antibiotici djeluju bakterocidno na bakterije tako

što inhibiraju sintezu peptidoglikana u staničnoj stijenci bakterije.
Peptidoglikani su vrlo važni u funkciji bakterija, naročito gram-
pozitivnih. Završnu transpeptidaciju u sintezi peptidoglikana
omogućuje enzima transpeptidaza koja se još naziva protein koji
veže penicilin ili engl. PBP (penicillin binding protein). Beta-
laktamski prsten veže se na aktivno mjesto PBP, time nepovratno
inhibira završnu transpeptidaciju i tako prekida sintezu stanične
stijenke bakterije.
• Postoje dva načina na koji bakterije mogu se obraniti od djelovanja beta-
laktamskih antibiotika, koji da bi djelovali se moraju vezati na aktivno
mjesto proteina koji veže penicilin:
• Bakterija može sintetizirati enzim koji se zove beta-laktamaza (peniciliaza)
i koji otvara beta-laktamatski prsten, te ga čini nedjelotvornim, tj. ne
može se vezati za protein koji veže penicilin. Gen potreban za sintezu
enzima bakterija može naslijediti ili dobiti prijenosom plazmida.
• Promjenom na aktivacijskom mjestu PBP-a u staničnoj stijenci bakterije,
dolazi do smanjene mogućnosti vezivanja za beta-laktamskim prstenom, te
bakterije postaju neosjetljive ili ponekad samo manje osjetljivije na beta-
laktamski prsten.
Sulfonamidi i trimetoprim

su sintetski bakteriostatski antimikrobici, imaju izrazito bakteriostatsko djelovanje,

tj. ne ubijaju bakterije i viruse, već ih oštećuju i stvaraju nepovoljne uvjete za njihov
rast i razmnožavanje. Zbog svoje kem. srodnosti s p-aminobenzojevom kiselinom,
sulfonamidi ju istiskuju iz tvarne mijene mikroorganizama, kočeći njihov razvoj.

Većina sulfonamida se brzo apsorbiraju nakon oralne i topikalne (opekline) primjene.

Sulfonamidi se distribuiraju čitavim tijelom. Metaboliziraju se uglavnom u jetri, a
izlučuju bubrezima. Sulfonamidi se natječu za mjesta vezanja bilirubina na albuminu.

Sulfonamidi se najčešće primjenjuju u obliku tableta, uzimaju kroz usta, ali se koriste
i parenteralno, obično u obliku infuzije s fiziološkom otopinom, te lokalno u
dermatologiji i oftalmologiji kao prašci, masti i otopine.
• Struktura trimetoprima slična je pteridinskom dijelu folne kiseline. Hemijski je sličan sa
antimalarijskim lijekom pirimetaminom, oba su antagonisti folata. Trimetoprim je efikasan
lijek protiv većine uobičajenih patogena i takođe je bakteriostatik. Ponekad se daje u smjesi
sa sulfametoksazolom i ova kombinacija zove se klotrimoksazol. Pošto sulfonamidi utiču na
ranu fazu istog metaboličkog puta bakterije, to jest sintezu folata, oni potenciraju dejstvo
trimetoprima.
Trimetoprim primjenjen oralno u potpunosti se apsorbuje iz gastrointestinalnog trakta i
slobodno se raspodjeljuje po tkivima i tjelesnim tečnostima. Dostiže visoke koncentracije u
plućima i bubrezima i prilično visoke koncentracije u cerebrospinalnoj tečnosti. Kada se
primjeni zajedno sa sulfametoksazolom, otprilike polovina svakog lijeka izluči se za 24 sata.

Klinička primjena: terapija infekcija urinarnog i respiratornog trakta, za infekcije izazvane

Pneumocystis carnii. Neželjena dejstva su mučnina, povraćanje, poremećaji krvne slike.
Makrolidi i linkozamidi

• Makrolidi
inhibiraju sintezu proteina bakterije djelujući na translokaciju. Termin makrolid se odnosi na strukturu –
višečlani laktonski prsten za koji su vezani jedan ili više deoksi šećera. Njihovo dejstvo može biti
baktericidno ili bakteriostatsko, što zavisi od koncentracije lijeka i tipa mikroorganizama. Tokom četrdeset
godina, eritromicin je bio jedini makrolidni antibiotik korišten u kliničkoj praksi. Danas imamo na
raspolaganju brojne makrolidne antibiotike i srodne lijekove, ali najvažniji makrolidni antibiotici su:
klaritromicin, telitromicin i azitromicin.

• Linkozamidi
spadaju u grupu antibiotika inhibitore sinteze proteina bakterija. U ovu grupu spadaju klindamicin i
linkomicin. Predstavnik je klindamicin. Djelotvoran je protiv Gram pozitivnih koka, uključujući mnoge
penicilin-rezistentne stafilokoke, i mnoge anaerobne bakterije kao što je Bacteroides species. Mehanizam
dejstva je inhibicija sinteze proteina. Klindamicin se može primijeniti oralno ili parenteralno i široko se
raspodeljuje po tkivima (uključujući i kosti) i telesnim tečnostima, ali ne prolazi krvno-moždanu barijeru.
Aktivno se preuzima u leukocite. Njegov poluživot je 21 sat. Dio lijeka se metaboliše u jetri, a metaboliti,
koji su aktivni, izlučuju se putem žuči i urina.
Aminoglikozidi

Aminoglikozidi su antibiotici sa složenom hemijskom strukturom, sa međusobno sličnim antimikrobnim dejstvom,

farmakokinetskim karakteristikma i toksičnim dejstvima. Glavni predstavnici ove grupe lijekova su: gentamicin,
streptomicin, amikacin, tobramicin netilmicin i neomicin. Prvi otkriveni lijek iz ove grupe, streptomicin (1943.godine) bio je
ujedno i prvi antibiotik koji je mogao da liječi tuberkulozu. Streptomicin je sve manje u upotrebi u medicini, ali je izrodio
mnoge značajne nasljednike.

Aminoglikozidi imaju tri ili tetrasaharidnu strukturu i sastoje se od streptamina ili nekog streptaminskog derivata (uglavnom
2-dezoksistreptamin) na koji je vezano 3 ili 4 aminošećerna ostatka.

Aminoglikozidi inhibiraju sintezu proteina bakterije. Dejstvo je baktericidno i pojačano je lijekovima koji ometaju sintezu
ćelijskog zida.

Rezistencija prema aminoglikozidima postaje problem. Javlja se na nekoliko načina, od kojih je najvažniji inaktivacija
mikrobnim enzimima, kojih je najmanje devet. Amikacin je slab supstrat za ove enzime, ali neki mikroorganizmi su razvili
enzime koji i ovaj lijek mogu da inktiviraju. Rezistencija, koja se javlja kao posljedica slabog prodiranja, može se u velikoj
mjeri nadvladati istovremenom primjenom penicilina i/ili vankomicina.
Lijekovi za liječenje zloćudnih bolesti i imunomodulatori

• Cistostatici
• Endokrina terapija
• Lijekovi s djelovanjem na imuni sistem: citokini i imunomodulatori
Citostatici

• Citostatici su lijekovi koji ne djeluju selektivno; naime, uništavajući zloćudne stanice oni
oštećuju i zdrave, pogotovo one koje se brzo dijele (kao što su krvotvorne stanice, stanice
sluznice probavnog trakta i spolne stanice). U kliničkoj praksi ovi lijekovi se koriste više od
četrdeset godina, a unatrag dva desetljeća otkriveni su i razvijeni mnogi citostatici
zahvaljujući kojima danas možemo zloćudne bolesti uspješno liječiti, a neke i izliječiti.
• Sama kemoterapija (liječenje citostaticima) može se primijeniti kao monoterapija (jedan
lijek) ili češće kao polikemoterapija (kombinacija više lijekova). Vrlo često se primjenjuje
istodobno s biološkom terapijom (imunoterapijom, antiangiogenom terapijom) ili uz zračenje.
Primjena citostatika najčešće je intravenski, bilo u bolusu ili u prolongiranoj infuziji više sati ili
nekoliko dana. Osim toga, citostatici se mogu uzimati oralnim putem, moguća je
intraarterijska primjena, a mogu se i instilirati i u tjelesne šupljine. Budući da većina
citostatika ne prolazi krvnomoždanu barijeru, u određenim tumorima središnjeg živčanog
sustava lijek se aplicira intratekalno.
Endokrina terapija

• Neki tumori svoj rast zahvaljuju upravo djelovanju hormona, a primjer su neki tipovi raka dojke i rak
prostate. Na tome se temelji djelovanje tzv. hormonske terapije, za koju je ispravan naziv endokrina
terapija. Odnosno, ispravno bi bilo reći protu-hormonska terapija, jer je cilj liječenja ili smanjiti
stvaranje hormona ili smanjiti njihov učinak na tumorske stanice. Hormonska terapija može se koristiti u
svrhu liječenja bolesti (usporavanje ili zaustavljanje rasta tumorskih stanica, sprečavanje povrata bolesti)
ili ublažavanja simptoma (primjerice u bolesnika koji se ne mogu liječiti drugim metodama). Najčešće se
primjenjuje u kombinaciji s drugim vrstama liječenja, a ponekad ju je potrebno uzimati u duljim
vremenskim periodima (više godina). Primjenjuje se u obliku tableta ili injekcija (u mišić ruke,
natkoljenice i kuka, ili potkožno u predio ruke, noge i trbuha). Također se može provesti kirurški,
uklanjanjem organa koji proizvode hormone (jajnici ili testisi).

• Glavne prednosti hormonskog liječenja su selektivnost tj. ciljano djelovanje na određene tumore, dobra
učinkovitost, mala toksičnost i prihvatljiva cijena, a nedostatak je ograničenost primjene na o hormonu
ovisne tumore. Tumori koji primarno odgovore na jednu vrstu hormonske terapije, često na nju postaju
otporni – refrakterni, tj. više ne odgovaraju na terapiju, ali mogu odgovoriti na drugi tip hormonske
terapije. Stoga se endokrina terapija provodi sekvencijski (ciklički), kao terapija prvog, drugog ili trećeg
izbora.
Citokini

• Citokini spadaju u skupinu bjelančevina koje imaju nisku molekularnu masu te predstavljaju važne posrednike
kada je u pitanju prijenos informacija između stanica koje se nalaze u organizmu. Riječ dolazi iz grčkog jezika
te je kombinacija Cito i kinein, što je doslovno prevedeno kretati se u stanici. Citokini se izlučuju od strane
raznih stanica, od čega su najistaknutiji limfociti, monociti, makrofazi, fibroblasti i mnoge druge. Time se
citokine ubraja u najvažniji sekrecijski proizvod kojeg stvara imunološki sustav, uz antitijela. Iz tog se razloga
lokalno mogu pronaći najčešće na mjestima u organizmu gdje postoje određeni podražaji koji ih aktiviraju kao
što su na primjer neke ozljede tkiva, aktivna infekcija i slične situacije. Citokine u najvećoj mjeri proizvode
leukociti i to makrofazi ili T-ćelije te na taj način oni i međusobno djeluju pa ih se naziva i interleukinima te na
taj način često vrlo uspješno djeluju na lokalnim mjestima gdje je njihova aktivnost potrebna. Citokini su
izrazito važni za organizam jer su oni jedni od prvih obrambenih tijela u imunološkom sustavu. Ne postoji
odgovor imuniteta na neku bolest ili situaciju a da oni nisu prisutni te su oni ti koji su među ostalim zaduženi za
normalno razvijanje svih faza kojim imunitet odgovara na određenu situaciju koja se događa u organizmu.
Citokini često reguliraju vrstu, jačinu te dužinu reakcije koja se događa u imunološkom sustavu. Iako smo ranije
spomenuli da se oni stvaraju najčešće uz neka druga tijela imunološkog sustava poput leukocita, monocita i
njima sličnih, može ih se pronaći i van tog sustava jer oni djeluju i uz druge stanice organizma. Njihovo
djelovanje najčešće je lokalno i autokrino, dok se vrlo rijetko mogu pronaći u svojstvu endokrinog djelovanja,
ali u nekim slučajevima je i to moguće.
Imunomodulatori

• imunomodulatori, endogene ili egzogene tvari koje reguliraju ili modificiraju jačinu,
vrstu, trajanje i kompetenciju imunog odgovora. Nazivaju se i modifikatori biološke
reakcije, jer modificiraju odgovore povećanjem i/ili obnavljanjem efektorskih
mehanizama obrane domaćina, smanjuju pogubne komponente reakcije domaćina,
povećavaju odgovor domaćina na kemoterapijska sredstva i vakcine. Stoga su to
i imunostimulancije i imunosupresivi. Razlikuju se prirodne i sintetske tvari. Prirodne
su uglavnom bakterijskog porijekla (npr. peptidoglikani, lipopolisaharidi, glukani,
bestatin), hormoni timusa (npr. timusni humoralni faktor, timopoetin, timozin), zatim
interferoni, antibiotici (npr. amfotericin B), imunoglobulini, poliadenilni i poliuridilni
kiselinski kompleksi. Među sintetske imunomodulatore spadaju npr. tuftsin, levamisol,
ditiokarb, piranski kopolimeri divinil-etera, imekson, muramilpeptidi. Moguća
upotreba imunomodulatora je u imunoterapiji infekcijskih bolesti i zloćudnih tumora
(antikancerogeni).
Lijekovi s djelovanjem na mokraćni sustav i spolni hormone

• Lijekovi s antiinfektivnim i antiseptičkim djelovanjem za

ginekološku primjenu
• Hormonski kontraceptivi za sustavnu primjenu
• Androgeni
• Estgeni
• Progestageni
• Kombinacija progestagena i estrogena
Androgeni

Testisi sekretuju nekoliko muških polnih hormona koji se zajedno nazivaju androgenima. To su testosteron, dihidrotestoseteron i
androstendion.

Testosteron se luči znatno više od ostalih hormona, te je najvažniji hormon testisa. Stvara se u intersticijalnim Lejdigovim ćelijama, a nakon
sekrecije iz testisa, najveći dio se slabo vezuje za albumine plazme ili snažno za beta globulin koji se zove gonadni steroid-vezujući globulin i
cirkuliše u krvi 30 do 60 minuta. Zatim se vezuje za tkivo ili degradira u inaktivne produkte koji se odmah izlučuju. Testosteron je odgovoran
za polne karakteristike muškarca.

Izlučivanje hormona pod potpunim je nadzorom hipofize dok je hipofiza pod nadzorom hipotalamusa, te postoji negativna povratna sprega
između koncentracije polnih hormona i lučenja hipofiznih i hipotalamičkih hormona. To znači: ako je koncentracija, recimo, testosterona u
krvi prevelika tada se smanjuje lučenje LH (lutinizirajući hormon) i FSH (folikulostimulišući hormon) iz hipofize, hormona koji podstiču lučenje
polnih hormona iz gonada (polnih žlezda), i obrnuto, ukoliko se koncentaracija testosterona ili estrogena smanji ispod kritičnog nivoa dolazi do
povećanog lučenja LH i FSH.

U principu, efekti egzogenih androgena su isti kao i efekti testosterona i zavise od starosti i pola primaoca. Sam testosteron može se davati u
vidu potkožnih implantata. Njegovi različiti estri daju se u obliku intramuskularne depo injekcije. Klinički se testosteron koristi vrlo rijetko,
dok se sintetski androgen mesterolon koristi više. Primjenjuju se kod tzv. muškog klimaksa, liječenja neplodnosti u muškaraca i
hipogonadizma, kod problema sa potencijom, hormonskoj supstitucoiji kod disfunkcije testisa i u vidu anaboličkih sredstava.

Neželjeni efekti pri upotrebi androsterona ogledaju se u smanjenom oslobađanju gonadotropina, što za posljedicu ima neplodnost i retenciju
vode i soli, a zatim i nastajanje edema. Isto tako, bilo je i pojava adenokarcinoma jetre. Androgeni nepovoljno utiču na rast djece (prerano
spajanje epifiza), mogu uzrokovati pojavu akni i maskulinizaciju kod djevojčica.
Estrogeni

Su skupina steroidnih hormona koji, zajedno s hormonom progesteronom, nadziru spolne funkcije u
žene. Glavni su estrogenski hormoni β-estradiol, estron i estriol. U žene koja nije trudna najviše
estrogena stvaraju jajnici, a malena količina nastaje i u kori nadbubrežnih žlijezda. U trudnoći se
velika količina estrogena stvara i u posteljici. Lučenje estrogena iz jajnika nije jednoliko, već ovisi
o fazi menstruacijskoga ciklusa, a najveće je neposredno prije ovulacije. Do ciljnih se stanica
estrogeni prenose krvlju, vezani s bjelančevinama plazme. Učinci estrogena uglavnom se očituju na
spolnim organima i na drugim tkivima koja sudjeluju u reprodukcijskim funkcijama. To je posebice
izraženo u pubertetu, kada estrogeni snažno potiču rast jajovoda, maternice, rodnice, vanjskih
spolnih organa i dojki te uzrokuju pojavu sekundarnih ženskih spolnih obilježja (raspored dlaka i
masnoga tkiva, rast kostiju). U odrasle žene estrogeni omogućuju obnavljanje endometrija
odbačenoga u tijeku menstruacije, a zatim potiču bujanje endometrija i razvoj endometrijskih
žlijezda, što maternicu priprema za usađivanje oplođenog jajašca. U trudnoći estrogeni omogućuju
povećanje maternice i potiču razvoj kanalića u dojkama. Uz prirodne estrogene, estrogensko
djelovanje imaju i različiti sintetski spojevi. Estrogeni se primjenjuju u liječenju različitih bolesti
(rak dojke i prostate, uklanjanje tegoba u menopauzi), pri oralnoj kontracepciji te za prevenciju
osteoporoze.
Lijekovi s djelovanjem na probavni sistem i mijenju tvari

• Stomatološki lijekovi
• Antacidi
• Spasmolitici i antikolinergici
• Lijekovi za suzbijanje mučnine i nagona na povraćanje
• Lijekovi s djelovanjem na žuć
• Laksativi
• Antidijabetici
• Vitamin
• Nadomjesci minerala
Antacidi

• antacidi sredstva koja smanjuju, neutraliziraju ili adsorbiraju višak želučane

kiseline. Primjenjuju se kod bolesti uzrokovanih preobiljem želučane kiseline
(žgaravica, vrijed želuca i dvanaesnika). Acetati, citrati, hidrokarbonati, natrijevi i
kalijevi laktati smanjuju i neutraliziraju višak želučane kiseline, a aluminijev
hidroksid, aluminijev silikat, magnezijev oksid, kalcijev karbonat i bizmutni
supkarbonat je adsorbiraju.
• Djeluju simptomski, djeluju tako da neutraliziraju želučanu kiselinu i povećaju pH.
• Koriste se soli magnezijuma i aluminijuma
• Antacidi koji sadrže i aluminijeve i magnezijeve soli smatrani su idealnima jer
imaju mnogo komplementarnih osobina. Aluminij hidroksid se u želucu usporeno
otapa i djeluje postupno, ali donosi dugotrajno olakšanje. Magnezijeve soli djeluju
brzo i dobro neutraliziraju kiselinu, a imaju i laksativni učinak.
Antispazmoidici i antikolinergici

• Antispazmodici su lijekovi koji se koriste za liječenje sindrom iritabilnog

crijeva, funkcionalni gastrointestinalni poremećaj koji uzrokuje bolove u
trbuhu i promjene u navikama pražnjenja crijeva. Ovi lijekovi
zaustavljaju bolne grčeve utječući na glatke mišiće u probavnom traktu i
posebno su učinkoviti kod osoba koje pate od sindroma iritabilnog crijeva
u kojem prevladava dijareja.
• Neki antispazmodici pokazali su se umjereno učinkovitima u ublažavanju
tegoba opuštanjem glatke muskulature probavnog trakta, sprječavajući
grčeve.
• Dvije su vrste antispazmodika koji se koriste u sindromu iritabilnog
crijeva: antikolinergici i izravni relaksanti glatkih mišića.
• Antikolinergici su vrsta antispazmodika namijenjenih blokiranju
neurotransmitera acetilkolina. To je kemikalija koju proizvodi tijelo i koja
djeluje na autonomni živčani sustav, dio živčanog sustava koji je povezan s
nevoljnim funkcijama.
• Antikolinergici zaustavljaju se stanični signali koji kontrahiraju mišiće u
probavnom traktu, srcu, plućima i urinarnom traktu. Osim sindroma
iritabilnog crijeva, koriste se za stanja poput pankreatitisa, astme, kronične
opstruktivne plućne bolesti (KOPB) i Parkinsonove bolesti.
• Blokiranjem acetilkolinskih receptora u probavnom traktu, antikolinergici
mogu usporiti probavu, smanjiti težinu grčeva mišića i smanjiti
prekomjernu proizvodnju sluzi.
Laksativi

• Laksativi su u osnovi tvari koje potiču oslobađanje stolice ili općenito stimuliraju rad crijeva. Mogu biti vrlo
korisni kada je riječ o zatvoru ili srodnim problemima. Laksativi se mogu uzeti oralno ili rektalno, ovisno o obliku.
• Postoje različite vrste laksativa koji se razlikuju po djelovanju i učinku pa treba pažljivo odabrati onaj pravi:

• laksativi koji povećavaju volumen: kao vlakna, takvi laksativi putuju kroz tijelo neprobavljeni i povećavaju
volumen stolice;
• omekšivači stolice: kao što samo ime govori, pomažu u omekšavanju stolice i stoga olakšavaju njezin prolazak
kroz tijelo;
• laksativi-lubrikanti: takvi laksativi također omekšavaju stolicu koja lakše prolazi jer zapravo ovlažuju njezinu
površinu;
• osmotski laksativi: uz pomoć osmotskih laksativa v debelo crijevo može zadržati više vode, čime se povećava
učestalost stolica;
• stimulativni laksativi: stimulativni laksativi mogu ubrzati probavu i pokrenuti stolicu;
• slani laksativi: djeluju povlačenjem vode u tanko crijevo i time potiču stolicu.
Antidijabetici

• antidijabetici (hipoglikemici), sredstva koja snizuju koncentraciju glukoze u krvi pa

se upotrebljavaju za liječenje šećerne bolesti (diabetes mellitus); → inzulin i oralni
antidijabetici. Oralni antidijabetici daju se na usta i mogu se upotrijebiti za liječenje
nekih oblika te bolesti. To je grupa prve (acetheksamid, klorpropamid, glibenklamid,
tolbutamid) i druge (gliklazid, glipizid, gliburid) generacije sulfonilureje. Oralni
antidijabetici iz grupe bigvanida (fenformin, buformin, metformin) su zbog
toksičnosti praktički napušteni. Upotrebljavaju se i inhibitori alfaglukozidaze (npr.
akarboza, nojirimicin), koji smanjuju apsorpciju ugljikohidrata u tankom crijevu, a
time i postprandijalni porast glukoze u krvi i potrebu za inzulinom.
• Antidijabetike najčešće koriste bolesnici oboljeli od diabetesa mellitusa (šećerne
bolesti) koji ne mogu promjenom stila života (dijetom i tjelovježbom) regulirati
razinu glukoze u krvi (GUK).
Vitamini

• Vitamini su organske tvari raznovrsne strukture i kemijskih svojstava, potrebne u malim

količinama, a esencijalne za normalno funkcioniranje organizma (rast, razvitak, reprodukcija).
• Vitaminom se naziva tvar ili skup tvari koje se ne mogu sintetizirati u dovoljnim količinama u
našem organizmu, nego ih se treba unositi hranom, a razlikuju se od ostalih hranjivih tvari
(lipidi, ugljikohidrati, proteini) po tome što nemaju strukturnu ulogu niti katabolizmom daju
energiju. Svaki vitamin ima različitu biokemijsku funkciju i sudjeluje u brojnim biokemijskim
reakcijama, a nedostatak pojedinog vitamina općenito uzrokuje specifično oboljenje. Skupine
rizika od nedostatka vitamina općenito su pušači, konzumenti alkohola i droga, dijabetičari,
trudnice, vegani, adolescenti i stariji.
• Svi se vitamini mogu dobiti hranom, dok se vitamini D i K sintetiziraju u našem tijelu.
• Poznato je 13 vitamina, koji se općenito dijele u dvije skupine, na vitamine topljive u vodi i
vitamine topljive u mastima. Vitamini topljivi u mastima uključuju vitamin A, D, E i K, a vitamini
topljivi u vodi su vitamin C te vitamini B kompleksa, tiamin (B1), riboflavin (B2), niacin (B3),
pantotensku kiselinu (B5), piridoksin (B6), folnu kiselinu (B9), kobalamin (B12) i biotin.