ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

PREOBRAŽENJA
 ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

• rođen je 1898. u Hercegovini

• Osnovnu školu završio je u Drinovcima, a gimnaziju polazi
u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu
• bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i
kritičar
• pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak
• prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima
već 1913. godine
• 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću
 • Antun Branko Šimić zbirku pjesama “Preobraženja” izdao je
1920. sa svoje 22. godine
• u zbirci se po prvi put u hrvatskom pjesništvu javlja nevežani
(slobodni) stih u kojem se izostavlja interpunkcija, što im daje
vizualnu snagu, prepunu izražajnih lirskih motiva
PREOBRAŽENJA • iako su njegovi stihovi minimalistički kratki, upravo takvom formom
naglašava svoj doživljaj svijeta što je odlika modernizma koji se u
hrvatskom pjesništvu ustalio upravo s Šimićevim pjesništvom
• zbirka se sastoji od 48 pjesama
• neke pjesme iz zbirke bile su i ranije objavljene, ali ih je Šimić za
ovu zbirku nanovo preradio, stoga sve pjesme iz ove zbirke spadaju
u njegovu posebnu fazu pisanja, takozvanu kanonsku fazu
 Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne
noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko livada i voda.

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta

MOJA PREOBRAŽENJA i bezbroj puta uskrsnem.

O, Bože, daj me umorna od mijena

preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i
vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.
• Šimić u pjesmi opisuje život kao mučan i težak
• za njega je život prokletsvo koje traje i kojemu nema kraja sve do smrti
• on umire svaki dan i traži od Boga da ga spasti te muke
• ta muka posljedica je njegove pjesničke duše, koja vidi i osjeća više od obična čovjeka
• stihom „umrem na dan sto puta”, pjesnik nam daje do znanja kako pati i kako ga boli te kako je tužan i
nesretan
• ostavlja dojam napetosti
• stihom „Ja pjevam…” želi nam dat doznanja da je umjetnik jer pjevanje označava njegovo umjetničko
izražavanje koje je jednako i blagoslov i prokletstvo
• blagoslov jer se putem njega rješava tereta umjetničke boli, a prokletstvo je upravo u toj boli kojeg kao
umjetnik jače doživljava.
• vrste stiha: trostih, dvostih i četverostih
• interpunkcija; nedostatak zareza i točak
• njom želi postići ritam u pjesmi
• ponavljanje: „Ja pjevam sebi…”
• tim stihom također Šimić smatra da kao pjesnik može i mora opjevati sebe
• bojom je izražen pjesnikova duhovna stvarnost
• personifikacija: „crne bezdane i mučne noći”
„svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu”
„blijedo meko lice u kristalno jutro”
„crne muke noćnih očajnika”
• motiv “zvijezda” također može imati različita značenja
• ona može značiti nebesko tijelo koje sja, a isto tako može biti i osoba koja se po nečemu posebno
ističe pa se i može okarakterizirati kao zvijezda
• bojama i pjesničkim slikama on nam cijelo vrijeme daje do znanja da se čovjekov duh može
preobraziti, tj. mijenjati
• kontrast:
• crno-bijelo
• život-smrt
• pjesnik-svijet
• Bog-čovijek
• iako cijelo vrijeme doziva smrt, pjesnik je ne doživljava kao kraj, već stihovima „preobrazi u tvoju
svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu što s dalekog će neba noću sjati” nagovještava vječnost
• za njega smrt nije kraj već olakšanje
 Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči

velike i nijeme rastu pored stvari
PJESNICI
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu