UVOD U OSNOVE

HEMIJSKE ANALIZE I
ANALITIČKE HEMIJE
 Analitička hemija
• Analitička hemija predstavlja nauku koja izučava teorijske i praktične aspekte hemijskih analiza u cilju
definisanja metoda za određivanje, i samog određivanja sastava materije. Na današnjem stupnju
tehnološkog razvoja analitička hemija, zbog uloge koju ima, nalazi svoje mjesto u grupi disciplina čiji značaj
raste.
• Analitičke metode ispitivanja sastava materije, koje su «proizvod» analitičke hemije, zasnovane su na
zakonima hemije, fizičke hemije i fizike, dok se izračunavanje, kvantifikovanje i izražavanje rezultata
ispitivanja postiže primjenom matematičkog aparata.
• Kad je riječ o istraživanju, metodama i postupcima analitičke hemije moguće je izučiti kinetiku i utvrditi
produkte složenih hemijskih reakcija, kao i hemijske formule novo-otkrivenih jedinjenja (na primjer, u
oblasti organske hemije se svakodnevno otkrivaju nova jedninjenja; njihov broj je veći od nekoliko miliona i
dalje se veoma brzo uvećava).
• Analitička hemija, međutim, najmasovniju primjenu nalazi u sferi proizvodnje. Pri tome, hemijskim
analizama se podvrgavaju, ne samo sirovine, nego i polupoizvodi, sve do finalnog proizvoda. Ovakav pristup
primjeni analitičke hemije omogućuje postizanje visokog kvaliteta proizvoda, što je ključni zahtjev
savremenog tržišta.
• Analitička hemija je znanost prikupljanja, određivanja i tumačenja informacija o
materijalnom sistemu pomoću znanstvenih metoda.
• Na osnovu mjernih pokazatelja- signala, mogu se odrediti uzorci i posljedice.
• Za postizanje signala, potrebna je promjena stanja analiziranog uzorka. U središtu
analitičkih razmatranja stoji uvijek i uzorak, kao predstavnik sredine iz koje je
izdvojen. Važno je da se uzorak ne mijenja, da ga analitičar upozna u uzvornom
obliku.
• Uzorak u analitičkom smislu je oblik materije s ukupnom informacijom, a analitičar
nalazi sredstva i puteve da dobije punu informaciju:
Uzorak = materija + informacija
• Put analize ide od pojedinačnog prema općem, induktivnim putem.
• Ako odgovor ne zadovoljava, počinje se novim promatranjem, u smislu deduktivnog
spajanja. Tako se postepeno smanjuje manjak informacija, to se ponavlja dok se ne postigne
suglasnot postavljenog rješenja i umjerenih signala.
• Za odabir metode rada i vođenja analitičkog procesa potrebni su mnogi podaci o materiji
uzorka ( agregatno stanje, koncentracija i vrsta materijala- molekula, ion).
• Supstanca koju treba identificirati i kvantitativno odrediti naziva se analit. Analit može biti
atom, ion, radikal, funkcionalna grupa, molekula ili makromolekula.
• Matrica- osnova je uzorak bez analita.
• Planiranje analitičkog postupka ovisi o nekoliko faktora. Kao prvo agregatno stanje analita
uvjetuje izbor metode. Fizičke i hemijske karakteristike analita, njegova korozivnost,
radioaktivnost mogu izazvati popratne efekte. Važno je i vrijeme raspoloživo za analizu kao
i tačnost koja je potrebna. Važan je odnos analita u matrici, kao i količina uzorka poslatog
na analizu.
• Ako se količina uzorka kreće od 1g, radi se makro tehnikom. Uzorci između 10 -1 i 10-2 g
radi se semimikro tehnikom
• Zadatak hemijske analize je obrada i analiza informacija o ispitivanoj materiji.
• Informacija obuhvata rezultate eksperimentiranja, korištenja postojeće
dokumentacije i rezultate obrade podataka. Informaciju dobijemo preko analitičkog
signala, kao fizičkog prikaza određene poruke o analiziranoj materiji.
• Hemijski, fizički ili biološki reagens izaziva signal. Reagens je tvar koja se upotrebljava
da izazove hemijsku, fizikalnu ili biološku reakciju. Reagens može biti element, spoj, u
različitim agregatnim stanjima.
 Određivanje srebro-hlorida
• Ag++Cl- = AgCl
• Nastajanje bijelog sirastog taloga u ispitivanoj otopini, poslije dodatka srebrovih iona,
je pozitivan, kvalitativan dokaz prisutnosti kloridnih iona. Bijeli talog je signal-poruka
o hlorid ionima.
• Ako želimo znati količinu hlorida, tada se pomoću dodatnih operacija ( filtriranje,
sušenje, vaganje) dolazi do apsolutne količine srebro-hlorida. Tek računskim putem
dolazi se do informacije o količini hlorid iona. Tek tada je definisan analit.
SIGNAL-INFROMACIJA-DEFINICIJA ANALITA
• Signal sadrži određenu količinu informacija o analitu, njegovoj kvalitativnoj
prisutnosti i kvantitativnoj veličini.
• O količini sastavnih dijelova materije, govori kvantitativna analiza.
• Ako je cilj analize dobivanje pogodnih informacija o sistemu hemijskih elemenata
ili o strukturi materije, on se postiže kvalitativnom analizom.
• Prema pojavljivanju signala/taloga dobiva se predodžba o prisutnosti ili odsutnosti
traženog analita.
• Promatranjem stvaranja srebro-hlorida, zamućenje otopine i stvaranje sirastog
taloga, pokazuje da je zadovoljena konstanta produkta topljivosti i da je
kvalitativno prisutan hlorid ion.
• Kod kvalitativne analize analita u nepoznatom uzorku dodatak reagensa izaziva
stvaranje signala, koji potvrđuje ili negira prisutnost analita.

• Primjer: dokazati u vodenoj otopini živu (I). Grupnim reagensom hlorid ionom istalože
se teško topljivi hloridi žive (I), srebra (I) i olova (II). Slijedi separacija olova (II) hlorida
vrućom vodom. U talogu ostanu hloridi žive i srebra. Prisutnost žive identificira se
dodavanjem amonijaka na talog.

• Drugi način kvalitativne analize je primjena karakterističnih testova identifikacije. Tako

se živa može dokazati specifičnim reagensom, bez prethodnog odjeljivanja.
Granica određivanja u kvalitativnoj analizi
• Granična vrijednost određivanja je onaj najmanji dio analita, koji još izaziva specifični
signal. Donja granica dokazivanja, osjetljivost, granica garancije, granica otkrivanja su
također nazivi za granicu odjeljivanja ili granicu identifikacije.
• Granica odjeljivanja ovisi o najmanjoj masi tvari, koju je moguće dokazati u uvjetima
provođenja reakcije.
• Kvalitativna tehnika određivanja te granice provodi se otopinama analita sve većeg
razrjeđenja. Ako je koncentracija odnos između udjela analita i količine uzorka onda je
granična koncentracija odnos između graničnog sadržaja analita i najmanje količine
probe.
• Iz odnosa granične mase, granične
koncentracije i potrebne količine probe,
može se zaključiti:
1. Područje ispod granične mase, pripada
uzorcima, gdje se analit ne može odrediti
2. Izravno se mogu analizirati uzorci, koji
pripadaju području desno od pravca
graničnih masa, a iznad pravca najmanja
količina uzorka
3. Koncentriranjem uzorka, može se izvršiti
analiza i lijevo od pravca granične mase
probe,
4. Razrjeđenje probe je potrebno kod
gornje granice koncentracije.
• Gubitak informacija izazivaju faktori koji smetaju i time mijenjaju granicu identifikacije. Krivu
informaciju izazivaju hemijske onečistoće reagensa, te onečišćenja zraka, vode ili posuđa.
• Paralelnim radom sa slijepom probom navedene greške se mogu ukloniti. Slijepa proba je sama
matrica i reagens tj. otopina bez traženog elementa.
• Selektivni postupci omogućuju identifikaciju analita pod uvjetom da u mjerenoj sredini nisi
prisutne komponente koje smetaju.
• Specifičnim metodama ne smeta prisutnost drugih komponenata.
• Pod pojmom specifičnosti reakcije ili reagensa podrazumjeva se indikativnost na samo jednu
supstancu, a pod pojmom selektivnost reakcije ili reagensa indikativnost na mali broj
supstitucija.
• Specifičnost je najviši stupanj selektivnosti.
• Ispitivanje smetnji provodi se testiranjem analita i smetajućeg iona. Za prvi test ispitivana
otopina sadrži samo stvarni- smetajući ion. Za drugi test priređuje se otopina analita i stvarnog
iona u omjeru 1:10. Otopina analita u destilirane vode slsuži za treći test. Za četvrti test služi
kompletan uzorak bez analita.