TRANCEFRAMING ŠKOLA MODUL 02. 2023.

„Moja snaga dolazi iz trbuha.

Trbuh je centar gravitacije i izvor istinske
moći.“
Bruce Lee
GRAVITACIJSKI CENTAR
 CENTAR ČOVJEKA

Srce nije prirodni centar gravitacije čovjeka. Čovjek je predodređen da se uzdigne prema „nebesima“ te da
upravlja svojim životom glavom i voljom te da sve prihvaća i podnosi svojim srcem, ali pravo majstorstvo
koje aktivira ljudski kapacitet u potpunosti neće se ostvariti ako su energije smještene u gornjem dijelu
tijela i njegovim centrima.
Čovjek kao živo biće nije ukorijenjen sam u sebe. On je po svojoj prirodi hranjen, održavan i podržan od
same prirode čiji zakoni operiraju bez ikakvog znanja i pomoći. Većina ljudi postavljeni su u opoziciji prema
prirodnom poretku koja ga fundamentalno održava. Čovjek je neprirodno podesio svoj centar gravitacije
poričući svoj vitalni centar.

Intelekt, volje i emocije su moći koje pripadaju glavi, prsima i srcu zarobljavaju ljude u mrežu priča uma. U
svemu tome čovjek se je odvojio i zaboravio je raditi s prirodnim silama.
Kao što rast i ljepota drveta direktno ovisi o njegovom korijenju, na isti način vitalni razvoj čovjekove duše
ovisi o njegovim korijenima putem kojih ima neometani kontakt s iskonskim jedinstvom života iz kojeg
svaki čovjek, po svojoj prirodi, izrasta. Ako zaboravi na to, čovjek ometa ravnotežu prirodnih sila
uvećavajući svoju personu. Na takav način stvara prepreke u svojem razvoju za koji se treba pripremiti i
služiti mu.
Zbog toga stvara se krivi poredak čovjekovih unutarnjih sila gdje je sve usmjereno i povlači se „od gore“.
Na taj način čovjek nije centriran na ispravan način.
 HARA

Ego kao centar prirodne svjesnosti treba služiti čovjekovo životu a ne biti njegov gospodar. „Trbuh unutra,
prsa van“ omogućuju tom malom egu da se uzdigne na prijestolje i tako arogantno postane prava
opasnost za čovjeka i svijet oko njega. Ovo je dominantno u kulturi u kojoj živimo.
U drevnim sistemima znanja, čovjek nikada nije bio odsječen od kontakta s bazičnim vitalnim centrom. To
mu omogućuje da bude perceptivniji te da čuje glas upozorenja u trenutcima kada emocije i priče uma
ugroze njegov kontakt sa samim izvorom života. Svaki čovjek trebao bi se sjećati svojih korijena te znati
kako povratiti kontakt s njima. Većina je taj kontakt izgubila. Čovjek može postati dijete božanskog
jedinstva samo onda ako je njegov život ukorijenjen u njegovom istinskom, prirodnom centru.
Taj prirodni centar gravitacije svakog čovjeka je HARA. Pojam „hara“ znači fizičko ugrađivanje
originalnog životnog centra kod čovjeka. Izvorno, svaki čovjek je obdaren HAROM .
No, kada izgubi svoj kontakt s njom njegov temeljni zadatak je povratiti ga, ponovno otkriti jedinstvo koje
skriveno u različitim kontradikcijama kroz koje percipira život intelektualno. Upravo to predstavlja
hrabrost čovjekovog postojanja. Kao racionalno biće čovjek osjeća samog sebe zaglavljenog između
suprotnih polariteta neba i zemlje, duha i prirode. To znači dihotomiju nesvjesne prirode i uma koja
potiče na konstantno uzdizanje svjesnosti. Također, to označava i dihotomiju njegove realnosti temeljene
na prostoru vremenu te božanskoga koje se nalazi iza prostora i vremena.
Ljudsko postojanje je pod utjecajem tenzije između ovih suprotnosti, zato je čovjek stalno u potrazi za
razrješenjem te tenzije.
 VELIKO HARA ISKUSTVO

Najbolja reprezentacija hara stava nalazi se u Budinim statuama i slikama koji je putem „velikog hara
iskustva“ povezan s božanskim. Budini kipovi su simboli tog stanja duše gdje je čovjekova manifestacija u
tijelu prikaz njegovog individualnog života, gdje individualni život, izvor i božansko postaju jedno.

Slike i statue Bude jasno pokazuje gdje se nalazi njegov centar gravitacije. Svaki čovjek je ono što Buda
izražava i u skladu sa svojim razvojem može iskusiti da se to manifestira. Buda nije transcedentno
božanstvo, on je ljudsko biće u koje je ušlo božansko donoseći mu transformaciju i oslobođenje kroz
svjetlost svjesnosti. Budina pojava samo je refleksija onoga što je od samog početka dano svakom čovjeku
kako bi ponovno otkrio svoj centar bića.

U HARI SE NALAZI NATPRIRODNA SILA KOJA OMOGUĆUJE NEVJEROJATNA PRIRODNA POSTIGNUĆA.

Kada je netko u hari, tada ostaje u ravnoteži i kada je u akciji, kada treba biti izdržljiv i kada je pasivan. Iz
hare, svijet izgleda drugačije, onakav je kakav jest, a to znači uvijek drugačiji od onoga kako mi želimo da
bude, taj svijet je uvijek u harmoniji.
 BITI ČOVJEK
Samovolja uzrokuje patnju, a kada se ona dogodi to znači
da nismo usklađeni s jednotom. Hara je dio čovjekove
izvorne baštine, njezino otkrivanje i život iz nje usmjerava
čovjeka da postane ono što uistinu jest.
Hara svakom čovjeku daje bazičnu moć koja ga vodi ka
iskušavanju ljudskog stanja u potpunosti. Hara je put
postanka potpunog ljudskog bića. Bez ostvarenja centra i
spoznaje duše to nije moguće. Ostvarenje hare kroz vježbu
znači također i otvoriti vrata iza koji se nalazi put putem
kojeg čovjek postaje cjelovit. Jedino tada može
manifestirati božansko koje je ugrađeno u njega.
TJELESNA POJAVNOST ČOVJEKA JE TRIJADA :
1. ČOVJEK IMA TOČNO ODREĐENU RELACIJU PREMA NEBU I
PREMA ZEMLJI. ČOVJEK NE MOŽE LETJETI NITI PUŽE. ON
NIJE NITI PTICA NITI CRV. ON STOJI KREĆE SE USPRAVNO,
TEMELJEN JE NA ZEMLJI ALI JE USMJEREN PREMA NEBU.
2. ČOVJEK IMA ŽIVOTNI KONTAKT SA SVIJETOM OKO SEBE.
ON STOJI U POLARIZIRANOM ODNOSU PREMA SVIJETU S
JEDNE STRANE USMJEREN PREM ŽIVOJ RAZMJENI S NJIME,
A S DRUGE STRANE JE ODVOJEN OD NJEGA.
3. ČOVJEK IMA REALCIJU PREMA SAMOM SEBI. NA SVAKOM
STUPNJU POSTOJANJA ON STOJI U TOČNO ODREĐENOJ
RELACIJI SA ŽIVOTOM KOJE ZAPOČINJE UNUTAR NJEGA
PREMA BILO KOJOJ MANIFESTACIJI. OTKRIĆU I JEDNOTI.
 UDISATI SVIJET I IZDISATI SEBE

U svojem životu prema van, čovjek se konstantno usmjerava prema slici ispravnog odnosa prema nebu i
zemlji, prema svijetu i prema sebi. Ta slika gotovo kod svakog čovjeka uvijek stvara probleme u realizaciji.
Ako želi ostvariti tu sliku čovjek mora biti usklađen: čovjekova fizička pojavnost ako je ispravna,
korespondira s čovjekovom predodređenom pozicijom između neba i zemlje.
Čovjekova uspravna pozicija pokazuje da je usmjeren prema gore, ali je temelj dolje, ukorijenjen je u zemlji
te usmjeren ka nebu; podržan je od zemlje kako bi se mogao usmjeriti ka nebu. Ako je čovjek u ispravnoj
relaciji sa svijetom, s objektima i prirodom to znači da je otvoren i blizak prema svijetu, a opet odvojen, ali
u interakciji s njime; suzdržan a opet otvoren. Ako je čovjek ispravno usmjeren on svijet udiše u sebe te
istovremeno izdiše sebe u taj svijet.
Kada vanjska forma čovjeka prikazuje ispravan odnos sa samim sobom, takav čovjek je slobodan,
samodostatan, a opet animiran dinamizmima života; istovremeno je i napet i opušten na ispravan način i u
ravnoteži.
Kada netko razvije haru on ima snagu i sposobnost izvoditi akcije koje inače nikada ne bi mogao ostvariti.
Hara je ta koja daje nevjerojatnu sposobnost usmjeravanja pažnje te jaku moć volje. Samo ono što se radi
iz hare uspijeva na svim razinama.
 NE IMATI HARU

Ljudi koji su nisu pronašli ili su izgubili haru krše prirodne zakone svoje vanjske forme. Stoga svako
povrjeđivanje protiv onoga što bi čovjek trebao biti manifestira se kao remećenje ravnoteže između ta dva
polariteta postojanja.
Ako naginju te su usmjereni isključivo „prema gore“ ili su „zaglavljeni dolje“, tada nestaje ravnoteža. Kada
ste „zaglavljeni dolje“ tada iskušavate inerciju umjesto žive podrške koju daje zemlja. Takav čovjek ne hoda
po zemlji, on se vuče; on ne sjedi, on pada,;on ne stoji, on doživljava kolaps.

Kada nemate haru, nema ravnoteže, nema jasnoće u životu. Prekomjerno naglašavanje jednog od
polariteta ukazuje da je gravitacija centra tijela poremećena i nalazi se negdje drugo (glava, prsa).
Kada je netko centriran u gornjim dijelovima tijela posljedica je rigidnost koja se tamo akumulira,
posljedica je totalna disperzija. To ukazuje da takav čovjek robuje jakoj personi i da je njegov self zatočen
u njoj.
Kada je u hari čovjekov ego (self) razvija se na ispravan način. Takav self povezan je s harom. Ispravan rast
i razvoj selfa kardinalni je faktor ljudskog života o čemu ovisi odnos sa svijetom, božanskim i samim
sobom.
 ODNOS PREMA SVIJETU, BOŽANSKOM I SEBI

Cijeli život centriran je u hari, ako je pogrešno usmjeren prema „gore“, čovjek negira svoj odnos sa zemljom
i prirodom .
Takav čovjek hoda, stoji ili sjedi pogrbljeno. Kada hoda, ne gazi ispravno, hoda na prstima i na taj način
poriče svoju prirodnu težinu. On je savijen, nije uspravan na prirodni način, često je skučen i previše u
zraku. U oba slučaja centar gravitacije je poremećen.
Kada je centar gravitacije prisutan energije su usmjerene i prema nebu i prema zemlji, u savršenom skladu.
Ono što je „gore“ podržavano je od strane zemlje („dolje“). Ono što je „gore“ uvijek ima prirodnu
tendenciju da se kreće prema „dolje“. Takav čovjek je duboko ukorijenjen poput drveta. Kada ste u hari
kažete „da“ bipolarnoj cjelini, kažete „da“ životu.

Nedostatak ispravnog odnosa prema svijetu posljedica je ne bivanja u hari. Takvi ne priznaju svijet onakav
kakav jest, zatvaraju se prema njemu, ljutito i bespomoćno viču na taj svijet. Takvi ljudi nisu živi već su
rigidni, inertni, nisu povezani s ničim. Oni ne vibriraju u vitalnoj razmjeni između sebe i svijeta, ne dišu u
ritmu ispravnog uzdaha i izdaha. Nedostaje im kapacitet da se otvore prema svijetu.
 PSEUDO SELF

Self znači da postoji subjektivno postojanje u prostoru i vremenu. Istinski self znači da je čovjekovo
postojanje integrirano s izvornim jastvom. Kada to nije slučaj self postaje „pseudo self“.

U izvornom selfu, čovjekova manifestacija manifestira se kao sloboda u svijetu prostora i vremena,
samosvjesnost da je u interakciji sa svijetom. Sve dok čovjek ne uspijeva ostvariti integraciju sa svojim
izvornim bićem on živi isključivo u selfu koji se ne osjeća ugodno u prisustvu izvornog ja.

Hara je povezana s nečim fundamentalnim i ultimativnim. To je stanje u kojem se dominacija „pseudo

selfa“ počinje smanjivati. Tada je čovjek uzemljen u biću koje leži iza života i smrti, a to je izvorni self.
Najveća prepreka koja je vrlo istrajna je naginjanje prema vezivanju za „ja“ koje ima samovolju te
konstantno sprječava čovjeka da bude u svojem prirodnom centru. Samo onda kada se to uplitanje
„pseudo ja“ eliminira, čovjek može imati savršena postignuća iz hare, a ta postinuća rezultat su unutarnje
zrelosti.
Majmunski um tada nije potreban, srce je mirno i sretno te sve što takav čovjek ostvaruje, ostvaruje bez
napora.
 LINIJA MOĆI
Hara je ta koja stvara ispravno stanje tijela, a
tijelo onda čini moguću ispravnu međuovisnost i
ispravan kontakt između selfa i svijeta.
Self i svijet moraju biti u mogućnosti funkcionirati
neovisno jedan od drugog, no istovremeno moraju
biti povezani. Trebaju biti odvojeni kako bi
pronašli i ujedinili se jedan s drugim, to je način da
čovjek pronađe samog sebe. Centrirani čovjek živi
u neometanom stanju u kojem njegovo „izvorno
ja“ vodi. Tada je disanje duboko i mirno, takav
čovjek daje sebe svijetu, ali bez da gubi sebe .
Kada kod čovjeka hara funkcionira ispravno,
njegove impresije uvijek su u skladu s njegovom
nutrinom.
Energija hare je vertikalna struja energije koja se
proteže iz jezgre zemlje, kroz centar tijela, srca do
iznad tjemena glave. Ta struja je vaša linija moći.
Srce je most između ova dva svijeta. Kada živimo
iz srca s bazom u hari tada smo povezani s
božanskom svrhom i kozmičkim potencijalom, a
istovremeno smo uzemljeni . Taj energetski tijek
koji ide kroz glavu i noge je dvosmjeran te
direktno utječe na vaše energetsko polje.
Ta energetska linija kod većine ljudi je zapetljana i
iskrivljena. Kada se to dogodi niste usklađeni i
niste u ravnoteži.
 PRIRODNA JEZGRA

Hara je naša fizička i energetska jezgra, centar moći. Spiritualno, ona je naš izvor života, centar koji
kultivira majstorstvo, snagu, mudrost i tijek.
Djeca su prirodno povezana s harom. Njihovi trbuščići su opušteni, a dah im je dubok. Djeca sjaje obiljem
vitalnosti, spontanosti i razigranom znatiželjo.
Kako odrastamo učimo ne vjerovati i udaljiti se od donjeg dijela tijela i hare, uče nas da trebamo dati
prioritet mentalu. Zapadna kultura izjednačava čvrsti trbuh sa zdravljem i snagom. Trbuh odrasle osobe
treba biti, iz perspektive zapadne kulture, discipliniran i neprirodan.
Kulturalno, učeni smo razmišljati o snazi i moći koja je smještena iznad pupka, u našim rukama, ramenima
i mozgu.
U drevnim sistemima znanja npr. taoizmu i zenu to je totalno drugačije, tamo je mali trbuh poput kotla
koji stvara energiju koja je potrebna da bi se otvorio i oslobodio ostatak tijela.

Kada je hara nerazvijena i njezina energija slaba, to se onda reflektira na sve ostale energetske centre.
Zapadnjaci stoga imaju tendenciju da budu rigidni, napeti, prekomjerno aktivni u gornjem dijelu tijela, a
prazni u donjem. To stvara težinu u gornjim dijelovima tijela koji onda čovjeka izbacuju iz ravnoteže.
 DOBROBITI

Puno je dobrobiti povezivanja s jednostavnosti i moći hare. Da bi započeli razvijati taj centar, prvo ga
moramo pronaći. Koncentracija iz hare i opuštanje cijelog tijela je prirodno kada je čovjek u hari.
Ako su vam npr. ramena napeta, vaši pokreti postaj nespretni i neokretni. Trening hare to mijenja.
Hara je mjesto akcije gdje manifestiramo svoje namjere, no ona je istovremeno i mjesto mirnoće i dubine
u kojemu je sve onako kako jest. Hara sadržava i yin i yang aspekt. Kada je netko u hari kreće se sa
samopouzdanjem. Tjelesna mudrost je ta koja takvog čovjeka vodi. Tada nema potrebe razmišljati o tome
što trebamo činiti, tada stvari jednostavno činimo i to budno, iz trenutka u trenutak. Akcija se događa
sama po sebi, bez onoga koji tu akciju izvršava. „Činiti“ tada izrasta iz plodne zemlje bića i praznine u kojoj
nema misli. Ta moć yin energije koja se nalazi u hari ispunjava prostor, bivanje i nečinjenje. Bez miješanja
yin moć hare prihvaća stvari onakve kakve jesu, bez namjere da budu drugačije, bez ikakvog uplitanja, bez
namjere da bilo što promijenimo ili popravimo.
Hara ne samo da omogućuje fizičku staminu već i sposobnost da osjetimo i odašiljemo energiju. Život u
hari osigurava dugovječnost i vitalnost, troši se uvijek minimum energije i nikada se ne primjenjuje sila.