KRITIKA U REALIZMU

Status žanra, važniji predstavnici

Status žanra
• U realizmu se u hrvatskim književnim časopisima
nametnuo znatan broj kritičara
• Svaki časopis i politički list imao barem 1 ili više
književnih kritičara koji su pratili književnu
produkciju
• 80-ih i 90-ih 19. st. kritika je bujnija nego ikad
• Važniji prestavnici žanra: Janko Ibler, Josip
Pasarić, Milivoj Šrepel, Dinko Politeo, Jovan
Hranilović, Jakša Čedomil.
Status žanra
• Kritika se u doba realizma za razliku od
prethodnih razdoblja ne smatra sekundarnim
književnim zadatkom nego se pojedini kritčari
bave isključivo književnom kritikom (Janko Ibler,
Jakša Čedomil)
• Kritika postaje samostalnom književnom vrstom
• Kritičar nastupa u ime povijesnih razloga, u ime
stranke i ideologije pozivajući se na modernije
autoritete suvremenih europskih kritičara
(Frangeš)
Oslonci realističke kritike
• Hrvatska realistička kritika prenosi metode
zapadnoeuropske i ruske književne kritike
• Reference realističkih kritičara Charles Augustin
Sainte-Beuve, Hyppolyte Taine, Visarion
Grigorjevič Bjelinski, Georg Brandes, Jules
Lamaitre, Giosuè Carducci, Ferdinand Brunetière
i dr.
• Rasprave o književnem fenomenima poput
naturalizma i verizma
Janko Ibler (1862-1926)
• U ime realizma – poistovjećujući ga s
naturalizmom i verizmom – oborio na neke
elemente Šenoinih djela.
• Bio je zastupnik tzv. feljtonske kritike
• Prikazao je gotovo sve knjige koje su u Hrvatskoj
izišle u posljednja 2 desetljeća 19. st.
• Napisao je niz članaka o Đalskome, Kumičiću,
Vojnoviću, Harambašiću, Kozarcu.
• Prve ocjene o književnim djelima počeo je Ibler
objavljivati još prije navršene 20. godine u
sušačkoj pravaškoj Slobodi.
Janko Ibler (1862-1926) (Desiderius)
• Posljednji njegovi članci izišli su u novoj seriji
Vijenca pred njegovu smrt.
• Od svih kritičara najduže se vremena bavio
književnom kritikom i napisao najviše ocjena i
referata.
• Još prije pojave Kumičićeva članka O romanu u
Hrvatskoj vili 1883. Ibler se stao zanositi za
realizam, naturalizam i verizam.
• Pisao je u Slobodi, u Vijencu 1882. (Za
Folnegovićeve redakcije) te u Hrvatskoj vili i
Hrvatskoj.
Janko Ibler (1862-1926)
• Prešavši u službene Narodne novine 1886. nastavio je još
intenzivnije s kritičarskim radom – ali je pri tome prekinuo
ne samo veze s pravašima nego i sa svim naprednim
elementima u Hrvatskoj.
• Kako je protunarodni režim Khuena Hédérvaryja bio
omražen, prenosila se ta omraženost i na ljude koji su za
njega radili pa i kao profesionalni novinari.
• Iako je Ibler tvrdio kako svoje književne ocjene piše
potpuno slobodno i prema svome uvjerenju, na držanje
hrvatskih književnika prema njemu to nije moglo djelovati.
• Osim u Sarajevsku nadu on do potkraj života nije imao
pristupa u hrvatske književne listove.
Janko Ibler (1862-1926)
• Prve kritike piše kao poklonik realizma,
naturalizma i verizma hvaleći njegove
zapadnoeuropske, hrvatske i srpske predstavnike
(Zolu, Vergu, Turgenjeva, Flauberta, Kumičića,
Lazarevića, Milana Milićevića) a udarajući na one
koji su još uvijek bili romantici.
• U kasnijim pak kritikama od književnika zahtijeva
da i dalje budu realisti, ali je pazio i na umjetničku
vrijednost književnih djela, na njihovu povezanost
s hrvatskim životom i na umjetnički izraz.
Iblerov odnos prema Šenoi i Kumičiću
• U prvim kritikama kritizira Šenou a hvali Kumičića
• Naknadno Iblerovi prikazi o Šenoinu djelu, kako su
se pojavljivali u izdanjima Matice hrvatske,drže se
najboljima. A u Kumičića, kojega je isprva uzdizao
zbog istinitosti, u kasnijim je prikazima pronalazio
sve više izrazito romantičarskih karakteristika u
njegovu opusu.
• Na njega su se naslanjali Kozarac, Vojnović i Đalski.
• K djelima nije pristupao objektivistički, nego se njima
oduševljvao ili se nad njima zgražao nastojeći svoje
osjećaje prenijeti i na čitatelje.
Josip Pasarić (1860-1937)
• Zastupao u kritici obrnut pravac od Iblera, svog osobnog i
političkog protivnika.
• Od prvog nastupa u književnosti, u Vijencu 1883. borio se
protiv naturalizma, kako su ga teorijski opravdavali njegovi
zastupnici, i kako ga je u hrvatskoj književnosti kušao
ostvariti Evgenij Kumičić.
• Prvi njegov važniji članak Hoćemo li naturalizmu u Vijencu
1883. zapravo je analiza i osuda Kumičićeva članka O
romanu tiskanog u Hrvatskoj vili.
• Pasarić je u njemu progovorio o filozofskoj osnovici
naturalizma i o njegovoj primjeni na književnost, i o
njegovu moralu.
Josip Pasarić (1860-1937)
• Osudivši beskompromisno naturalizam i njegove
izdanke u Hrvatskoj, tražio je literaturu koja će biti
plod hrvatskih prilika i koja će koristiti hrvatskom
narodu.
• Pasarić nije branio ni romantizam ni idealizam
već realizam.
• Unatoč poštivanju Šenoe i njegovih zasluga,
držao je da je šenoinski povijesni roman
prevladan i da pisci trebaju prikazati život svoga
vremena ne zadržavajući se na rugobama, nego
iznoseći slike koje će djelovati oplemenjujuće.
Josip Pasarić (1860-1937)
• Protiv naturalizma kao estetike rugobe postavljao je zdrav
realizam, kakav je nalazio u nekim Šenoinim pripovijestima, a
osobito u ruskoj književnosti, poimence u Turgenjeva.
• Bio je najbolji poznavatelj ruske književnosti i populizirao ju je u
Hrvatskoj.
• Slavist po struci i profesor po zvanju Pasarić je u nuždi postao i
novinarom opozicijskih novina Obzora.
• Bio je više pedagog i političar, nego isprofilirani kritičar.
• Na kritici nije radio sustavno, nego u razmacima u Vijencu
1883. i 1884. Pa zatim početkom 90-ih godina kad je postao
urednikom tog lista. Poznavao je i novije kritičare i estetičare –
Saint Beuveea, Bjelinskoga. Tainea, Brandesa – ali su mu
glavnim uzorima bili Aristotel i Lessing, a naročito Franjo
Marković.
Josip Pasarić (1860-1937)
• Rado se bavio europskim književnim pojavama
pa je napisao i opsežniji rad O romanu gdje je
htio prikazati sliku europskog romana 19. st. Ali je
i u njemu bio ideološki podtekst: isticanje
prednosti realizma nad naturalizmom.
• Potkraj 19. i na početku 20. st. kad su se razvile
borbe između Starih i Mladih. Pasarić je prvotno
bio na strani Starih iako je imao tek 40-ak godina,
ipak kad su se borbe smirile priključio se
konstruktivnijima Mladima.
Milivoj Šrepel (1862-1905)
• Polazio je u kritici isprva istim putovima kojima i Pasarić.
• Još prije pojave članka Hoćemo li naturalizmu nazvao je u
Vijencu naturalizam estetikom rugobe.
• Uz Pasarića u Vijencu je tijekom 10 godina bio najmarljiviji
književni referent.
• Prvi je u Hrvatskoj napisao prikaz o impresionizmu u
Vijencu 1884. A u Matici je hrvatskoj pokrenuo zbirku
Pjesnički prvaci, napisavši za nju prikaze Byrona,
Puškina.
• Kritičarska djelatnost Šrepelova trajala je 10-ak godina, a
poslije toga prešao je više na povijest književnosti.
Milivoj Šrepel (1862-1905)
• U izdanjima JAZU štampao je rasprave o
staroj hrv. književnosti, a za Maticu hrvatsku
je napisao niz uvoda u izdanja djela hrvatskih
pisaca (Bogović, Nemčić, Preradović).
• Obrnuto od nekih teoretičara u hrvatskoj
književnosti, koji su književna djela još uvijek
prosuđivali aristotelovskom estetikom, Šrepel
je ispravno uočio kako su u njegovo vrijeme
silno porasle prirodne znanosti, pa je tražio da
se i umjetnost okoristi njihovim tekovinama.
Milivoj Šrepel (1862-1905)
• Spominjao je spoznajni karakter poezije,
značajne istine i stvarnosti u umjetničkom djelu.
Ističući u hrvatskoj književnosti potrebu realizma
Šrepel taj pravac nije promatrao kao suprotnost
naturalizmu kao što je to činio Pasarić nego kao
opreku starijim strujanjima, romantizu i idealizmu.
• Zasluga je njegova što je olabavio tenzije između
tzv. hrvatskih naturalista i njihovih protivnika te
što je spor sveo na pitanja umjetničke vrijednosti
povezanosti književnosti sa životom.
Dinko Politeo (1854-1903)
• Profesionalni novinar, ali novinarstvo nije smatrao
zvanjem od koga će živjeti, nego sredstvom da
ostvari neke poglede. Zato je pokretao vlastite
novine i časopise, a kao suradnik radio samo za
one koji su mu po pravcu bili bliski.
• Obrazovan je na romanskim vrelima (iskazivao je
interes za književnost, glazbu, društvene znanosti).
Unatoč duhovnoj pokretljivosti, simpatijama je
uvijek bio vezan za staro uz Manzonija u talijanskoj
književnosti uz Hugoa u francuskoj. Ostajao je
uglavnom idealistom i romantikom.
Dinko Politeo (1854-1903)
• Idealistu i romantiku Politeu bili su odvratni svi pojmovi kao što
je naturalizam, verizam itd.
• Podnosio je samo relizam i to zdrav realizam.
• Kao što je u doba borbe za naturalizam i verizam ustajao protiv
novih pravaca, tako je žestoko udarao na sve modernističke
pokušaje na izmaku 19. st. a uzdizao pisce koji su slijedili staro.
• I naturalizam i secesionizam smatrao je bolešću,
degeneracijom.
• Pojmovi kao što su sloboda stvaranja, individulaizam, dodiri s
Europom za njega su bili suprotnost onome u što je vjerovao:
tradicija, narodni značaj književnosti, povezanost etičkih i
estetičkih načela.
• Svoje članke o književnosti Politeo je držao dijelom novinarskog
posla, a nije se smatrao kritičarem po zvanju.
Jovan Hranilović (1855-1924)

• Vršnjak prijatelj i sumišljenik realista istupio je

svojim prvim člancima o književnosti i u istim
časopisima u kojima i oni u Hrvatskoj vili 1882. (O
teoriji novele) i Balkanu 1886. (o Andriji
Palmoviću).
• Poslije prvih kritičarskih pokušaja Hranilović je
kao grkokatolički svećenik proveo više godina u
Petrovaradinu dolazeći u doticaj s novosadskim
srpskim književnicima.
• U srpskim je časopisima izvještavao o hrv.
književnosti i obrnuto.
Jovan Hranilović (1855-1924)
• 80-ih godina bio je kritičar na liniji na kojoj je bio i
Šrepel.
• Pisao je i on protiv naturalizma, protiv lažljive
romantike, a uzdizao je realiste koji prikazuju
život kakav bi morao biti.
• Potkraj stoljeća kad se u Hrvatskoj razbujao
modernistički pokret Hranilović je postao jednim
od najistaknutijih boraca protiv njega ustajući u
ime tradicije, morala i patriotizma protiv secesije,
dekadencije, pojma o slobodi stvaranja.
Jovan Hranilović (1855-1924)

• Tek pred svjetski rat našao je i on načina da u

smirenijim prilikama prizna nešto dobro i u pisaca
kojima je nekad bio oštar protivnik.
• Hranilović je proučavao njemačke estetičare 50-ih
i 60-ih godina
• Čitao je i Tainea i Brandesa. Ustrajao je protiv
impresionizma u kritici, tražeći obrazložene
sudove.
• Ali mu je glavni autoritet bio Franjo Marković.
Jakša Čedomil (Jakov Čuka, 1868-1929)
• Najmlađi i najradikalniji kritičar
• Prvi kritičar koji je svojim kritičkim spisima htio u hrvatskoj
književnosti izvršiti određenu misiju, primjenjujući na nju
europska mjerila.
• Prve svoje kritike objavio je u svojoj 20. godini u
zadarskom Narodnom listu 1887. prikazao je Vojnovićeve
novele, Draženovićeve crtice i Šimićeve (Nikola!) seoske
pripovijesti.
• Za isti list napisao je opširan članak o romanu, a godinu
dana kasnije objavio je u Hrvatskoj analizu Kovačićeva
romana U registraturi.
Jakša Čedomil (Jakov Čuka, 1868-1929)
• Čitao je talijansku književnost i osjećao simpatije za
verizam i objektivizam.
• Pravi kritičarski rad započeo je u zadarskoj Iskri 1891.
• Vratio se sa studija teologije u Rimu. Tamo je upoznao
glavne talijanske kritičare, Tainea. U sastavku
programatskog karaktera o hrvatskim književnim
nevoljama i kritici, istaknuo je kako je stanje u hrvatskoj
književnosti stoga bijedno što nema prave kritike: najgori
se pisci najviše hvale, a dobrima se ne iskazuje priznanje.
Zato je počeo reviziju književnih sudova, udarujući po
Kumičiću, a uzdižući Gjalskoga. Kako je Iskra 1893.
Prestala izlaziti nije ni on mogao nastaviti započeti posao.
Jakša Čedomil (Jakov Čuka, 1868-1929)
• Nakon toga objavljivao je u zagrebačkom Vijencu, sarajevskoj
Nadi, zagrebačkoj Prosvjeti, Tresićevu Novom vijeku,
modernističkom Životu. Najviše je članaka objavio u Glasniku
Matice dalmatinske koji je pokrenuo i uređivao.
• U svojoj prvoj fazi istupao kao pristaša novih književnih
pravaca realizma, naturalizma, verizma. Tumačio ih je sa
stajališta estetike, a ne s gledišta morala.
• Kao suradnik Iskre promatrao je hrvatska književna djela u
prvom redu s estetskog stajališta: koliko su umjetnička. Pitanje
pravca postalo mu je sekundarnim.
• Potkraj 19. st. kad se u Francuskoj javio neoidealistički pokret
postao je i Čedomil njegovim sljedbenikom. Nije mu više bilo
važno niti pitanje književnih pravaca niti pitanje izrazito
književnih vrijednosti nego odnos između umjetnosti i života.
Jakša Čedomil (Jakov Čuka, 1868-1929)
• Kad su učestale borbe između Starih i Mladih,
nastojao je ostati izvan sukoba. Mladima nije
zamjerao njihove poglede na umjetnost, nego
činjenicu što su više govorili nego radili.
• Po svome položaju morao je istupiti na
katoličkom kongresu u Zagrebu referatom o
književnosti. Nastojao je prema vlastitim riječima
u memoarima, djelovati pomirljivo. Svršilo se tako
da nije zadovoljo ni Mlade ni Stare. Kako se zbog
književnog rada bio zamjerio i crkvenim
poglavarima, prestao je 1903. uopće pisati.
Jakša Čedomil (Jakov Čuka, 1868-1929)
• U povijesti hrv. književnosti prozvali su ga osnivačem
moderne hrvatske književne kritike.
• Bio je prvi hrvatski kritičar koji je Kranjčevića proglasio
velikim pjesnikom u europskom kontekstu, iako su
Kranjčevića napadali neki katolički svećenici.
• Završivši kritičku djelatnost s 35. godina života on je
zapravo već stao tek kad je trebao započeti. Ako se i
mora s rezervom primiti tvrdnja da od njega započinje
moderna hrvatska književna kritika, treba istaknuti da je
on po svojim metodama i pogledima ipak bio spona
između starije hrvatske kritike i kritike 20. st. kakvu su
stvorili Matoš, Marjanović, Nehajev i dr.
Sila poktretnica: ideal istine
• Kritika u realizmu revidira ocjenu najautoritativnije
umjetnosti prethodnog razdoblja – Šenoinu
književnost
• Negacija Šenoe odnosi se prije svega na
pravaški dio kritike, dok su protivnici realizma tj.
naturalizma branili Šenou (Pasarić)
• Najveći neuspjeh realističke kritike (Čedomilova
kritika U registraturi) i prešućivanje Vjenceslava
Novaka
• Realistička kritika povlastila je Gjalskog