UVOD U NARATOLOGIJU

PRIRODA I OBLICI NARATIVNE

KNJIŽEVNOSTI
Naratologija – “znanost o pripovjednim
tekstovima” (Tz. Todorov, Gramatika
Decamerona, 1969. i Kategorije
književnog pripovjednog teksta, 1966.)

Roland Barthes, Uvod u strukturalnu

analizu pripovjednih tekstova, 1966.
 Naratologija
- Proučava prirodu, oblik i funkcije
pripovijedanja (bez obzira na medij – književnost,
film, ostale umjetnosti i društvene prakse)
- Ispituje što je zajedničko i različito
pripovijestima (na razini priče,
pripovijedanja i njihovih odnosa)
- Istražuje sposobnost proizvodnje i
razumijevanja pripovjednih tekstova
- Isprva strukturalistička naratologija,
inspirirana:
1. a) ruskim formalistima:
- Vladimir Propp, Morfologija bajke, 1928.
 Naratologija u radovima ruskih
formalista
• Ruski formalisti poznavali su njemačku
narativnu morfologiju
• Uveli razlikovanje fabule i sižea (umjetnički
postupak raspoređivanja građe)
• Postupci sižea odgovorni za estetski
učinak očuđivanja
• Viktor Šklovski, Teorija proze, 1925.
• Ruski formalisti teže izlučivanju zajedničke
pripovjedne matrice za što veći broj
tekstova.
• Formalizam – mijenja pojam motiva
pojmom funkcije
• Pojam lika – pojmom uloge (Propp)
 1.b) Njemački poetičari s poč. 20. st. –
njemačka narativna morfologija

• W. Dibelius, Englesko umijeće romana, 1910.

• Otmar Schissel, Kompozicija novele u
Hoffmannovim Đavlovim elliksirima, 1910.
• R. Seuffert, Razmatranja o pjesničkoj
kompoziciji, 1909.
 Pitanje kompozicije kod
njemačkih poetičara
• Načela umjetničkog rasporeda građe
• Kompozicijski postupci:
• simetrija, gradacija, paralelizam, kontrast,
varijacija, uokvirivanje (radnje, odnosa
među likovima)
• Veza kompozicije i značenja!
2.) Angloamerička teorija proze
– prethodnici naratologije
• Percy Lubbock, Snaga pripovjedne proze,
1921.
• Edward Morgan Forster, Aspekti romana, 1927.
(teorijski problemi modernog romana)

• Wayne Clayson Booth, Retorika pripovjedne

proze, 1961.
• Bave se učincima pripovjedačke perspektive
 3.) Francuska teorija proze
• Jean Pouillon, Vrijeme i roman 1946.
• Georges Blin, Stendhal i problemi romana,
1958.
 Ostali prethodnici
• Northrop Frye, Anatomija kritike, 1957.
• U suvremenu književnu teoriju uveo pojam modusa
• razlikovati fikcionalni svijet, s obzirom na odnos junaka prema
njegovoj okolini, ali i običnim ljudima izvan nje.
• Frye - podjela junaka prema njegovom stupnju moći ( veća,
manja ili jednaka moći čitatelja/publike).
• Modus - razina pripovjedačke posredovanosti pripovjednoga
teksta.
• Prema Fryeu postoji pet modusa pripovijedanja:
• mit, romanca, visokomimetični,
visokomimetični niskomimetični i ironijski modus.
• Franz Karl Stanzel, Tipične pripovjedačke
situacije u romanu (1955.)
• Proučavanje pripovjedačkih tehnika
 Predmet naratologije (od Todorova)
• Za razliku od ranije • Širenje na usmene
fokusiranosti na prozu pripovjedne oblike,
(kao književni oblik), čak i neknjiževne
naglasak stavlja na tekstove
PRIPOVIJEDANJE • Pojam narativa
• Bitna je dubinska
struktura, a ne medij
(oblik)
• Naratologija prepoznaje • Priča – temeljno
jedinstvenu matricu razlikovno obilježje
organizacije čovjekova pripovjednog teksta
jezičnog, a zatim i općeg
odnosa prema svijetu. - Kratak sadržaj, logika
radnje i sintaksa
likova
• Formalistička opreka
fabula/siže mijenja se
oprekom priča/diskurz • Diskurz – vrijeme,
vidovi i oblici
pripovjednog teksta
(R. Barthes 1966., u :
Biti 1992.)
• Osnovne razine narativa:
• Priča (story, fabula, povijest, historie)
• Naracija (diskurs, pripovijest) (Seymour
Chatman, Priča i diskurz, 1978.)

• Tekst (recit, siže) – naratologija

književnoga teksta (M. Grdešić)
• Diskurz – plan izraza ili pripovijedanje
nasuprot planu sadržaja, priči
• Kako nasuprot što
 Pripovjedni diskurz
• Ima: sadržaj (medij, usmenost, pisanost,
statične ili pokretne slike, itd.)
• oblik (povezani narativni iskazi koji
oblikuju priču i određuju redoslijed
predočavanja situacija)
• točku gledišta (upravlja predočavanjem)
• komentar, itd.
 Pri-povijest
• pojam svraća pozornost na “povijest”
• što uključuje VRIJEME i VREMENSKI
slijed
• književnost je VREMENSKA umjetnost
• za razliku od slikarstva ili kiparstva koje su
prostorne umjetnosti
 Pripovijedanje (narativ)

• Predstavljanje jednog ili više stvarnih ili

fiktivnih događaja koje priopćuje (manje ili
više vidljiv) pripovjedač ili više njih. (Gerald
Prince)
 Razlika narativa i nepripovjednog teksta
(U kojem se stupcu nalaze narativi?)

• Elektroni su • Čovjek je otvorio

sastavnice atoma. vrata.
• Marija je visoka, a • Zlatna ribica je
Petar niži. uginula.
• Svi su ljudi smrtni. • Čaša je pala na pod.
Sokrat je čovjek.
Sokrat je smrtan.
VRIJEME U PRIPOVIJEDANJU
• stara pripovijest, priča, ep ili roman zbivala
se u vremenu
• za ep – tradicionalan vremenski raspon od
godine dana (za ispripovijedane događaje)
• Ali radnja u Ilijadi zapravo traje 10 godina
 Organizacija vremena unutar
proznog pripovjednog djela
• poseban problem istraživanja
• npr. vrijeme romana može biti vrlo kratko;
• svega nekoliko dana u životu junaka
• ali da čitatelj ipak sazna što se događalo i
prije i poslije tog “vremena romana”
• iz dijaloga, digresija, iskaza likova...
• iz epiloga – što je bilo kasnije
• (Is)pripovijedano vrijeme je fiktivno
vrijeme čiji doživljaj imaju ličnosti romana
koje su i same fiktivne.
• Ispripovijedano fiktivno vrijeme gradi se na
osnovu projektiranja elemenata
romaneskne strukture - ne mora imati svoj
linearni smjer
• Subjektivni doživljaj vremena kod likova
(Kamovljeva novela Katastrofa – koliko je
trajala prometna nesreća?) - modernizam
 Kronološki sllijed fabule
• Najpoznatiji princip organizacije sižea je kada
su događaji prezentirani kronološki.
• Odnos kronologije fabule i sižea/priče i teksta/
priče i diskurza (Rimmon-Kenan, Shlomith)
• Razliku između uređenja u romanu i
kronologije fabule nazivat ćemo odstupanjem
od vremena ili anakronijom.
• Kod istraživanja problema vremena u
romanu veoma je značajno odrediti odnos:
• količine vremena koji događaji zauzimaju
u fabuli i
• količine vremena koja se utroši na
prezentiranje tih događaja
• Fabula je kronološki (uzročno-posljedični)
slijed događaja u stvarnosti koji podliježe
sižeu kao autorskoj preradi teksta.
• fabula i siže - ruski formalisti
• odnos priče i diskursa – strukturalisti
 Razbijeni kronološki slijed fabule
• poznavalo već 19. st.
• pisci pričaju o djetinjstvu svojih likova u
ANTECEDENCIJAMA ili
PRETPRIPOVIJESTIMA
• ili u obliku UMETNUTIH NOVELA
• A. Kovačić, U registraturi
• školovanje Ivice Kičmanovića
• porijeklo Mecene
• Laurino djetinjstvo itd...
• da bi prikazao zasebni događaj koji se
zbivao izvan radnje romana
• Ljermontov (Junak našeg doba, 1840.)
ciklizira 5 novela u razbijenom
kronološkom redoslijedu:
• 4,5,6,1,2,3
 Vrijeme fabule i sižea
• Siže je način na koji je ispričana fabula, tj.
siže je aspekt fabule, njegova narativna
poetika.
• Potpuna korespondencija između vremena
priče (fabule) i vremena teksta (sižea) vrlo
rijetko se ostvaruje. (Rimon-Kennan, 2002.)
• Pripovijedano vrijeme = vrijeme priče (fabule)
• Pripovjedno vrijeme = vrijeme teksta (sižea) (Genette)
• Istražuje odnos vremena i priče kroz:
• Poredak (događaja)
• Trajanje
• Učestalost
• Čitatelj pokušava rekonstruirati fabulu iz sižea, priču
iz diskurza
 Analepsa i prolepsa
• Jedan od oblika anakronije (Genette, Narativni
diskurs. Esej o metodi, 1980.)

• Retrospekcija, flashback, ANALEPSA

• Anticipacija budućih događaja,
flashforward, PROLEPSA
• One čine pripovjedni tekst 2. stupnja u
odnosu na onaj u koji su umetnute.
 Trajanje – vrijeme teksta
• Pseudotemporalno (kako izmjeriti vrijeme trajanja
događaja u tekstu)
• Jedino dijalog ili monolog – stroga izokronija (Genette),
ali i dalje nemoguće dočarati brzinu izgovorenoga
• Uspostavioti odnos između trajanja događaja u priči i
dužine teksta koja mu je posvećena (broj redova,
stranica, itd.)
• VREMENSKO-PROSTORNI ODNOS
• Tempo pripovijedanja
 Odnos vremena priče i vremena
teksta
1. Sažetak (npr. nekog
(Genette)

perioda u životu 3. Elipsa (namjerno

protagonista, bez opisa,
dijaloga, itd.)
(vrijeme teksta traje kraće od
vremena priče)
1. Opisna pauza (vrijeme
teksta se razvija, a
4. Scena (vrijeme teksta =
vrijeme priče stoji, npr.
Opis ambijenta)
izostavljanje nekog
događaja iz priče,
vrijeme teksta stoji,
vrijeme priče se
razvija)
vremenu priče, dijalozi,
dramske dionice priče)
 Učestalost
• Singulativno • Iterativno
pripovijedanje – pripovijedanje –
jednom se pripovijeda jednom se pripovijeda
ono što se jednom ono što se dogodilo
dogodilo
više puta (navike i
• Više puta ono što se rituali likova – Dugo
toliko puta i dogodilo
sam lijegao rano.)
(Sancho bi 300 puta
• Iskazi svakodnevice
pričao o ribaru koji je
trebao transportirati 300
koza, Don Quijote)
• Repetitivno • npr. promjenu
pripovijedanje fokalizatora ili
• Više puta se pripovijeda pripovjedača
ono što se jednom • Faulkner, Krik i bijes
dogodilo
• Kundera, Šala
• Modernizam
• Može se samo ponoviti,
a može i uz stilske
varijacije
 PROSTOR U PRIPOVIJEDANJU
• može biti geografski
• autor se može i ne mora služiti stvarnim
toponimima
• Lotman – premještanje likova u prostoru –
jedan od temeljnih postupaka u izgradnji
fabule!
• npr. premještanje likova iz sela u grad
• Balzac, Kovačić
• socijalne značajke romana!
• suočavanje lika s drugim tipom kulture
• prebacivanje lika u prostor MAŠTE,
SNOVA, UMJETNOSTI
• glazba – Thomas Mann
• roman u romanu – Bulgakov, Majstor i
Margarita
• prostorni pojmovi u romanu nemaju samo
geografska značenja
Defabularizacija proznih struktura –
moderno pripovijedanje
• značenje fabule u novije se vrijeme znatno
umanjuje
• već Turgenjev Lovčeve zapise (1847.-
1852.)ne gradi na čvrstim fabularnim
osnovama
• fabulu zamjenjuje nizanje slobodnih
asocijacija, lirskih motiva...
• postupci glazbene kompozicije
• Andrej Bjeli, Simfonije
• Aldous Huxley, Kontrapunkt
• ritmička organizacija rečenice (Krleža)...
• Svoj vrhunac naratologija doživaljava
sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st.
• Klasična naratologija (doba
(post)strukturalizma).
• Potom - narativni zaokret (narrative turn) -
u društveno-humanističkim znanostima
• Naratologija proširuje horizont svojih
istraživanja sa priče, kao književnog
fenomena, na priču kao formu skladištenja
znanja.
• Postklasična naratologija: narativi su
središnji u mnogim područjima kulture, od
autobiografije, povijesti i psihologije, preko
prirodnih znanosti, marketinga, čak i
sporta (David Herman)
• 90-ih i 2000-ih godina
Vejn But, Retorika proze; preveo Branko Vučićević Impresum:Beograd : Nolit ,
1976

Džerald Prins, Naratološki rečnik, Službeni glasnik, Beograd, 2011.

Uvod u naratologiju (ur. Zlatko Kramarić), Osijek, 1989.

Maša Grdešić, Uvod u naratologiju, Leykam, Zagreb, 2015.

Dejan D. Milutinović, Postklasična naratologija, Svet u književnosti – Književnost

u svetu,
file:///C:/Users/Korisnik/AppData/Local/Temp/YYYYY_YYYYYYYYYYY_1.pdf