ESEJ 2

R A Z R A D A – N A J V I Š E B O D O VA - 6!
 1. SOFOKLO, ANTIGONA
2. WILLIAM SHAKESPEARE, HAMLET
3. FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI, ZLOČIN I KAZNA

4. HONORE DE BALZAC, O TA C G O R I O T
POPIS 5. A N T E K O VA Č I Ć , U R E G I S T R A T U R I
DJELA 6. V J E N C E S L AV N O VA K , P O S L J E D N J I S T I PA N Č I Ć I

ZA
A N T U N G U S T AV M A T O Š
ESEJ
7 . H R VA T S K O P J E S N I Š T V O ,

BIJEG
8 . M I L U T I N C I H L A R N E H A J E V,

9. FRANZ KAFKA, PREOBRAZBA

1 0 . M I R O S L AV K R L E Ž A , G O S P O D A G L E M B A J E V I

1 1 . H R VA T S K O P J E S N I Š T V O , ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

1 2 . J E R O M E D AV I D S A L I N G E R , L O VA C U Ž I T U
 A3 - 3. SMJERNICA
RA ZUMJETI I PROBLEMATIZIRATI POL A ZNI TEKST/DJELO U CJELINI 6
BODOVA

• očekuje se da smjestite ulomak u kontekst književnoga djela,

• smjestite djelo u književnopovijesno razdoblje, odredite temu,
fabulu, opišite kompoziciju djela, prepoznajte problem koji se
obrađuje u ulomku, uočite osobine likova koji se spominju u
ulomku, prepoznajte bitna stilska obilježja i sl.
• u odgovaranju pokušajte povezati zapažanja iz polaznog teksta s
onim što znate o djelu u cjelini
 - I NTER PR ETI R A JTE NAVEDENI ULO MAK . ILI
- USPOREDI TE POL A ZNE TEKS TOVE NA SADR ŽA JNOJ I STILSKOJ R A ZINI

3.
SMJERNICA 1. SADRŽAJ 1I. STIL

• odredite temu ulomka

• smjestite ga u kontekst književnoga • različit za:
djela (početak, sredina, kraj) i – liriku
objasni u jednoj rečenici
– epiku
• ukratko opišite fabulu (Nemojte
– dramu
prepričavati!)
• opišite problem koji se obrađuje u
ulomku
• opišite osobine likova koji se
spominju u ulomku
Dok sam ja tako u sebi zadubljen sjedio na hrastovoj klupčici, ovlaženoj rosom, nisam ni opazio da je netko unišao u bašču. Prenem se, začuvši tihe i
lagane korake i šuštanje odijela, te ugledam ženski lik. Ja se sav smetem, a krv mi pojuri u glavu. Htjedoh pobrati svoje knjige i krenuti iz vrta, ali
one mi ispale iz ruku i razletješe se listovi od raskinutih knjiga po rosnoj travi. Tu se približi ona i nazvavši mi „dobro jutro" lijepo se sagne i stade
sabirati rasute listove mojih knjiga. Ja se negdje zažarih poput makova cvijeta... Dobro sam znao da je ona nova štićenica i rođakinja u Meceninu
domu... Noćas je htjedoh silom vidjeti i malo da ne nagrajisah: a sada je evo iznenada sinula poput sunca na jutarnjem nebu... Divna i obla uda
njezina tijela tako se lagodno sagibahu za listićima mojih izderanih knjiga, a onda se posadi na klupčicu:
- Podajte mi knjige ovamo!
- Ja ih pružim, još više smeten nego prije, a ona me sada istom pogleda tako pronicavo svojim velikim plavim očima i stade po stranama ulagati
listove u knjige. Ne upitavši me ni za ime, slažući listove, ukori me dražesnim posmijehom:
- Oj, oj, neuredna li đaka! Dragoviću moj! E, to je prvi pojav genijalnosti... Mladu mu dušu zaokupljaju druge misli i drugi snovi negoli je red i mar
za školske knjige... Nije li tako? - pogladi me ona po rukama i opet upre one velike oči u mene. Već tada poznavah sav život našega dobrotvora, a u
družinskoj sobi s kumordinarom Žoržom naučio sam još više toga u društvu pokvarenih i izopačenih slugu i sluškinja. Dokle je to žensko biće tako
ljubazno oko mojih knjiga čavrljalo, ja iznenađen promatrah njezin krasan lik, a ujedno punila mi se duša jedom i gorčinom... Kumordinar je pravo
sudio! Bijaše ta nova štićenica krasno biće! Ako joj je šesnaest godina, ipak nije prevalila sedamnaeste. Potegnem knjige k sebi i progunđam:
- Vi ste nova štićenica i rođakinja našeg dobrotvora?
- Ja sam Laura G. - odsiječe ona nekako trpko.
- A vi? Đak. Dakako, to svjedoči taj kup knjiga. Vi ste po svoj prilici bliži rođak gospodaru ovoga doma?
- Ne. Uzelo me od milosti, seljačkoga sina, da me uzgajaju poput takozvanog „siromašnog đaka" - odgovorim. ULOMAK IZ
ROMANA
- A kako se zove taj siromašni đak?
U registraturi
- Ivica Kičmanović!
- Ivica! Ivica! - uskliknu rekao bih ushićenim glasom djevojka.
- Sirotan Ivica! Eh, tada smo braća: ja sestra, a ti brat! Oboje sirotani!
- I ona me uhvati za ruke i tako me milo gledala, nu ja tome pogledu nijesam mogao odoljeti, već ponikoh nikom.
- Brat i sestra - ponovi ona tiše. - Ne pristaješ li? Ej, pa kako će to lijepo biti!
- I ona, ne očekujući moga odgovora, živo me cjelune u usta, u čelo, u oči... Nikada me još žena nije poljubila, osim moje majke. Polije me rumen do ušiju i ja se
hrlo i oprezno ogledah ne bi li se gdje u blizini desio milostivi Mecena ili njegov alter ego, kumordinar Žorž... Ali sve bijaše mirno, tek je lagahan jutarnji struj
 RAZRADA ESEJA - SADRŽAJ
Sudbonosni susret Laure i Ivice vidljiv je upravo u ovom ulomku što je i njegova tema. On se nalazi u sredini romana kad
Ivica već odraste i jednoga jutra susretne fatalnu djevojku o kojoj je već slušao od ukućana: „Kumordinar je pravo sudio! Bijaše
ta nova štićenica krasno biće!”
Ivica se u ulomku nalazi u vrtu i, kao pravi đak, okružen je knjigama te taj trenutak prekida dolazak žene koja će mu kasnije
obilježiti cijeli život. On s njom započinje neobični dijalog u kojem se i jedan i drugi lik predstavljaju kao različite osobe.
Ivica je u ulomku prikazan kao smeten lik kojemu je krv pojurila u glavu kad je spazio žensko biće koje mu se približava, toliko
se zbunio da su mu sve knjige pale iz ruku, a promijenio je i bolju: „Ja se negdje zažarih poput makova cvijeta.” Glavni je lik
zaprepašten Laurinom ljepotom: „Ja iznenađen promatrah njezin krasan lik”, dok mu se duša punila nekom gorčinom jer kao da
u njoj predosjeća neko buduće prokletstvo. On u dijalog ne ulazi prestrašeno kako se činio na početku ulomka, a pitanjem: „Vi
ste nova štićenica i rođakinja našeg dobrotvora?” Ivica kao da je uvrijedio svoju sugovornicu. On se pred njom ne srami izreći da
ga je: „Uzelo od milosti, seljačkoga sina, da me uzgajaju poput takozvanog „siromašnog đaka.” Jednako tako naivno pada na
njezin izgled i slatke riječi i zaključuje: „Nikada me još žena nije poljubila, osim moje majke.” Iz toga se jasno da zaključiti da je
sa ženama neiskusan i da ni ne sluti da će Laura postati i razlog njegova samouništenja.
S druge strane u ulomku je jednako tako dobro opisana i sama Laura koja u rano jutro pozdravlja Ivicu i kao da mu zapovijeda:
„Podajte mi knjige ovamo!” Na taj će se način ona odnositi prema njemu i u svim budućim trenucima, a kad ne bude po njenom,
upast će na Ivičinu svadbu i učiniti je krvavom. Ona se u tom prvom trenutku ne suzdržava od fizičkog kontakta pa ga gladi po
rukama i direktno gleda u oči. Međutim, njezino oduševljenje splašnjava kada ju Ivica pita za ime jer ne želi da je blisko poveže s
Mecenom i radi statusnu razliku među njima pa ga nježno naziva nekoliko puta: „Ivica! Ivica!” Želeći spojiti svoju i njegovu
tužnu sudbinu, obraća mu se riječima: „Sirotan Ivica!” Sebe i njega naziva bratom i sestricom, premda je u nastavku romana
željela biti njegova jedina ljubavnica što potvrđuje svojim poljupcem u usta već pri prvom susretu.
U ovom se ulogu jasno vidi kakav je lik Laure, a kakav lik Ivice. On odrasta u velikom gradu, ali ipak u sjeni svog rođaka
kumordinara Žorža koji ne brine previše za njegovo obrazovanje. Ivica je već pri prvom susretu u tom gradu upao u Laurinu
RAZRADA ESEJA - STIL
Ponuđeni je ulomak ovog romana prepun realističkih obilježja, a to su: prikaz tipičnog siromašnog
studenta koji dolazi u veliki grad na školovanje u čemu je iščitava i socijalna karakterizacija.
Pripovjedač je u ovom ulomku autorski u 1. licu što je modernističko obilježje romana kao i Ivičini
unutarnji monolozi (razmišlja kako ju je htio silom vidjeti, a pri kraju ulomka razmišlja o tome da ne
želi da ga netko od ukućana vidi kako ga ona ljubi). Ovaj ulomak ima i romantičarsko obilježje ljubavi
na prvi pogled, fatalne žene simboličnog Petrarkina imena Laura… Od pripovjedačkih tehnika u
ulomku prije svega prevladava dijalog između Laure i Ivice, a na početku ima i pripovijedanja. On je
izrazito slikovit što potvrđuju i brojna stilska izražajna sredstva: usporedbe: „Ja se negdje zažarih
poput makova cvijeta”, „…iznenada sinula poput sunca na jutarnjem nebu…”; epiteti: dražesni
posmijeh, krasan lik; metafore: „…punila mi se duša jedom i gorčinom…”, „Polije me rumen do
ušiju…”; elipse: „Ivica! Đak! Sirotan Ivica!”; personifikacija: ”Ali sve bijaše mirno, tek je lagan
jutarnji struj ponjihavao granjem i cvijećem.”
Cijeli je ovaj ulomak u retrospekciji u kojoj se Ivica prisjeća svog prvog susreta s Laurom i ima mnogo
višestrukosloženih rečenica koje su vrlo slikovite. Česte su i male, upitne i usklične rečenice, a glagolska
vremena koje pisac koristi perfekt i prezent.
 INTERPRETIRA JTE NAVEDENU PJESMU. ILI

PROTUMAČITE MOTIVE I STILSKE FIGURE KOJIMA SE OST VARUJU TEMA I

3.
SMJERNICA
UGOĐA J PJESME. ODREDITE RITAM I OBLIK PJESME.
ZA PJESMU Utjeha kose već u naslovu svjedoči o gubitku voljene žene. Pjesnikovi su osjećaji prikazani u metafori: „Utjeha kose“, što potvrđuje da se radi o misaonoj ili
refleksivnoj lirskoj pjesmi. Gledajući unutrašnju kompoziciju ove pjesme, pjesnik u njoj gradi misaonu temu nižući motive koje možemo povezati u skupine: motivi
vezani uz smrt: dvorana, cvijeće, odar, svijeće, motivi vezani uz tijelo njegove drage: oči, ruke, dah te oni vezani uz samog pjesnika: strava, muka. Ove je motive izgradio u
pjesničke slike i to: vizualne: dvorana kobna, idila cvijeća, tamne oči i auditivne: slijepa strava, strast muke.
Nadalje, pjesma je prepuna stilskih izražajnih sredstva. Započinje kratkim, jednostavnim, eliptičnim rečenicama elipsama: „U snu. Tužnu. Mrtvu.“ koje označavaju
pjesnikovo stanje šoka nad mrtvim tijelom voljene žene. Opis prostorije, u kojoj se to mrtvo tijelo nalazi, nastavlja brojnim epitetima i inverzijama: dvorana kobna, idila
cvijeća, visoki odar, ali i metaforom: agonija svijeća, kao i usporedbom: život kao žrtva. Poseban ton drugoj strofi daju inverzije: dvorana kobna, koje ponavlja iz prve
strofe. Inverzija, ali i metafora te oksimoron: smrt krasna, ostavlja dojam da se pjesnik još uvijek divi ljepoti tijela koje je, nažalost, mrtvo. Ovdje postavlja i antitetički par
smrt-život kao tanku granicu koje niti on sam nije svjestan. Matoš odabire neke neobične riječi pa je dvorana u kojoj se nalazi tijelo voljene žene kobna, tj. za njega
sudbonosna. S druge strane pjesnik, gledajući cvijeće oko odra, spominje riječ idila, kao da se nalazi u prirodi daleko od smrti i boli,tj. kao da sam sebe tješi gledajući
cvijeće. Cvijeću suprotstavlja riječ agonija svijeća predstavljajući tu sintagmu kao izrazito bolnu, gotovo nesnosnu. On s njom želi umrijeti, tj. predati joj život kao žrtvu jer
njemu je život sjao dok je ona disala.
U trećoj strofi nabraja što je sve na njoj mrtvo te koristi sinegdohu: oči, dah i ruke, kao da ona nije u potpunosti mrtva, već samo neki njezini dijelovi. Na početku navedene
strofe prisutna je i anafora jer ponavlja „sve“ na početku dvaju uzastopnih stihova. U posljednjoj strofi opet koristi epitete: dvorana kobna, ali i: misli sive i kosa živa. On se
riječju dvorana kobna opet vraća na sami početak pjesme jer, bez obzira što se suočio s okrutnom smrću i pokušao utješiti sam sebe, ipak ne može pobjeći iz situacije u kojoj
se nalazi. Pjesma završava upravnim govorom koji pjesnik upućuje sam sebi kao neki oblik utjehe, a radi se o eufemizmu: „U smrt se sniva!“ Sam sebe smiruje
personificirajući kosu koja mu kaže da miruje i, bez obzira što se u cijeloj pjesmi pokušao pomiriti s činjenicom gubitka voljene žene, ovdje, na kraju pjesme, kao da je to
pomirenje i postigao. Što se tiče vanjske kompozicije, ova je pjesma pravi primjer Petrakina soneta, sastavljena od dvije katrene i dvije tercine s rasporedom rima: abbc,
cddc, efe, fgg, a stih je od početka do kraja dosljedni dvanaesterac.Dakle, ova je pjesma napisana u vezanome stihu, a njezin je ritam usporen. Brojni rečenični znakovi
(točke, navodnici, dvotočja, uskličnici) također doprinose laganijem ritmu pjesme kao i pjesnički jezik, tj. neobičan odabir riječi: kobna dvorana, visoki odar, smrt krasna,
utjeha kose…, stilska izražajna sredstva, naročito elipse, vrsta stiha (dvanaesterac) i oblik pjesme (Petrarkin sonet), tj. grafički raspored stihova.
Matoš predstavlja simbolizam u književnosti, on za smrt ne koristi tu strašnu riječ smrt, već je zamjenjuje njezinom simboličkom oznakom - utjeha. Također, za njega je
mrtvačnica dvorana kobna u idili cvijeća i agoniji svijeća, a smrt kao duhovnu pojavnost pjesnik zamjenjuje simbolom ljepote jer tu misli na ono duhovno pa je smrt za njega
krasna. Mnogo simbola, sinestezija i upotreba soneta modernistički su elementi Matoševe lirike koje je veliki pjesnik preuzeo od europskih modernista, prije svega od
Charlesa Baudelairea.
PRISTUPAŠ ESEJU S OBZIROM NA
KNJIŽEVNU VRSTU KOJU DOBIJEŠ!
LIRIKA EPIKA
DRAMA
U RAZRADI
POKAZUJETE ZNANJE O
LIRICI, EPICI I DRAMI
I „VRTITE” POLAZNI
T E K S T I C I T I R AT E !
U Z M I T E S I S V I H T I H 6 B O D O VA ! ! !